Legislator Case Law & Legislation
Rev-2102/1996-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses employer's claim to continue employment relationship due to lack of formal hiring decision.

Case Number Rev-2102/1996-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the employer's revision against a lower court ruling that ordered the employer to continue the employee's employment relationship. The court found that while the employee had performed work, there was no formal hiring decision or legal basis for the relationship to transfer to the new legal successor of the original employer. Consequently, the court overturned the lower court's decision, ruling the employment claim unfounded and awarding the employer legal costs.

Legislator headnote

AI generated

Članak 2. stavak 1. Zakona o radnim odnosima; Članak 241. Zakona o radnim odnosima: Radni odnos zasniva se isključivo na danu stupanja na rad temeljem odluke o izboru ili ugovora o zapošljavanju, pa obavljanje radnih zadataka bez formalnog ugovora ne stvara pravo na radni odnos niti ga prenosi na pravni slijednik.

Keywords

AI generated
Labor Law Employment Relationship Legal Succession Formal Hiring Decision Labor Costs Revision Procedure Factual Work

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2102/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. P. iz Z., koju zastupa SSSH Gradsko povjereništvo Zagreb po D. H., protiv tuženika A. d.o.o. Z., sada C. a. d.d. Z., radi preuzimanja u radni odnos, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. veljače 1994. godine posl. br. Gž 11128/93, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine posl. br. Pr 286/92, u sjednici održanoj dana 2. prosinca 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. veljače 1994. godine posl. br. Gž 11128/93 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine posl. br. Pr 286/92 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 kn, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine posl. br. Pr 286/92 suđeno je:

"Utvrđuje se da je tužiteljica R.P. u radnom odnosu kod tuženika A. d.o.o. Z., B. …, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos s danom 14. studenog 1991. godine u roku od 8 dana."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. veljače 1994. godine posl. br. Gž 11128/93 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključivo i trošak sastava revizije, odnosno podredno, da sud pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je istakla da je revizija izjavljena od strane neovlaštene osobe jer ju je izjavio S.S., odvjetnik iz Z. kao punomoćnik A. d.d. dana 20. svibnja 1994. godine iako je A. kao pravna osoba prestala postojati 27. 10. 1993. godine pripajanjem poduzeću C. d.d. kojeg označuje pravnim sljednikom tuženika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Ovi iz razloga što je tužiteljica podnijela tužbu 30. siječnja 1992. godine protiv tuženika A. iz Z., B. …, kao pravne osobe koja je kao tuženik označena u pobijanim presudama nižestupanjskih sudova s time da tuženika zastupa kao punomoćnik odvjetnik S.S. koji je dostavio punomoć (list 26 spisa). Rješenjem Okružnog privrednog suda u Zagrebu br. I-9382/93 od 27. listopada 1993. godine izvršeno je pripajanje poduzeća A. d.o.o. poduzeću C. d.d., te je A. kao pravna osoba prestao postojati.

Kako je pravni slijednik tuženika C. d.d. preuzela postupak i ovlastila za zastupanje u ovoj pravnoj stvari punomoćnika S.S., odvjetnika iz Z., to je tuženik valjano zastupan u ovoj pravnoj stvari (punomoć istog punomoćnika za tuženika i za pravnog sljednika tuženika) pa tužiteljica neosnovano upućuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP.

Tuženik osnovano tvrdi da su niži sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim.

kod

Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da sud utvrdi da je u radnom odnosu

.

tuženika A., te da se naloži tuženiku da ju preuzme u radni odnos

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva niži su sudovi polazili od činjeničnih utvrđenja koje je utvrdio sud prvog stupnja a sud drugog stupnja ocjenio pravilnim iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu u poduzeću J. sa sjedištem u B. i s mjestom rada u poslovnici u Z. (tržište Z. - poslovnica Z. …),

- da joj je od strane J.-a dostavljena radna knjižica u kojoj je utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 15. 10. 1991. godine,

- da je prednik tuženika osnovan odlukom Agencije Republike Hrvatske za restruktuiranje i razvoj dana 7. 11. 1991. godine na temelju čl. 6. st. 4. Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 92/91) dana 7. 11. 1991. godine,

- da je s danom 14. 11. 1991. godine A. upisan u sudski registar kao novo poduzeće A. d.o.o.,

- da je tužiteljica nastavila s radom i nakon registracije A. kao nove pravne osobe kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu, dakle nakon 14. 11. 1991. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su ocjenili da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženika A. tek kad su naložili tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos.

Prije svega valja navesti da je tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen tako da tužbeni zahtjev na činjenje (preuzimanje u radni odnos) sadrži deklaratorni preambul kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje postojanje pravnog (radnog) odnosa jer je postojanje tog pravnog osoba među strankama sporno.

Prema čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. U takvom sporu pasivno je legitimirana ona osoba (pravna ili fizička), koja tužitelju osporava postojanje ili sadržaj onog pravnog odnosa za koji tužitelj tvrdi da postoji.

Kako tužiteljica tvrdi da se nalazi u radnom odnosu kod tuženika, a tuženik to osporava proizlazi da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari (legitimacio ad preocesum).

Neosnovana je i tvrdnja revidentice da bi tužiteljica bila u radnom odnosu u A. već zbog toga što je bila u radnom odnosu u J.-u, a da je A. organiziran od poslovne jedinice J.-a.

Ovo iz razloga što je A. kao pravna osoba nastao sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosu sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 52/91 - dalje Uredba).

U članku 6. st. 1. Uredbe propisano je da se poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teoritoriju Republike Srbije i Crne Gore mogu odlukom zaposlenih u jedinici odnosno organizacijskom obliku donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu s time da je u st. 2. navedene odredbe propisano da ovu Odluku mogu donijeti sve poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici tih pravnih osoba koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske dok je st. 4. bilo propisano da odluke iz st. 1. i 2. ovoga članka može donijeti agencija.

Tuženik A. osnovan je odlukom Agencije za restrukturiranje i razvoj Republike Hrvatske.

Čl. 8. st. 1. Uredbe propisano je se na novo nastale pravne osobe prenose sredstva pravnih osoba čije je sjedište na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, Autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodine, a u st. 2. istog člana propisano je da pravna osoba nastala po pravilima ove Uredbe ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem je sastavu bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala.

Osnovano revident stoga ukazuje na pogrešno pravno stajalište sudova nižeg stupnja u tumačenju st. 2. čl. 8. Uredbe.

Naime, prema pravnom shvaćanju nižih sudova intencija Uredbe nije bila da svi zaposlenici ostanu bez posla, te da je ovaj nedostatak donošenje Uredbe ("Narodne novine", br. 40/42) koja je stupila na snagu 1. 7. 1992. godine i u je kojoj izričito određeno (u čl. 9.) da u pravnim osobama nastalim organiziranjem po odredbama te Uredbe ostaju u radnom odnosu zatečeni radnici otklonjen.

Ovo stoga što ta odredba ima pravnu važnost samo u odnosu na one pravne subjekte koji su nastali temeljem te Uredbe, jer nije propisano njeno retroaktivno djelovanje.

Kako Uredba koja je stupila na snagu 30. 10. 1991. godine ne sadrži odredbe o pravnom statusu radnika koji su zatečeni u organizacijskim oblicima pravnih osoba na koje se odnosi čl. 6. Uredbe, to nije postojala ni obveza A. da preuzme u radni odnos radnike J.-a prenesena na novonastali pravni subjekt - zatečene u poslovnicama J.-a čija su samo sredstva

A. Zbog navedenog, ovaj je sud ocijenio da A. nije bio dužan "preuzeti" tužiteljicu u radni odnos jer mu takva dužnost nije naložena odredbama Uredbe iz 1991. godine koja se primjenjuje na ovaj pravni odnos s time da takva obveza za A. ne proizlazi ni iz Odluke o osnivanju A.

Kako je, dakle, poduzeće A. kao pravna osoba nastala primjenom Uredbe a temeljem Odluke Agencije za restrukturiranje i razvoj Republike Hrvatske, to ne postoji pravno sljedstvo između poduzeća J.-a odnosno njegovih poslovnica na teritoriju Republike Hrvatske s jedne strane, i A. s druge strane, pa po tom osnovu ne postoji obveza A. d.o.o. a s time ni njegovog pravnog slijednika C. da preuzme ili nastavi s tužiteljicom radni odnos. Kako je, dakle, odlučno za razrješenje ovog spora da prema odredbama Uredbe ("Narodne novine", br. 52/91) nije postojala i obveza o preuzimanju zaposlenika, to ovaj sud nije ni ocjenjivao utvrđenja nižih sudova o zakonitosti rješenja koje je donio J. o prestanku radnog odnosa tužiteljice sa 15. 10. 1991. godine, jer se radi o ocjeni činjenice koja nije od odlučne važnosti za razrješenje ovog spora.

Da bi sud mogao ocjeniti osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, bilo je potrebno da tužiteljica dokaže da postoji pravni odnos i način stjecanja pravnog statusa osobe u radnom odnosu kod tuženika A. odnosno kod njegovog pravnog slijednika C. d.d. Z.

Prema čl. 2. st. 1. Zakona o radnim odnosima radnik zasniva radni odnos na dan stupanja na rad, a na temelju odluke o izboru (odnosno ugovora o zapošljavanju s poslodavcem). Ova odredba primjenjuje se za ocjenu postojanja radnog odnosa tužiteljice primjenom čl. 241. Zakona o radnim odnosima.

U ovoj pravnoj stvari tužiteljica je bila u radnom odnosu u poduzeću J. -a sa sjedištem bilo u poslovnici u Z. Tužiteljica nije dokazala da bi u Beogradu, s time da joj je mjesto rada

A. za tužiteljicu donio odluku o zasnivanju radnog odnosa, pa tužiteljica nema pravni osnov za stjecanje prava iz radnog odnosa prema poduzeću A., a time ni prema njegovom pravnom slijedniku.

Pri tom valja navesti da samo obavljanje radnih zadataka na radnom mjestu na kojem je tužiteljica radila i za vrijeme radnog odnosa u poduzeću J., a bez odluke o zasnivanju radnog odnosa u A. predstavlja dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak da tužiteljica nije u A. zasnovala radni odnos na zakonit način, pa obavljanje radnih zadataka ima značenje faktičkog rada, a ne radnog odnosa.

Zbog navedenih razloga, po ocjeni ovoga suda, tužiteljica neosnovano zahtjeva da se utvrdi postojanje tužiteljičinog radnog odnosa kod tuženika i naloži tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos, pa kako su niži sudovi, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ocjenili tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan to je revizija tuženika primjenom čl. 395. st. 1. ZPP prihvaćena i pobijane presude preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Tuženik je zatražio naknadu parničnog troška za sastav revizije (koji trošak je naveo opredjeljeno) i ostali parnični trošak (koji nije opredjeljeno naveo).

Sud je dosudio tuženiku trošak za sastav revizije primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP, pri čemu je visinu troška sud utvrdio u skladu s odredbama Tbr. 7. toč. 2. i Tbr. 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zahtjev za naknadu ostalog troška koji nije bio opredjeljen sud je odbio kao neosnovan primjenom čl. 164. st. 3. u svezi sa st. 2. ZPP.

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.