Rev-x-30/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 30/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Đ. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženice J. C. J., koju zastupa privremeni zastupnik D. S., odvjetnik u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice B. R. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gžx-287/12 od 3. svibnja 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-535/96 od 23. veljače 2011., u sjednici vijeća 19. lipnja 2013.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je glavni tužbeni zahtjev koji je tužitelj tražio da se utvrdi da je vlasnik stana koji se nalazi u S., u prizemlju stambene zgrade označene kao čest. zgr. 4891 k.o. S., zatim kojim se nalaže tuženoj da tužitelju izda odgovarajuću ispravu kojom potvrđuje pravo „vlasnosti“ stana, koju će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te kojim je traženo da je tužena dužna preuzeti iznos od 70.000,00 EUR-a koji će tužitelj deponirati na račun suda.

Isto tako odbijen je i podredni tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženica tužitelju nadoknadi iznos od 78.252,45 kn, zajedno sa zateznim kamatama od 29. travnja 1996. do isplate.

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, a kojom je traženo da će tužitelj boraviti u stanu tuženice do okončanja sudskog suda, a ujedno je naloženo tužitelju da umješaču nadoknadi parnični trošak u iznosu od 42.066,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen glavni, odnosno podredni tužbeni zahtjev, ali je prihvaćena žalba tužitelja u pogledu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužitelju naloženo da umješaču nadoknadi parnični trošak u iznosu od 22.140,00 kn, dok je s dijelom zahtjeva u visini od 19.926,00 kn umješač odbijen.

Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), iz svih zakonom propisanih razloga, uz prijedlog da se revizija prihvati i da se donese odluka u skladu s revizijskim navodima.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

U konkretnom slučaju tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, tvrdeći da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi zakonom određeni iznos. Tužitelj je u tužbi postavio glavni i podredni zahtjev, pri čemu glede glavnog zahtjeva isti nije označio u tužbi, a niti tijekom postupka vrijednost predmeta spora. Iz sadržaja glavnog zahtjeva vidljivo je da je tužitelj postavio tri zahtjeva, prvi na utvrđenje da je vlasnik stana, drugi da mu je tuženica dužna izdati odgovarajuću ispravu kojom će mu potvrditi vlasništvo predmetnog stana i treći prema kojem bi tuženica bila dužna preuzeti iznos od 70.000 EUR-a, a koje bi tužitelj položio na račun kod suda. Dakle, radi se o stvarnopravnom zahtjevu na utvrđenje prava vlasništva, te o obveznopravnim zahtjevima za izdavanje tabularne isprave, odnosno na činidbu za preuzimanje točno određene svote novca.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz radnih osnova, ili pojedine zahtjev ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

Iz sadržaja postavljenih zahtjeva u glavnom tužbenom zahtjevu, po shvaćanju ovoga suda, radi se o nenovčanim zahtjevima, pri čemu je prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Kako u konkretnom slučaju tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora nenovčanih zahtjeva, a niti ih je sud odredio tijekom postupka, to je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP).

Stoga niti u pogledu jednog od postavljenih zahtjeva u glavnom zahtjevu, revizija nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Isto tako, prema vrijednosnom kriteriju nije dopuštena revizija niti u pogledu podrednog zahtjeva budući da je vrijednost predmeta spora tog zahtjeva iznos od 78.252,45 kn, pa niti u tom dijelu revizija nije dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Tužitelj podnosi reviziju i protiv rješenja suda drugoga stupnja, a glede odluke o troškovima postupka, no niti u tom dijelu revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, u vezi čl. 400. st. 1. ZPP nije dopuštena, budući da je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela rješenja iznos od 22.140,00 kn.

Iz sadržaja revizije ujedno ne proizlazi da bi tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da isti nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, odnosno čl. 392. st. 1. u vezi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP.

U Zagrebu 19. lipanj 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.