Rev-2541/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2541/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz R., zastupanog po punomoćniku A. Z., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. i V. Z. iz P., protiv tuženika Grada Rovinja, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-162/08-2 od 31. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rovinju posl. br. P-17/01-43 od 17. svibnja 2007., na sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu stavka I. podstavak 2. izreke (kojim je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 35.898,61 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama) odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-162/08-2 od 31. svibnja 2010. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu čnom trošku te presuda Općinskog suda u stavka I. podstavak 1. izreke i odluci o parni

Rovinju posl. br. P-17/01-43 od 17. svibnja 2007. u dijelu stavka I. podstavak 1. izreke (kojim je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 360.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama „od donošenja presude pa do konačne isplate“) i odluci o parničnom trošku iz stavka I. podstavak 3. i stavka II., i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju (podstavak 1.) 360.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama „od donošenja presude pa do konačne isplate“ te (podstavak 2.) 35.898,61 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 11. ožujka 1993. do isplate, kao i (podstavak 3., očitom greškom naznačen kao podstavak 4.) naknaditi mu trošak parničnog postupka,

- u stavku II. izreke, tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 52.972,40 kn, a odbijen zahtjev tuženika da mu se naknadi i trošak „u preostalom dijelu“ od 10.370,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi s čl. 375. st. 1 ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, podredno da se preinače i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

Revizija je djelomično osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 360.000,00 kn na ime naknade za uloženo u poslovne prostorije tuženika u R. u … i … ulici (s time što tužitelj nije posebno odredio koji iznos traži na ime ulaganja u svaku od tih prostorija pojedinačno), kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelju 35.898,61 kn na ime zakupnine koju je tužitelj plaćao od 1993., sve s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da je za trajanja zakupnog odnosa u zakupljene prostorije, koje (i prema njegovom shvaćanju) valja „tretirati kao jedinstveni prostor“ (polazeći od toga da su oba prostora „jedinstveno proizvodno-prodajno tehnološki i organizacijski jedinstvena cijelina“), uložio „znatna novčana sredstva“ i (time) povećao njihovu vrijednost - i da mu utužena naknada od 360.000,00 kn pripada na ime protuvrijednosti uloženog. Ističe i da je tuženiku plaćao zakupninu od 1993. iako tuženik nije bio vlasnik prostora kojeg je njemu dao u zakup, tako da mu pripada pravo na povrat plaćenog.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je na temelju ugovora (s aneksima) koje je sklopio s tuženikom kao zakupodavcem (prvim od 25. svibnja 1991.), tužitelj kao zakupac koristio poslovne prostore u vlasništvu tuženika u R. u … ulici površine 20 m2 i … ulici površine 14,10 m2, a koji su mu „služili za jedinstveni proces slastičarsko-ugostiteljske djelatnosti“,

- da je od zasnivanja zakupnog odnosa prijeporni zakup prethodno navedenih prostorija ugovoren s pravom tužitelja na „građevinske intervencije unutar i izvan poslovnog prostora“ - ali samo uz obvezu da prethodno pribavi odobrenje zakupodavca,

- da je pored prethodno navedenog, a odredbom čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora u … ulici - kojeg su tužitelj i tuženik sklopili 4. studenoga 1998. i koji se suštinski odnosi na prostorije u … ulici i … ulici (obzirom ih i po navodu tužitelja valja tretirati „kao jedinstvene“), ugovoreno da tužitelj kao zakupac može u zakupljenom prostoru izvoditi u toj odredbi određene građevinske radove uz prethodno ishođenu „pisanu suglasnost zakupodavca“ - ali i ove „isključivo“ na „svoj nepovratni trošak i poslovni rizik“,

- da je zakupninu čije vraćanje traži tužitelj plaćao ili trebao plaćati u razdoblju trajanja zakupnog odnosa ugovorenog s tuženikom kao zakupodavcem i sukladno sklopljenim ugovorima o zakupu,

- da su navedeni ugovori o zakupu prestali i tužitelj se više „ne nalazi u zakupu predmetnog poslovnog prostora“.

Drugostupanjski sud je osporenom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen, i to uz osnovno i odlučno shvaćanje da je potraživanje tužitelja koje se odnosi na vrijednost radova izvedenih na zakupljenom prostoru neosnovano, a sve jer je riječ o radovima na naknadu kojih tužitelj nema pravo obzirom su izvedeni u smislu odredbe čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 4. studenoga 1998., dakle, a prema ocjeni sadržaja toga Ugovora i njegovog tumačenja i tumačenja (time) volje stranaka prilikom njegova sklapanja, “isključivo“ na „nepovratni trošak i poslovni rizik“ tužitelja, a da je neosnovan i zahtjev na vraćanje utužene zakupnine obzirom je tužitelj ovu plaćao ili trebao plaćati samo ispunjavajući obvezu iz ugovora.

Polazeći od izloženih utvrđenja, koja se u revizijskom stadiju ne mogu pobijati čl. 385. ZPP-a), te od činjenice koja nije predmetom revizijskog (argument iz odredaba

osporavanja - da se utuženi iznos od 35.898,61 kn odnosi na zakupninu koju je tužitelj plaćao od 1993., i to izvršavajući obveze iz ugovora sklopljenih s tuženikom - koji nisu prestali ili izgubili učinke ugovora, nižestupanjski sudovi su pravilno o zahtjevu tužitelja za vraćanje zakupnine koju je (kako tvrdi) platio odlučili primjenom zakonskih odredaba za važenja kojih je nastao sporni odnos i zaključeni su svi prijeporni ugovori - pa se primjenjuju na ovaj slučaj, i to:

- odredbe čl. 33. stavak 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine", broj 52/71 - dalje: ZPZP-a), prema kojoj: „Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.“,

- odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 91/96 i 124/97 - dalje: ZZPPP-a), prema kojoj: „Ugovorom o zakupu poslovnoga prostora obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu“ i odredbe čl. 17. st. 1. istoga Zakona, prema kojoj: „zakupnik je dužan zakupodavcu platiti ugovorom utvrđeni iznos zakupnine u roku utvrđenom ugovorom.“,

- odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), prema kojoj: „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.“,

- odredaba čl. 210. ZOO-a, kojima je propisano: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“.

Obzirom da je tužitelj kao ugovorna strana (zakupnik) prema sklopljenim ugovorima o zakupu i navedenim odredbama ZPZP-a te ZZPPP-a i ZOO-a bio dužan poštivati ugovore na koje je pristao i koji su ga (jer su egzistirali) vezivali svojim učincima - jer nisu raskinuti, poništeni ili utvrđeni ništavnim, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu zahtjeva na vraćanje onog što je (kako tvrdi) na temelju valjanih ugovora platio.

Pritom mu tu osnovu ne daje tvrdnja da je nakon sklapanja ugovora saznao da tuženik nije vlasnik prostora kojeg je dao u zakup: činjenicom takvog saznanja, sve da je i istinito (obzirom da je u postupku utvrđeno da je tuženik ujedno i vlasnik prostora kojeg je dao u zakup), nisu prestali učinci ugovora koje je sklopio i (time) nije prestala osnova obveze ispunjenja sklopljenih ugovora - kao niti osnova prema kojoj je tuženik stjecao isplaćenu zakupninu.

Konkretno, tuženik je od tužitelja zakupninu primao na temelju ugovora koje je s ovime sklopio - a ne osnovom činjenice vlasništva prostora u zakupu, a kako je (prema tome) osnova obveze isplate te zakupnine u tim ugovorima - koji nisu izgubili učinke obvezujućih, tuženik zakupninu nije stekao bez osnove ili s osnovom koja je prestala - tako da sada nije u obvezi (u smislu navedenih odredaba čl. 210. ZOO-a) da je vrati.

Stoga, a budući je pobijana drugostupanjska presuda u osporenoj odluci o zahtjevu tužitelja za vraćanje zakupnine koju je (kako tvrdi) platio utemeljena na takvome shvaćanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, valjalo je u odnosu na tu odluku odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

Nadalje, kako je odredbom čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 4. studenoga 1998. ugovoreno da tužitelj kao zakupac može u zakupljenom prostoru izvoditi u toj odredbi određene građevinske radove samo uz prethodno ishođenu „pisanu suglasnost zakupodavca“ - s time da sve radove (one za koje je ugovorena obveza prethodnog ishođenja pisane suglasnosti zakupodavca, ali i one za koje ta suglasnost nije predviđena ili bila potrebna) može izvoditi „isključivo“ na „svoj nepovratni trošak i poslovni rizik“, pravilno je i pravno shvaćanje o neosnovanosti zahtjeva tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu iznos protuvrijednosti onog što je u smislu toga ugovora uložio u zakupljeni prostor. Ugovore valja poštivati (u smislu odredbe čl. 18. ZOO-a), pa niti tužitelju ne pripada naknada - pravo na koju je ugovorom na kojeg je pristao izričito isključio.

Međutim, tužitelj u žalbi na prvostupanjsku presudu kao i nastavno u reviziji protiv drugostupanjske presude pravilno ističe da su u tim presudama izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali shvaćanje nižestupanjskih sudova o neosnovanosti njegovog zahtjeva na obvezivanje tuženika isplatiti mu protuvrijednost onog što je uložio u zakupljeni prostor - ali prije nego je 4. studenoga 1998. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora, i to već samo osnovom iste (već navedene) činjenice: što je odredbom čl. 5. toga Ugovora ugovoreno da kao zakupac može u zakupljenom prostoru izvoditi određene građevinske radove samo uz prethodno ishođenu „pisanu suglasnost zakupodavca“ - i „isključivo“ na „svoj nepovratni trošak i poslovni rizik“.

Polazeći od odredaba čl. 71. ZOO-a, prema kojima (stavak 1.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“ i (stavak 2.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“, ugovore sklopljene u pisanoj formi valja tumačiti prema onome što je u toj formi izraženo - ako nije utvrđeno postojanje drugih i drugačijih usmenih pogodbi, a budući da se odredba čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 4. studenoga 1998., u svome pisanom sadržaju, odnosi samo na radove koji se tek imaju „izvoditi“ - i nije utvrđeno (prema razlozima iz obrazloženja nižestupanjskih presuda) da je volja stranaka toga ugovora bila da se ova odnosi i na radove koji su na zakupljenom prostoru izvedeni prije sklapanja ugovora, nižestupanjski sudovi su trebali dati i razloge shvaćanja da ono što je između stranaka izraženo u pisanoj formi, i to (upravo) tom odredbom, valja ocijeniti važećim i za već nastale odnose.

Pravo na ocjenu dokaza pridržano je za sud - koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP- a), ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti.

Pritom valja imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i kada presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio takav zaključak.

Nižestupanjskim presudama, kada se u njima izražava shvaćanje o sadržaju ili dosegu odredbe čl. 5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 4. studenoga 1998. i da se ona odnosi i na radove koji su bili izvedeni prije sklapanja ugovora, nedostaju upravo takvi razlozi.

U svezi prethodno izloženog, a budući je propuštanjem iznošenja tih razloga - iako su to razlozi o činjenicama odlučnim za odluku o predmetu spora i utvrđenje je li uopće i riječ o radovima na naknadu kojih tužitelj ima pravo, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog koje se nižestupanjske presude ne mogu ispitati, to je, a rješenjem kao u izreci ove odluke, valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i (pored svega) razmotriti u ovoj odluci iznijete okolnosti - u slučaju potrebnog i nakon njihovog pojašnjenja, te ovisno o rezultatu ocjene svih činjenica relevantnih za odluku o zahtjevu tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu protuvrijednost onog što je uložio u zakupljeni prostor, ponovno odlučiti o tome zahtjevu - odlukom s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

U tome postupku valja prihvatiti:

- da se odredbe ugovora koje su jasne (nedvosmislene) primjenjuju i izvršavaju onako kako glase (teorija izjave) i nije ih potrebno tumačiti, a samo nejasne i sporne odredbe treba tumačiti i izvršavati u skladu s pravom voljom ugovornih strana (teorija volje) odgovarajuće načelima obveznog prava,

- da zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu protuvrijednost onog što je uložio u zakupljeni prostor, a prema činjenicama na koje se poziva, valja razmotriti u smislu već navedenih odredaba čl. 210. ZOO-a, koje uređuju institut stjecanja bez osnove - ali i odredaba čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i 68/98), a kojima je propisano: (stavak 2.) „Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.“, (stavak 4.) „Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.“, u svezi s odredbom čl. 165. stavak 3. prema kojoj: „Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.“,

- da nužnim troškovima valja smatrati troškove koji su bili nužni za samo održanje stvari, odnosno one bez kojih se prema uobičajenom standardu korištenja određenog prostora

- prostor uopće ne bi mogao koristiti, a korisnim one troškove kojima se povećava vrijednost stvari.

U Zagrebu, 12. veljače 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.