Rev-x-237/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 237/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz D. Z., kojeg zastupa punomoćnik E. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u O. društvu Š. i P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2558/13-2 od 27. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7000/08-88 od 5. veljače 2013., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7000/08-88 od 5. veljače 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.743,59 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 2. studenoga 2002. pa do 31. prosinca 2007., po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (stavak I. izreke). Naloženo je nadalje tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 3.215,62 kune sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (stavak II. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.550,00 kuna (stavak III. izreke). Ujedno je odbijen prvotni (glavni) tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 49.449,42 kune sa zateznom kamatom od 21. rujna 2007. pa do isplate kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (stavak IV. izreke), a odbijen je i dio eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa 35.605,62 kune sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2007. pa do isplate (stavak V. izreke).

Presudom drugostupanjskog suda u stavku I izreke odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda u stavcima I, III, IV. i V. izreke, dok su u stavku II. izreke odbijene stranke sa zahtjevom za naknadu troškova povodom pravnog lijeka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) jer se radi o pitanjima koja su važna radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni a drugostupanjska odluka nije u skladu sa drugim odlukama županijskih sudova niti odlukama i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, a kojim je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema st. 3. toga članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni nije li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži 3 elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji zaostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavke za razmatranje takve revizije u smislu odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

- da li dospijećem obveze osiguratelja kao stranke (tuženika, a koja je u konkretnom slučaju nesporno dospjela 2. studenoga 2002., odnosno 14 dana od dana zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka), tužitelj kao stranka ostvaruje pravo na zakonsku zateznu kamatu (kunsku),

- da li nastupom obveze dospijeća tuženika (2. studenoga 2002.), prestaje vrijediti valutna klauzula kao zaštita od propadanja vrijednosti svote osiguranja, te da li se tada vrši obračun deviznog potraživanja oštećenika koja postaje kunsko, a od kada tužitelj ostvaruje pravo na zakonsku zateznu kamatu i to nastupom dospijeća, od kada prestaje vrijediti zaštitna klauzula, čija svrha isključivo predstavlja zaštitu od propasti same svote osiguranja, ali svakako ne i gubitak prava tužitelja na obračun kamata na dospjelu tražbinu iskazanu isključivo u domaćoj valuti, uključivši i zakonsku zateznu kamatu,

- da li dospijećem obveze stranke osiguratelja gdje su ugovorene devizne tražbine a koje jesu zaštićene valutnom klauzulom, se obračunavaju kamate koje se obračunavaju na tražbine u domaćoj valuti (kunske) a radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odredbe čl. 200. ZOO?

Nižestupanjski sudovi su, pošavši od utvrđenja da je obveza tuženika dospjela 2. studenoga 2002. – da se u stranke u polici i visinu tuženikove obveze u domaćoj valuti vezali uz tečaj strane valute (ATS), dakle, da su ugovorile valutnu klauzulu, te da su ugovorile preračunavanje strane valute u domaću prema tečaju koji je važio u času isplate, ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev na nalaganje tuženiku isplate iznosa 1.743,59 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. studenog a 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu za pet postotnih poena, dok su odbili prvotni glavni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 49.449,42 kune sa zateznom kamatom, kao i dio eventualnog tužbenog zahtjeva kojim se traži nalaganje isplate 35.605,62 kune sa zateznom kamatom, a sve pozivajući se na odredbu čl. 395. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7 /96, 112/99 i 88/01).

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP tužitelj ističe da je o postavljenim materijalnopravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao niti sa shvaćanjem drugih županijskih sudova. Pri tome upućuje na odluke ovog suda Rev-126/04, Rev-146/00 te na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3228/11 i Gžn-1043/04.

O postavljenim materijalnopravnim pitanjima ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje o više odluka npr. Rev-x 165/08 od 24. travnja 2002. prema kojima je izraženo shvaćanje kada je između stranaka, a kako je to u predmetnoj situaciji utvrđeno, ugovorena valutna klauzula, tako da je valuta obveze strana valuta, a valuta plaćanja domaća valuta, u slučaju zakašnjenja vjerovniku pripada zatezna kamata po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju i to u stranoj valuti i to do 1. siječnja 2008. dan stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), a od 1. siječnja 2008., na temelju odredbi čl. 29. ZOO/05 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

S obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 394. ZOO. Slijedom toga proizlazi da shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude je u skladu sa izraženim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako i ovaj sud u Revt 113/12, Rev-x 165/08), pa revizija tužitelja nije dopuštena (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP).

Budući da slijedom iznesenog postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni reviziju tužitelja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredaba čl. 392.b st. 3. ZPP.

Revizija podnesena protiv rješenja o troškovima parničnog postupka također nije dopuštena.

Člankom 400. st. 1. ZPP, propisano je da stranke mogu podnijeti revizije i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV- 19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.