Revr-27/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 27/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz E., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici J. Č.-D., odvjetnici u O., protiv tuženika P. d.d., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d. u N. G., radi izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R- 283/2017-2 od 12. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-594/2016-20 od 13. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, preinačava se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R- 283/2017-2 od 12. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-594/2016-20 od 13. lipnja 2017. i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje da je izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 18. travnja 2013. potvrđene Odlukom od 8. svibnja 2013. nezakonit i nedopušten, te nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto vozača autobusa sukladno Ugovoru o radu broj 44/97, te mu priznati kontinuitet radnog odnosa od dana prestanka ugovora o radu do povratka na rad.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 12.137,50 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 401/15-2 od 5. svibnja 2015. odbijena je revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R- 3740/2014 od 30. listopada 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-346/2013 od 6. lipnja 2014., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nezakonit i nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao Odlukom od 8. svibnja 2013., te nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto vozača autobusa prema Ugovoru o radu sklopljenom između stranaka 21. srpnja 1997. i priznati mu kontinuitet radnog odnosa od prestanka ugovora o radu do povratka tužitelja na rad, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 2.900,00 kn na ime parničnih troškova.

Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Pr-346/2013 od 16. veljače 2006. prihvaćen je prijedlog tužitelja za ponavljanje tog pravomoćno završenog postupka te su ukinute presude: Općinskog suda u Osijeku broj Pr-346/2013 od 6. lipnja 2014., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3740/2014 od 30. listopada 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-401/15-2 od 5. svibnja 2015.

U ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Osijeku broj Pr-594/2016 od 13. lipnja 2017. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a koju je tuženik donio Odlukom od 18. travnja 2013. i potvrđena Odlukom od 5. svibnja 2013. nezakonit i nedopušten, te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto vozača autobusa sukladno Ugovoru o radu broj 44/97 uz priznanje mu kontinuiteta radnog odnosa od dana prestanka ugovora o radu do povratka na rad i ujedno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 5.875,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-283/2017-2 od 12. listopada 2017. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni te se pravilnost pobijane presude može ispitati, a to što su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo te tužbeni zahtjev prihvatili ocijenivši ga osnovanim, razlog je za preinačenje pobijane presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a, o čemu će u nastavku obrazloženja ove presude biti riječi.

Isto je i glede revizijskog prigovara bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a na koju revident pogrešno ukazuje.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Nižestupanjski sudovi su upravo postupajući u smislu citirane odredbe, ocjenom izvedenih dokaza i rezultata postupka utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, no kako, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja su pogrešno ocijenili da u postupanju tužitelja kao radnika tuženika u spornom razdoblju nije bilo propusta zbog kojih bi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju bila dopuštena, te su pogrešno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, a što je dakle pogrešna primjena materijalnog prava, a ne relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik neosnovano upire.

Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 18. travnja 2013. potvrđene Odlukom od 8. svibnja 2013. i s tim u svezi i osnovanost zahtjeva tužitelja za njegovo vraćanje na rad na radno mjesto vozača autobusa, sukladno otkazanom Ugovoru o radu sklopljenom između stranaka 21. srpnja 1997., uz priznanje mu kontinuiteta radnog odnosa od prestanka ugovora o radu do njegovog povratka na rad.

Nižestupanjski sudovi su nakon ponovljenog postupka prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu vozača autobusa na temelju Ugovora o radu sklopljenog sa tuženikom 21. srpnja 1997.,

- da je izvršenom kontrolom 4. travnja 2013. od strane Komisije za izvanredni popis voznih karata i kontrolu uređaja za prodaju karata u vozilima u razdoblju: 1. siječnja 2013. – 28. veljače 2013. utvrđeno da tužitelj nije predavao obračune za prodaju karata sa uređaja namijenjenih za njihovu prodaju, a da ukupni iznos naplaćenog, a nepredanog novca iznosi 6.733,00 kn,

- da je tužitelj u postupku iznošenja svoje obrane tuženiku 8. travnja 2013. potpisao zapisnik u kojem je navedeno da on nije predao obračune prodanih karata i naplaćeni utržak tuženiku,

- da je Odlukom od 18. travnja 2013. tuženik dao izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju ocijenivši opisano postupanje tužitelja osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa i razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju,

- da je u kaznenom postupku pokrenutom i vođenom protiv tužitelja vezano za ovaj događaj pred Općinskim sudom u Osijeku, a zbog kaznenog djela pronevjere, presudom K- 668/13 od 15. travnja 2015. potvrđene presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Kž- 148/15 od 10. rujna 2015. tužitelj oslobođen optužbe da bi u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 1. ožujka 2013. obavljajući poslove vozača autobusa i u njemu prodavajući karte, novac ostvaren prodajom karata zadržao za sebe u ukupnom iznosu 6.773,00 kn i oštetivši time tuženika, a

- da je postupanje tužitelja sa utrškom prodanih karata u smislu njegove predaje radi dnevnog obračuna, a bez da mu je izdana potvrda o izvršenoj predaji, bio uobičajen i sukladan postupanju ostalih vozača,

ocijenivši da takvo postupanje tužitelja nije opravdavalo izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR).

Prema toj odredbi poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Polazeći od citirane odredbe, te nesporne činjenice:

- da tužitelj u promatranom utuženom razdoblju, a koje je prethodilo otkazu ugovora o radu (dva mjeseca) nije tuženiku uredno predavao dnevni utržak od prodanih autobusnih karata u smislu da bi mu o izvršenoj predaji novca blagajnica izdala potvrdu, te

- da je tuženik u blagajni utvrdio manjak vezano za prodaju karata u iznosu 6.733,00 kn,

unatoč tome što je tužitelj u kaznenom postupku oslobođen da bi počinio kazneno djelo pronevjere za koje je bio optužen (vezano za nastali manjak tuženiku u iznosu 6.733,00 kn), a zbog nedostatka dokaza, izvjesno je da tuženik zbog takvog postupanja tužitelja, a koje po svom sadržaju i trajanju jest teška povreda obveze iz radnog odnosa, objektivno izgubio povjerenje u njega kao radnika, te je i ostvaren opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, a time dati otkaz dopušten. Pritom treba imati na umu da je građanskopravna odgovornost, pa i ona za postupke radnika u izvršavanju obveza njegovog radnog mjesta šira od kaznenopravne odgovornosti, što znači da se ista ne može ocjenjivati i kroz prizmu kaznenopravne odgovornosti, za koju je odlučno samo je li konkretno kazneno djelo počinjeno ili ne, te je li je za isto okrivljeni odgovoran ili ne. Naprotiv kod ocjene postojanja građanskopravne odgovornosti, odlučne su te se ocjenjuju i ostale okolnosti konkretnog događaja i njihov utjecaj na ocjenu postupanja i ponašanja osobe, ovdje tužitelja kao radnika tuženika, a uz koju se vezuje nastanak određenog događaja, uključujući i one postupke koji u kaznenopravnom smislu ne rezultiraju počinjenjem kaznenog djela, a unatoč tome su sa aspekta građanskopravne odgovornosti neprihvatljivi, što je upravo bio slučaj sa tužiteljem kao radnikom tuženika.

Stoga je, a pravilnom primjenom odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a, pobijanu presudu trebalo preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 16. siječnja 2018.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.