I Kž-574/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 574/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ileane Vinja i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. T. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. D. T., opt. M. V. i opt. R. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 19. ožujka 2008. broj K- 69/07-140, u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja opt. D. T., P. J. i R. B., odvjetnika iz P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. D. T., opt. M. V. i opt. R. V. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici D. T., M. V. i R. V. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe opojnih droga i to optuženi D. T. da je počinio produljeno kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.) i člankom 61. Kaznenog zakona opisano pod točkama 2. i 3. izreke, optuženi M. V. da je počinio kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona opisano pod točkom 2. izreke, a optuženi R. V. da je počinio produljeno kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog i člankom 61. Kaznenog zakona opisano pod točkama pod točkama 1. i 2. izreke, pa su na temelju istih propisa osuđeni na kazne zatvora, i to optuženi D. T. na kaznu zatvora u trajanju devet godina, optuženi M. V. na kaznu zatvora u trajanju šest godina, a optuženi R. V. na kaznu zatvora u trajanju deset godina.

I Kž 574/08-6

Na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženicima D. T., M. V. i R. V. je u izrečene kazne uračunato vrijeme uhićenja i zadržavanja te vrijeme koje provode u pritvoru od 27. rujna 2007. pa nadalje.

Na temelju članka 82. Kaznenog zakona od optuženog R. V. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom i to 1.060,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Narodne banke Hrvatske na dan ispunjenja obveze te 2.000,00 kuna.

Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženog D. T. oduzeti su droga kokain, aminokiselina kreatin, tanjur, škare, stakleni bokal i digitalna vaga.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženom D. T. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 26,66 kuna i paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 5.000,00 kuna, a optuženom R. V. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 11.072,01 kune i paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 5.000,00 kuna, a optuženi M. V. je na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli optuženici D. T., M. V. i R. V..

Optuženi D. T. žali se putem branitelja, odvjetnika R. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači u odluci o kazni na način da se ovom optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

Optuženi M. V. žali se putem branitelja, odvjetnika I. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje, a podredno da se preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

Optuženi R. V. žali se po branitelju, odvjetniku M. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi R. V. podnio je i osobno žalbu, ne navodeći žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda „proglasi nevažećom“.

Obje žalbe optuženog R. V. razmatane su kao jedna žalba, jer se žalbeni navodi u njima ponavljaju i nadopunjuju.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

I Kž 574/08-6

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika, vračajući spise, stavio je prijedlog da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela te branitelja optuženog D. T., odvjetnika P. J. i R. B., , a, u skladu s odredbom članka 373. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti odvjetnika M. V. branitelja optuženog R. V., te, u skladu s odredbom članka 374. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti optuženika D. T. i R. V. koji se nalaze u pritvoru i imaju branitelje, a predsjednik vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njihova nazočnost bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Optuženi M. V. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, tvrdeći da postoji proturječje izreke i razloga presude te da su i razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, pri čemu tvrdi da sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da je optuženi M. V. prisustvovao razgovoru prikrivenog istražitelja i optuženog R. V. kada su oni dogovorili kupoprodaju 1,5 kg droge kokain, a žalitelj smatra da iz toga nije moguće zaključiti da je on bio „u dogovoru s I-vo i III-će okrivljenim te su takvi zaključci suda neargumentirani i nemaju uporište u izvedenim dokazima …“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, u obrazloženju pobijane presude, u odlomku na koji žalbom ukazuje optuženi M. V., navedeno je da je na temelju analiziranih dokaza sud prvog stupnja „utvrdio da je prikriveni istražitelj D. D. s III optuženim R. V. (…) dogovarao kupoprodaju opojne droge kokain (…) te da je tim dogovorima u više navrata bio nazočan i u njima sudjelovao i II optuženi M. V.“. Dakle, pogrešno optuženi M. V. tvrdi da je prvostupanjski sud utvrdio samo njegovu nazočnost razgovorima optuženog R. V. s prikrivenim istražiteljem, već je utvrđeno i njegovo sudjelovanje u dogovaranju kupoprodaje kokaina, a koje je i opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude.

Stoga nema proturječja između izreke presude i njenih razloga, niti postoje proturječja među razlozima o odlučnim činjenicama.

Optuženi R. V. u dijelu žalbe u kojem obrazlaže bitne povrede odredaba kaznenog postupka tvrdi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude iznosi nejasne razloge o činjenicama da se ovaj optuženik „u jednom dijelu vremena provedbe mjera (…) bavio prodajom opojnih droga na sitno, u bilo koje doba dana i noći“, a nastavno žalitelj utvrđuje da „podaci iz preslušanih audio zapisa nisu sadržajno istovjetni prijepisima sažetka telefonskih razgovora koje je sa svojeg telefona obavljao okrivljenik R. V.“. I u dijelu žalbe kojim pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ovaj optuženik također tvrdi da „sud vrlo „mršavo“ obrazlaže“ utvrđenja koja se odnose na prodaju tri paketića droge kokain prikrivenom istražitelju, kao i da pobijana „presuda također nema valjanog obrazloženja“ njegove izravne namjere.

I Kž 574/08-6

Suprotno ovim tvrdnjama, razlozi koje je sud prvog stupnja iznio o činjenicama koje se odnose na prodaje narkomanima opojnih droga od strane optuženog R. V. jasni su, jer sud ta utvrđenja temelji na pojedinim dijelovima telefonskih razgovora koje je vodio ovaj optuženik, a koje taj sud i citira u obrazloženju presude. Optuženi R. V. u žalbi zapravo niti ne obrazlaže ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, već iz citiranih žalbenih navoda proizlazi da ovaj optuženik smatra da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju snimaka telefonskih razgovora i prijepisa tih snimaka. Međutim, niti ove tvrdnje žalitelj je konkretizira odnosno ne ukazuje na pojedine dijelove snimaka telefonskih razgovora iz kojih bi proizlazio njihov sadržaj drugačiji od onog koji opisuje prvostupanjski sud u obrazloženju presude, već paušalno tvrdi da su „audio zapisi nerazgovjetni i nerazumljivi“ te da su prilikom prijepisa audio-zapisa „vršene izmjene originalnog teksta dodavanjem interpunkcija i navodnika“ odnosno da se „izgovoreni riječi ne podudaraju sa napisanim pojmovima“, a time da su „iz površne i jednostavne strukture rečenice promijenjene riječi i pojmovi kojima se nužno mijenja smisao izrečenog na način da se sugerira djelatnost kupoprodaje opojne droge“. Pritom optuženi R. V. ispušta iz vida da je sud prvog stupnja na glavnoj raspravi reproducirao snimke razgovora i na taj se način neposredno uvjerio u njihov sadržaj, a na konstataciju suda u raspravni zapisnik (2. odlomak na stranici 26 zapisnika od 29. siječnja 2009. na listu 458 spisa) da je sadržaj snimljenih razgovora istovjetan njihovu prijepisu stranke nisu stavile primjedbe. Stoga, a budući da optuženi R. V. u žalbi ne dovodi u sumnju pravilnost određenog dijela nekog razgovora koji je sud prvog stupnja citirao u obrazloženju, nije počinjen niti ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Suprotno žalbenim tvrdnjama o nedostacima obrazloženja u odnosu na radnju opisanu pod točkom 1. b) izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski je sud dao opširne razloge za utvrđenja prodaje prikrivenom istražitelju tri paketića droge kokain (listovi 13 do 15 pisane presude), pri čemu je iznio i potpune i jasne razloge utvrđenja njegove izravne namjere za počinjenje ove radnje kaznenog djela, navevši da je optuženi R. V. „na traženje prikrivenog istražitelja D. D. da mu proda opojnu drogu kokain s istim dogovorio cijenu, količinu i mjesto predaje droge i novca“, iz čega da proizlazi „da je bio svjestan svog djela te da je htio njegovo počinjenje (…) tj. postupao je s izravnom namjerom“.

Konačno, neosnovana je i tvrdnja optuženog R. V. da sud prvog stupnja, „ako (…) nabraja i kalkulira koliko je puta okrivljenik iznosio svoj stav prema optužnici (…), ocjenjuje taj dokaz kao odlučnu činjenicu“, ali da „ta odlučna činjenica nema razloge u pobijanoj presudi“. Naime, sud prvog stupnja je u 5. odlomku na 13. stranici pisane presude konstatirao da je optuženi R. V., „iako je u sva tri navrata prilikom očitovanja o krivnji osporio krivnju (…), prvi put iznoseći obranu na glavnoj raspravi priznao (…) krivnju i to opetovano ponovio“. Na ovaj je način prvostupanjski sud iznio kronologiju očitovanja ovog optuženika o krivnji i bitni sadržaj njegovog iskaza koji je u nastavku obrazloženja i cijenio (primjerice, u 3., 4. i 5. odlomku na 16. stranici pisane presude), pa je i o tome dao jasne i potpune razloge.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju ističu optuženici M. V. i R. V., a niti koju drugu takvu povredu na koju drugostupanjski sud prema

I Kž 574/08-6

odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe zbog povreda kaznenog zakona:

Optuženici M. V. i R. V. u uvodima žalbi ističu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali ne navode niti obrazlažu koja od tih povreda navedenih u članku 368. točkama 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku bi bila počinjena.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon. U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Optuženi R. V., obrazlažući ovu žalbenu osnovu u odnosu na radnje opisane pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, tvrdi da sud prvog stupnja „pogrešno i paušalno“ utvrđuje činjenicu prodaje tri paketića opojne droge kokain prikrivenom istražitelju, jer da ovaj optuženik „tu činjenicu nije (…) učinio nespornom, štoviše, posebno se o toj okolnosti nije izjašnjavao tijekom postupka“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je analizirao i ocijenio sve dokaze koji se odnose na radnje opisane pod točkom 1. izreke presude, pri čemu je uputio na iskaze prikrivenih istražitelja ispitanih pod pseudonimima D. D. i O. O. te izvješća koja su sačinjena u vezi s provedbom mjera uporabe prikrivenih istražitelja, simuliranog davanja i primanja potkupnine te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, kao i sačinjenu fotodokumentaciju te nalaze i mišljenja Centra za kriminalistička vještačenja. Kada se, uz sadržaj ovih dokaza, koje optuženik žalbom niti ne pokušava osporiti, ima u vidu činjenica da je optuženi R. V. na glavnoj raspravi u svom iskazu naveo da je kriv i da se kaje zbog počinjenog, tada je, i bez optuženikovog detaljnog priznanja i opisa tih radnji, uistinu nedvojben zaključak suda prvog stupnja da je optuženi R. V. prikrivenom istražitelju ispitanom pod pseudonimom D. D. 24. veljače 2007. te 23. ožujka 2007. prodao drogu kokain na način kako je to opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude.

Na žalbene navode optuženog R. V. da „nedostaju odlučni fragmetni koji upućuju da je prikriveni istražitelj prekoračio svoje ovlasti i poticao na počinjenje kaznenog djela“ te da iz iskaza prikrivenog istražitelja proizlaze okolnosti koje „opravdano pobuđuju sumnju da se radilo o nedozvoljenoj radnji poticanja na počinjenje ovog kaznenog djela“ jer da „mora u audio snimkama postojati dokaz o dogovoru“ o kupoprodaji droge, a da je, „ukoliko dokaza o „dogovoru“ nema, utoliko (…) sumnja na poticanje kaznenog djela veća“, valja odgovoriti da iz iskaza prikrivenih istražitelja, kao i iz njihovih izvješća, proizlazi da razgovori prikrivenog istražitelja i optuženog R. V. tijekom kojih je bio sklopljen dogovor o kupoprodajama droga nisu bili snimani, a da iz navoda ispitanih svjedoka, niti iz sačinjenih izvješća, kao niti iz tekstova SMS poruka koje je prikriveni istražitelj razmjenjivao s ovim optuženikom, a, konačno, niti iz obrane optuženog V., ne proizlazi da bi prikriveni istražitelj potaknuo optuženog R. V. na počinjenje ovog kaznenog djela, pa se i u tom dijelu činjenično stanje ukazuje pravilno i potpuno utvrđenim.

I Kž 574/08-6

Optuženi M. V. u žalbi u odnosu na djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude ponavlja navode obrane u kojoj je porekao bilo kakvo dogovaranje s optuženim R. V. o prodaji opojne droge kokain te ustraje na tvrdnji da je prikriveni istražitelj dogovor o kupnji te droge postigao isključivo s optuženim R. V., pri čemu da optuženi M. V. nije bio nazočan, niti se uključivao u njihov dogovor, a prikriveni istražitelj da ga je zamolio za pomoć prilikom preuzimanja „robe“, iz čega proizlazi da je on od ovoga bio potaknut na počinjenje kaznenog djela. Smatra da takvu njegovu obranu potvrđuju provedeni dokazi, uključujući i rezultate provedenih posebnih mjera, izvješća o njima i iskaz prikrivenog istražitelja, iz kojih ne proizlazi bilo kakav njegov kontakt s optuženim D. T..

Međutim, optuženi M. V., kada ukazuje na dokaze koji, prema žalbenim tvrdnjama, potvrđuju njegovu obranu, ispušta iz vida dijelove iskaza prikrivenog istražitelja ispitanog pod pseudonimom D. D. iz kojih jasno proizlazi ne samo da je optuženi M. V. 31. kolovoza te 7., 11. i 16. rujna 2007. bio nazočan razgovoru prikrivenog istražitelja s optuženim R. V. o kupoprodaji kokaina, nego da je i sudjelovao u tim dogovorima, pa i vezano uz pojedinosti prodaje kao što su količina droge i njena cijena. Kada se ima u vidu i postupanje optuženog M. V. prilikom primopredaje droge - odlazak do prikrivenog istražitelja u ugostiteljski objekt, dočekivanje vozila kojim su optuženici R. V. i D. T. donijeli drogu, upravljanje tim vozilom do automobila zaustavljenog do 50 metara dalje, a u kojem drugi prikriveni istražitelj čeka primitak droge, kao i ostavljanje kokaina u tom vozilu - te, konačno, i činjenica da bi bilo krajnje neživotno da optuženi M. V. na taj način prenosi predmet koji preuzima od brata te ga predaje nepoznatoj osobi, a da sa svojim bratom uopće ne razgovara o tome što je predmet ovakve očigledno detaljno isplanirane primopredaje, ukazuje se ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi M. V. zajedno s optuženim R. V. dogovorio prodaju opojne droge kokain prikrivenom istražitelju te da je na opisani način i sudjelovao u njenoj predaji, postupajući s izravnom namjerom, svjestan svih elemenata tog dogovora, želeći prodati tu drogu.

S obzirom na izneseno, i obrana optuženog M. V., koji svoje sudjelovanje u primopredaji droge pokušava opravdati prijateljskom uslugom za koju ga je zamolio prikriveni istražitelj, a ne dogovorom s optuženicima R. V. i D. T. o prodaji kokaina prikrivenom istražitelju, ukazuje se, kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud, neistinitom i usmjerenom na umanjenje kaznene odgovornosti. Pritom valja istaći da se ukazuje nelogičnom i žalbena tvrdnja da je prikriveni istražitelj potaknuo optuženog M. V. na takvo sudjelovanje u primopredaji droge samo kako bi opravdao primjenu posebnih mjera i prema ovom optuženiku, jer zakonitost mjera iz članka 180. Zakona o kaznenom postupku, poduzetih na temelju valjanog naloga istražnog suca, ničim u ovom postupku nije dovedena u sumnju, niti ona ovisi o njihovom „naknadnom opravdavanju“, kako se to sugerira žalbom.

Osim toga, niti okolnost da optuženici D. T. i R. V. ne terete optuženog M. V. ne ukazuje se odlučnom za iznesenu ocjenu njegove obrane. Naime, optuženi R. V. brat je ovog optuženika, a u svom iskazu samo je paušalno naveo da je jedino on kriv jer da je „roba“ bila njegova te da je „bez veze“ u ovo „uvukao“ i ostalu dvojicu, dakle, on nije iznio uvjerljivu i logičnu obranu kojom bi objasnio postupanje suoptuženika koje ne bi ukazivalo na njihovo sudjelovanje u predmetnom kaznenom djelu, a niti navodi iz osobne žalbe optuženog R. V., koji proturječe obrani optuženog M. V., jer optuženi R. V. u toj žalbi tvrdi da je on svog brata „iskoristio da odnese tu najlon vrećicu sa lepinjama u kojoj je bio i kokain, a da on nije za to znao“, dok optuženi M. V., kako je to već izneseno, tvrdi da ga je na sudjelovanje u toj

I Kž 574/08-6

primopredaji zamolio prikriveni istražitelj. Optuženi D. T., s druge strane, ne potvrđuje obranu optuženog M. V. u dijelu koji bi se odnosio na nepostojanje njegovog dogovora s optuženim R. V. o prodaji opojne droge kokain, već poriče vlastito učešće u takvom dogovoru (koju obranu je prvostupanjski sud, kako je to nastavno obrazloženo, ispravno odbio kao neistinitu), a identično optuženom M. V. opisuje samo njihovo kretanje kritičnog dana koje je utvrđeno i drugim dokazima i koje stoga nije niti sporno.

I žalbena tvrdnja da „provedenim dokazima nije utvrđeno niti da je do primopredaje novca trebalo i doći te je taj dio optužbe nedokazano u potpunosti i općenito neprihvatljiv kao takav“ nelogična je, jer bi iz nje, suprotno svim provedenim dokazima, posebno iskazu prikrivenog istražitelja ispitanog pod pseudonimom D. D., proizlazilo da je droga kokain u količini od ukupno 1.514,07 grama prikrivenom istražitelju trebala biti poklonjena, a ne prodana, što je krajnje neživotno. Okolnost da se optuženi M. V., nakon što je predao drogu kokain drugom prikrivenom istražitelju, nije uputio u smjeru obližnjeg ugostiteljskog objekta u kojem se nalazio prikriveni istražitelj D. D., već je sjeo u vozilo, nakon čega je lišen slobode, ne ukazuje, suprotno navodima žalbe, na zaključak da on nije imao namjeru vratiti se u taj lokal, jer žalitelj ispušta iz vida činjenicu i da se on od lokala do mjesta na kojem predao drogu također dovezao vozilom, a nije došao pješice, pa je očigledno da se istim vozilom namjeravao i vratiti do ugostiteljskog objekta.

Optuženi D. T. žalbom prvenstveno osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je droga kokain koja je pronađena u stanu u P., bila njegova (koja radnja je opisana pod točkom 3. izreke pobijane presude), a zatim i zaključak tog suda - temeljen i na opisanom utvrđenju - da je upravo on nabavio i optuženicima R. i M. V. predao drogu kokain koja je trebala biti prodana prikrivenom istražitelju (što je opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude).

Prije svega valja istaći da je netočna tvrdnja optuženog D. T. da je njegova obrana prema kojoj je on navedeni stan iznajmio optuženom R. V. u cijelosti potvrđena obranama optuženika R. i M. V., jer optuženi R. V. o toj okolnosti u svojoj kratkoj obrani ništa nije iskazivao, a optuženi M. V. samo je općenito iznio takvu tvrdnju.

Optuženi T. u žalbi pokušava relativizirati neke od okolnosti kojima prvostupanjski sud obrazlaže utvrđenje da je on koristio svoj stan na III. katu kuće u …ulici, ističući da to što je optuženi R. V. 14. rujna 2007. bio u stanu u P., ne mora značiti da nije stanovao u T., jer da nije bilo zapreke da koristi oba stana, da činjenica da je ovaj jednom pozvonio na vrata stana u T. može biti posljedica toga što je zaboravio ključ tog stana ili što je u bravi s unutarnje strane vrata bio ključ, kao i da mu nije bilo poznato da su optuženi R. i M. V. riješili problem s iskapčanjem struje u starom stanu, koji problem mu je bio predočen kao razlog zbog kojega ga je optuženi R. V. zatražio da mu iznajmi ovaj stan. Svoje otiske prstiju na paketićima s drogom pronađenom u stanu u T. optuženi D. T. objašnjava činjenicom da su isti bili vidljivi odmah po ulasku u stan prilikom pretrage te da ih je on uzeo kako bi ih predao djelatnicima policije.

Prije svega valja istaći da je prema optuženom R. V. mjera tajnog praćenja iz članka 180. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku bila primjenjivana dulje vrijeme - od 22. veljače pa do 22. rujna 2007. - te da je u mjesecu rujnu (kada optuženi T. tvrdi da je iznajmio stan optuženom R. V.) registriran samo jedan dolazak ovog optuženika u stan u T., pri čemu

I Kž 574/08-6

je on u stan ušao nakon što je pozvonio na vrata, dakle, nije ih otključao. Da je optuženi R. V. uistinu koristio taj stan na način kako to tvrdi optuženi T., izvjesno je da bi, čak i ako navedena mjera nije bila kontinuirano provođena, bili zamijećeni njegovi višekratni dolasci u taj stan, pogotovo da se on upravo iz tog stana bavio prodajom droge, jer je upravo na tu njegovu djelatnost bila usmjerena ova mjera, a krajnje je neuvjerljivo da bi se jedini njegov registrirani ulazak u taj stan dogodio pod okolnostima koje u žalbi opisuje optuženi T. (zaboravljanje ključa ili nemogućnost otključavanja vrata, za koju bi bilo očekivati da je također registrirana, a nije).

Sud prvog stupnja pravilno analizira sadržaj snimljenih razgovora optuženika R. i M.

V. vezano uz rješavanje problema sa strujom u stanu u …ulici od 11. rujna 2007., a i iz preostalog sadržaja njihovog razgovora proizlazi da oni žive u tom stanu, a ne u stanu optuženog T. u T..

Osim toga, sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, ispravno ističe da je nalogom istražnog suca od 24. rujna 2007. bila određena pretraga stana u zgradi u …ulici u dijelu u kojem je taj prostor koristio optuženi D. T., koji je bio i nazočan toj pretrazi, a na istu nije stavio primjedbe, što bi izvjesno bio učinio da on nije koristio taj stan. I okolnost da je on djelatnicima policije tada dragovoljno izručio drogu kokain i druge predmete - koji nisu bili vidljivi golim okom, kako se tvrdi u žalbi, jer su neki od njih bili spremljeni u ormariću u dnevnom boravku - nesumnjivo ukazuje da se radilo o njegovim stvarima, a ne predmetima za koje do tada nije znao, jer u tom slučaju ne bi imao nikakvog razloga dirati ih, a niti potpisati potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Konačno, i pronalazak otisaka papilarnih linija optuženog T. na tim predmetima potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da je njihov vlasnik bio upravo ovaj optuženik. Zbog toga nije u pravu optuženi T. kada tvrdi da sud prvog stupnja ovim činjenicama „daje veliki značaj“, već taj sud pomno i pravilno analizira sve okolnosti pronalaska i oduzimanja tih predmeta, nakon čega ispravno otklanja opisanu obranu optuženog T. kao neistinitu, zbog čega se ispitivanje svjedoka pretrage koje optuženik predlaže u žalbi, s obzirom na nedvojbeno utvrđene okolnosti pronalaska spornih predmeta, ukazuje nepotrebnim.

S obzirom na izneseno, nije u pravu optuženi T. niti kada tvrdi da činjenica da je droga koja je predana prikrivenom istražitelju istovjetnog sastava kao i droga pronađena u stanu u …ulici potvrđuje navode obrane da je sva ta droga bila vlasništvo optuženog R. V., već, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, a s obzirom i na telefonske razgovore ovih optuženika, nedvojbeno ukazuje da je i optuženi D. T. sudjelovao u prodaji opojne droge kokain prikrivenom istražitelju.

Optuženi D. T. i žalbom pokušava objasniti telefonske razgovore s optuženim R. V. navodima da se njihov sadržaj odnosi na dugovanje tog optuženika kojemu je on pozajmio 5.000,00 EUR-a, ali ne objašnjava zbog čega se u tim razgovorima takav dug ne spominje izrijekom, već oni govore o tome kako će „ovo riješiti“, da je „to tu“ i slično. Takvi izrazi, bez jasnih izričaja, sa značenjima poznatim sudionicima razgovora, kada se imaju u vidu i događaji vezani uz predaju droge kokain koja je nakon nekoliko dana uslijedila, kao i uporaba izraza „kablovi“ i „električari“ izvan bilo kakvog suvislog konteksta, za koje izraze prikriveni istražitelj navodi da su u njegovoj komunikaciji s optuženim V. označavali novac i drogu, nedvojbeno ukazuju na njihov pravi sadržaj koji su optuženici pokušavali prikriti. I činjenica da optuženi R. V., nakon što s optuženim D. T. razgovara o tome „hoće li ga čekati električari

I Kž 574/08-6

do četvrtka da zna hoće li nosit kabele“, prikrivenom istražitelju šalje SMS poruke s istovjetnim pitanjem, suprotno žalbenim navodima nedvojbeno ukazuje na sudjelovanje optuženog T. u dogovaranju prodaje opojne droge kokain.

Konačno, niti okolnost da nisu registrirani izravni kontakti optuženog D. T. s optuženim M. V. (koju u žalbi ističe i taj optuženik) nije od utjecaja na zaključak o sudjelovanju tih optuženika u dogovaranju prodaje droge kokain, jer je nesporno da je optuženi M. V. kontaktirao sa svojim bratom, optuženim R. V., a ovaj da je na opisani način učestalo komunicirao, izravno kao i putem telefona, s optuženom T., a za utvrđenje dogovora sve trojice optuženika da prodaju opojnu drogu nije uvjet da je svaki od njih komunicirao izravno sa svima ostalima, već je dostatno utvrđenje da je svaki pojedini optuženik dogovarao kupoprodaju s nekim od suoptuženika te da je bio svjestan sudjelovanja u realizaciji dogovora i treće osobe, a takvo postupanje optuženika sud prvog stupnja ispravno je utvrdio. Slijedom navedenog, okolnosti iz kojih proizlazi kaznena odgovornost optuženog T., protivno navodima njegove žalbe, nisu „dvojbene i oborive indicije“, već čvrsti dokazi koje sud prvog stupnja pravilno analizira i na temelju njih izvodi valjane zaključke o počinjenju radnji kaznenog djela opisanih u izreci pobijane presude.

Konačno, optuženi R. V. ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenice koje su od značaja za odmjeravanje kazne, pri čemu osporava pravilnost konstatacije prvostupanjskog suda da je on pokazao povećanu upornost u kriminalnom djelovanju, ali time ovaj optuženik ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, već zaključke tog suda o utjecaju okolnosti koje je utvrdio na mjeru izrečene kazne, pa su ti žalbeni navodi cijenjeni prilikom ocjene žalbene osnove iz članka 370. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku.

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a ta utvrđenja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, niti se žalbama optuženika ukazuje na neke odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, zbog čega su neosnovane žalbe optuženika D. T., M. V. i R. V. iz osnove navedene u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

U odnosu na žalbe zbog odluka o kaznenim sankcijama i oduzimanju imovinske koristi:

Nisu u pravu optuženici D. T., M. V. i R. V. niti kada tvrde da su kazne na koje su osuđeni prestroge jer je sud prvog stupnja, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti koje, prema odredbama članka 56. Kaznenog zakona, utječu na visinu kazne.

Naime, optuženom D. T. je, suprotno njegovim žalbenim navodima, ispravno uzeta otegotnom upornost koja proizlazi ne samo iz činjenice da je svojim radnjama on ostvario dva oblika kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona - i prodaju opojne droge (koje radnje su opisane pod točkom 2. izreke) i posjedovanje te droge radi prodaje (opisano pod točkom 3. izreke), a iz utvrđenja suda prvog stupnja da je on dobro poznavao osobe kojima su bile namijenjene pojedinačne doze droge kokain, dio koje je bio izuzetno visoke čistoće proizlazi viši stupanj pogibeljnosti i takvog njegovog postupanja. Pobude iz kojih se

I Kž 574/08-6

čini ovo kazneno djelo mogu biti različitog karaktera, pa je nužno razlikovati postupanje ovisnika koji drogu prodaje radi pribavljanja sredstava za kupnju droge koju će sam konzumirati od osobe koja drogu prodaje radi ostvarenja velike imovinske koristi u kratkom vremenu, zbog čega je koristoljublje kao optuženikov motiv počinjenja djela pravilno cijenjeno otegotnim. Iako je dio droge kokain oduzet od ovog optuženika, došlo je do prodaje veće količine droge prikrivenom istražitelju, a samo njegova aktivnost spriječila je plasiranje te droge na ilegalno narkomansko tržište, pa se to ne može cijeniti olakotnom okolnošću optuženom T., a njegova neosuđivanost u dovoljnoj je mjeri cijenjena olakotnom.

Optuženi M. V. žalbu protiv odluke o kazni obrazlaže samo tvrdnjom da utvrđene olakotne okolnosti opravdavaju izricanje manje kazne, a optuženi R. V. u ovom dijelu žalbe tvrdi da je netočan navod prvostupanjskog suda o njegovoj povećanoj upornosti, jer da on „nije optužen za opće kriminalno djelovanje“ te da je „do posjedovanja opojne droge došlo u izravnom kontaktu jedino s prikrivenim istražiteljem“, a smatra i da sud nije cijenio teško njegovo teško imovno stanje, psihofizičku situaciju te zasluge u Domovinskom ratu i priznanja koja je dobio.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je cijenio sveukupnu aktivnost svakog od ovih optuženika prilikom odmjeravanja kazni, a ispravno je utvrđena i upornost optuženog R. V. koja se očituje u prodaji droge kokain prikrivenom istražitelju u tri navrata, u razdoblju od ožujka do rujna 2007. godine. Ovaj optuženik proglašen je krivim za prodaju te droge, a ne njeno posjedovanje radi prodaje, a težinu tih radnji ne umanjuje činjenica da je droga prodana prikrivenom istražitelju. Osim toga, sud prvog stupnja izrijekom je naveo da je optuženom R. V. olakotnim cijenjeno i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, nabrojane su medalje koje je za to dobio, a opisano je i njegovo zdravstveno stanje utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra (posljednji odlomak na stranici 31 pisane presude).

Slijedom svega iznesenog, kazne koje su pobijanom presudom izrečene optuženicima, i to optuženom D. T. u trajanju devet godina, optuženom M. V. u trajanju šest godina te optuženom R. V. u trajanju deset godina i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnostima ovih počinitelja, te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog toga se žalbe svih optuženika zbog odluka o kaznama (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) ukazuju neosnovanima.

Iako se optuženi R. V. ne žali i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, u skladu s odredbom članka 382. Zakona o kaznenom postupku, te je našao da je i ta odluka donesena zakonito i ispravno, odnosno sukladno utvrđenim činjenicama i pravilnom primjenom članka 82. Kaznenog zakona.

I Kž 574/08-6

Isto tako, prvostupanjski sud je ispravno, na temelju čl. 173. st. 7. KZ, oduzeo od optuženog D. T. opojnu drogu i sredstva na njihovo pripravljanje.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbe optuženika D. T., M. V. i R. V. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. siječnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.