I Kž-403/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 403/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećene M. P. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. ožujka 2009. godine, broj K-55/08, u sjednici održanoj dana 06. listopada 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. Odbacuje se žalba oštećene M. P. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi M. I., na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02; 115/06), oslobođen je od optužbe da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04; 84/05 i 71/06), a u odnosu na troškove postupka je, na temelju čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, odlučeno da će troškovi pasti na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 403/09-3

Žalbu je podnijela i oštećena M. P., putem svog punomoćnika A. I., odvjetnika iz Z., u kojoj je navedeno da se žali zbog svih žalbenih razloga, dok je iz sadržaja žalbe vidljivo da se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači na način da se optuženik proglasi krivim.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 21. svibnja 2009. godine pod brojem KŽ-DO-791/09, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, podržava žalbu državnog odvjetnika.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok žalba oštećenice nije dopuštena.

U odnosu na toč. I. izreke ove odluke:

Po mišljenju ovog suda, državni odvjetnik u svojoj žalbi nije dao uvjerljive argumente koji mogu s uspjehom oboriti zaključke pobijane presude, a dokazi na koje se poziva kao što su navodi oštećenice i svjedokinje T. P., te medicinska dokumentacija ne mogu predstavljati temelj za siguran i pouzdan zaključak da je inkriminirano djelo doista i počinjeno. U žalbi državni odvjetnik smatra da se iskazu oštećenice treba pokloniti vjera jer je isti konzistentan kako prilikom ispitivanja kod istražnog suca, tako i na glavnoj raspravi, a isto tako prilikom suočenja sa svjedokinjom L. P., kao i da je njezin iskaz potvrđen iskazom svjedokinje T. P. u onom dijelu događaja kojem je bila prisutna ova svjedokinja. Suprotno ovim tvrdnjama, iskazu oštećenice se ne može vjerovati budući da ga nalaz medicinskog vještaka i iskaz svjedokinje L. P. dovode u pitanje do te mjere da ne može biti osnova za osuđujuću presudu.

Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama, medicinska dokumentacija za oštećenicu i zapisnik o očevidu ne potvrđuju dinamiku događaja kako ju je opisala oštećenica, a to proizlazi i iz nalaza sudsko-medicinskog vještaka. Vezano za optuženikovu primjenu sile u istrazi je oštećenica navela da ju je optuženik udario u lijevu stranu obraza zatvorenom šakom od kojeg udarca ja pala na pod, i to na bok na desno rame te da su joj noge ostale na uzvisini i da ju je udarao nogama i potom primio za lijevu šaku, kao i da je ponovno dobila udarac od kojeg je pala u travu i lupila glavom o tlo. Na istu okolnost na glavnoj raspravi je rekla da ju je optuženik napao i prvo ju je vukao, tukao, srušio u jednu grabu, držao ju je za ruke, te ju je ponovno udarao. Nakon toga je ponovno istaknula da ju je optuženi udarao u glavu više puta i da je od tog udarca pala, pa ju je vukao za ruke po travi, onda se ona podizala i onda ju je on ponovno bacio na tlo, dok se ona cijelo vrijeme branila. Na takve navode se očitovao i medicinski vještak te je nakon razmatranja medicinske dokumentacije na koju se sada žalba poziva, našao da okolnost što su dokumentirane samo tri ozljede nije u skladu s navodima oštećenice o višestrukim snažnim udarcima u glavu, povlačenju za ruke, te povlačenju njezina tijela po tlu, a da su eventualni udarci u glavu morali biti tako slabog intenziteta da nisu ostavili vidljivog znaka ozljeđivanja, pri čemu je realno za očekivati da prilikom snažnog stezanja vrata odnosno drugog dijela tijela ostaju vidljivi znaci ozljeđivanja u vidu krvnih podljeva kože, otekline ili slično. Prema tome, ozljede oštećenice konstatirane u bolničkoj prijavi i u zapisniku o očevidu nisu u skladu s primjenom sile od strane optuženika kako ju je opisala oštećenica, a nastanak ozljeda se može objasniti slijedom događaja onako kako ga je

I Kž 403/09-3

opisao optuženik, pri čemu sama okolnost razlike u konstituciji između optuženika i oštećenice ne mora isključiti napad oštećenice, kako ga je opisao optuženik.

Osim toga, uvjerljivosti iskaza oštećenice u dijelu koji se odnosi na riječi koje joj je uputio optuženik ne pridonosi niti okolnost što su svjedok M. P. i vještak psihijatar potvrdili da je optuženik sklon uporabi vulgarnih riječi. Isto tako, niti okolnost što optuženik koji ima poteškoće u govorenju bio u stanju, premda sporije i otežano, izgovoriti rečenice za koje oštećena tvrdi da je izrekao inkriminirane zgode nije od utjecaja na drugačiju procjenu činjeničnog stanja.

Sukladno žalbenoj tvrdnji, optuženik prilikom sukoba inkriminirane zgode s oštećenicom doista nije uočio svjedokinju P., ali su o njenoj prisutnosti kazivale oštećenica i njezina kćer – svjedokinja T. P.. Pri tome je opis događaja od strane svjedokinje L. P. detaljan i uvjerljiv, a ne dovodi ga u pitanje niti okolnost što je ista ispitana tek naknadno, za što je na glavnoj raspravi dala objašnjenje kako je nakon inkriminiranog događaja išla na more, a tek kasnije kroz razgovor s članovima obitelji optuženika shvatila da je sukob kojeg je ona slučajno vidjela događaj koji je predmet optužnice podignute protiv M. I..

Kao što je već napomenuto, iskazi oštećenice i svjedokinje T. P. ne mogu predstavljati temelj za zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a kod takvog stanja stvari nisu od utjecaja niti daljnje žalbene tvrdnje da imovinski odnosi mogu biti motiv za silovanje.

Prema tome, ne postoje razlozi zbog kojih žalbom državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona čije postojanje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. Zakona o kaznenom postupku, žalbu je trebalo, na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U odnosu na toč. II. izreke ove odluke:

U skladu s odredbom čl. 363. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, oštećenik u ovom postupku može pobijati presudu samo zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka. Kako je oštećenica podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, takva žalba nije dopuštena te ju je valjano odbaciti bez upuštanje razmatranja žalbenih navoda.

Stoga je, po čl. 386. Zakona o kaznenom postupku valjalo žalbu oštećenice odbaciti kao nedopuštenu, kao u toč. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 06. listopada 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Damir Kos, v. r.