Rev-561/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 561/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. A. iz Ž., kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik iz Ž., protiv tuženice-protutužiteljice V. A. iz Ž., koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik iz V., radi utvrđivanja stanarskog prava i zadržavanja stanarskog prava po tužbi odnosno protutužbi, odlučujući o reviziji tuženice- protutužiteljice V. A. protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 12. studenoga 2003. godine, broj: Gž-327/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 24. rujna 2002. godine, broj: P-311/02, u sjednici održanoj dana 02. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice-protutužiteljice V. A., te se preinačuju presude Županijskog suda u Vukovaru od 12. studenoga 2003. godine, broj: Gž-327/03 i Općinskog suda u Županji od 24. rujna 2002. godine, broj: P-311/02 i sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da tužitelj M. A. iz Ž. zadržava stanarsko pravo na dvosobnom stanu u Ž., kat I., stan br. 27, ukupne površine 54,02 m², što je tužena V. A. dužna priznati, te slijedom toga iseliti iz navedenog stana i predati ga slobodnog od svojih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju, te mu naknaditi parnični trošak.

II. Prihvaća se protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice V. A. koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica V. A. nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ž., ukupne površine 54,02 m², a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaone i hodnika, što je tuženik M. A. dužan priznati kao i naknaditi troškove postupka tužiteljici u ukupnom iznosu od 8.845,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da tužitelj M. A. iz Ž. zadržava stanarsko pravo na dvosobnom stanu u Ž., kat I., stan broj 27, ukupne površine 54,02 m², što je tužena V. A. dužna priznati, te slijedom toga iseliti iz navedenog stana i predati ga slobodnog od svojih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.710,00 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se V. A. kao tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica V. A. nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ž., ukupne površine 54,02 m², a koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupatila i hodnika, što je tuženik M. A. dužan priznati, kao i naknaditi troškove ovog postupka sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica-protutužiteljica iz svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinače presude nižestupanjskih sudova na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a prihvati protutužbeni zahtjev uz naknadu cjelokupnog parničnog troška.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Revidentica ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

No, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da su stranke bivši bračni drugovi, te da je brak stranaka razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji 23. siječnja 1991. godine presudom broj: P-544/90, kojom je tada malodobni sin stranaka M. A. rođen 05. kolovoza 1973. godine povjeren na čuvanje i odgoj majci,

- da je sporni stan na korištenje dobio tužitelj-protutuženik M. A. na temelju rješenja od 27. studenoga 1974. godine i u vrijeme kada je bio u braku s tuženicom, te kada je oboje zajedničke djece bilo rođeno,

- da je tužitelj napustio stan 05. prosinca 1990. godine nakon svađe s tuženicom, kojom prilikom ga je tuženica ubola nožem, radi čega je proglašena krivom i osuđena pred kaznenim sudom,

- da nakon završenog liječenja tužitelj se nije vratio u stan, već je nastavio živjeti kao podstanar, dok je tuženica ostala u stanu s malodobnim sinom M., koji je postao punoljetan 05. kolovoza 1991. godine, te da je V. A. preselila u Z. 1994. godine radi zaposlenja, a u stanu je i dalje nastavio živjeti sin M. sada sa ženom i djecom.

Na gore utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su primijenili odredbu čl. 65. st. 2. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/85, 42/86, 22/92, 70/93 – dalje: ZSO), prema kojoj odredbi, ako se prijašnji bračni drugovi ne sporazume koji je od njih zadržao stanarsko pravo sud će odlučiti o tome vodeći pritom računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihovog porodičnog domaćinstva, njihovim materijalnim prilikama, o tome tko je stekao stanarsko pravo, kao i o drugim okolnostima.

Sudovi su pritom cijenili da je M. A. dobio sporni stan na korištenje u vrijeme kada je bio u braku, da je stan opravdano napustio kada mu je tuženica nanijela tešku tjelesnu ozljedu, da su imovinske prilike stranaka podjednake, jer su obje zaposlene, a da zdravstveno stanje tuženice (boluje od depresije zbog čega je bila na liječenju i bolovanju), s obzirom da se sada nalazi u radnom odnosu nije dovoljan razlog da zadrži stanarsko pravo.

Sudovi smatraju da nema mjesta primjeni čl. 65. st. 3. ZSO-a, budući da su tužba i protutužba radi utvrđenja nositelja stanarskog prava odnosno zadržavanja stanarskog prava na spornom stanu podnijete tijekom 1994. godine, kada je M. A. bio punoljetan, a po pravnom stajalištu nižestupanjskih sudova za primjenu odredbe čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima odlučno je postojanje maloljetnosti djeteta u trenutku podnošenja tužbe za utvrđenje stanarskog prava.

Sudovi dakle smatraju da je tuženica-protutužiteljica svoje pravo iz čl. 65. st. 3. ZSO-a mogla ostvariti tužbom sudu do trenutka punoljetnosti djeteta, što je propustila učiniti, pa da stoga nakon nastupa te okolnosti sud odlučuje o tome tko zadržava stanarsko pravo između bivših bračnih drugova primjenom čl. 65. st. 2. ZSO-a.

Izraženo pravno stajalište nižestupanjskih sudova je pogrešno, na što je već ukazano i u ranijoj odluci ovog suda od 01. prosinca 1998. godine, broj: Rev-2821/95.

Naime, prema odredbi čl. 65. st. 3. ZSO-a ako se u slučaju razvoda braka prijašnji bračni drugovi drugačije ne sporazume, stanarsko pravo zadržava onaj od njih kome su odlukom zajednička djeca povjerena na odgoj i čuvanje neovisna od okolnosti kojem od njih je stan dodijeljen.

To znači da okolnost što je u konkretnom slučaju zajednički malodobni sin M. koji je u brakorazvodnoj parnici povjeren majci na odgoj i čuvanje postao punoljetan nije od utjecaja na zadržavanje stanarskog prava, a niti je odlučna okolnost kada je podnijeta tužba od strane protutužiteljice budući da po samom zakonu ona je zadržala stanarsko pravo ako se ispune pretpostavke iz te odredbe, pa stoga donošenje odluke u smislu čl. 65. st. 3. ima samo deklaratorno značenje.

Stoga ovaj sud nije ni ispitivao zakonitost i pravilnost nižestupanjskih odluka u odnosu na primjenu čl. 65. st. 2. ZSO-a, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 65. st. 3. ZSO-a, jer u postupku nije utvrđeno da bi tužiteljici bilo prestalo stanarsko pravo na jedan od zakona predviđenih načina.

Valjalo je stoga odlučiti kao u izreci, te preinačiti pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 02. lipnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.