I Kž-119/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 119/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Ranka Marijana, Miroslava Šovanja, Senke Klarić Baranović i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika S. V., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i dr. odlučujući o žalbi osuđenika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 21. siječnja 2009. broj Kv-448/08, u sjednici održanoj 21. travnja 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba osuđenika S. V., ukida se pobijano rješenje i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio, kao neosnovan, zahtjev osuđenika za preinačenje bez obnove kaznenog postupka više pravomoćnih presuda i to presude Okružnog suda u Puli br. K-5/91, presude Općinskog suda u Sisku br. K-151/85, presude Općinskog suda u Puli br. K-4/92, presude Županijskog suda u Bjelovaru br. 45/96 (preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. KŽ-776/96), presude Županijskog suda u Bjelovaru br. K-32/97 (preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-420/97), presude Županijskog suda u Splitu br. K-7/96, presude Općinskog suda u Ivancu br. K-14/03 i presude Općinskog suda u Sisku br. K-338/98.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđenik, putem branitelja M. U., odvjetnika iz Z., sa prijedlogom ukinuti pobijano rješenje.

Temeljem čl. 399. u svezi čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, u čemu na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Žalba je osnovana.

I Kž 119/09-3

Prvostupanjski sud je zahtjev osuđenika da mu se temeljem čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP- a, bez obnove kaznenog postupka, preinači više pravomoćnih presuda u odluci o kazni, odbio kao neosnovan sa obrazloženjem da je za dio presuda nastupila zastara izvršenja kazne zatvora, a da bi u odnosu na neke druge presude odlučivao drugi puta, jer već postoji odluka Županijskog suda u Splitu br. Kv-390/03 (list 444-448 spisa) kojom je odbijen osuđenikov zahtjev da mu se u odluci o kazni preinači, bez obnove kaznenog postupka, više pravomoćnih presuda a žalbu osuđenika na ovu odluku je Vrhovni sud Republike Hrvatske 15. veljače 2003. presudom br. I Kž-752/03 odbio kao neosnovanu (list 451-452 spisa).

Nadalje, prvostupanjski sud je odbio zahtjev osuđenika da mu se bez obnove kaznenog postupka preinače i dvije „nove“ presude i to presuda Općinskog suda u Ivancu, br. K-14/03, potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu od 26. srpnja 2008. (br. Kž- 283/05) kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i presuda Općinskog suda u Sisku br. K-338/98, potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku od 8. ožujka 2007. (br. Kž-169/06) kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Svoju odluku prvostupanjski sud obrazlaže ranijom osuđivanosti uslijed čega „…osuđenik svojim dosadašnjim ponašanjem nije pokazao namjeru kako želi mijenjati svoje ponašanje…“ te zaključuje da nema osnove primijeniti odredbu čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP-a.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud, za sada, neosnovano odbio njegov zahtjev za preinačenje pravomoćne presude bez obnove kaznenog postupka.

Izricanje jedinstvene kazne za djela u stjecaju propisano je odredbom čl. 60. st. 1. KZ u situaciji kada se istoj osobi istodobno sudi za više kaznenih djela, a odredba čl. 62. st. 1. KZ propisuje situacija kada se osuđeniku sudi za kazneno djelo koje je počinjeno prije nego je započeo izdržavanje kazne po prijašnjoj presudi ili za kazneno djelo koje je počinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora.

U čl. 62. st. 2. KZ posebno je propisana situacija kada se osuđeniku sudi za kazneno djelo koje je počinjeno tijekom izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora. Naime, ako se s obzirom na još preostali dio ranije izrečene kazne primjenom odredbi o stjecaju ne bi mogla postići svrha kažnjavanja, tada se neće postupiti po odredbama čl. 62. st. 1. KZ, već će se vrsta i mjera kazne za novo kazneno djelo izabrati neovisno o ranije izrečenoj kazni.

Prema tome, čl. 62. KZ propisuje pravila za odmjeravanje kazne, u jednoj situaciji kada se osobi koja je već pravomoćno osuđena sudi za djelo počinjeno prije nego što je ona započela izdržavanje zatvorske kazne prema toj pravomoćnoj osudi i u drugoj situaciji kada se toj osobi sudi za djelo počinjeno tijekom izdržavanja zatvorske kazne ili kazne maloljetničkog zatvora.

Jedino u ovoj drugoj situaciji je sud ovlašten, pod propisanim uvjetima, počinitelju za novo djelo izreći samostalnu kaznu bez primjene odredbi o stjecaju tj. izreći kaznu neovisno o ranijoj pravomoćnoj kazni koju izvršava i tu samostalnu kaznu osuđena osoba početi će izvršavati kad izdrži kaznu prema ranijoj presudi. Kada se radi o ovoj, posebnoj, situaciji to uvijek treba jasno izložiti i obrazložiti razlozima sadržanim u čl. 62. st. 2. KZ među kojima je bitna odrednica preostali dio ranije izrečene kazne. S tim u svezi se napominje kako je to

I Kž 119/09-3

pravilno učinio Županijski sud u Splitu (presuda br. K-7/96) kada je osuđeniku izrekao kaznu zatvora u trajanju dvadeset godina i procijenio da mu se ne može izreći jedinstvena kazna zatvora jer „…optuženik nije izdržao niti polovicu prethodne kazne zatvora … koju je prekinuo bijegom iz zatvorske ustanove i nakon bijega nastavio sa činjenjem teških krivičnih djela…“ (list 392 spisa). Ova odluka je potvrđena drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj I-Kž-327/98), a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u trećem stupnju (broj III-Kž-353/99).

Primjenjujući čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP u svezi čl. 60. odnosno čl. 62. KZ treba poći od toga da su kazne utvrđene za pojedina kaznena djela u posebnim presudama pravomoćne i da sud više ne može cijeniti jesu li one ispravno izrečene i ponovno ih valorizirati i utvrđivati.

Izvan slučaja predviđenog u čl. 62. st. 2. KZ, novom presudom se izriče jedinstvena kazna za sva kaznena djela prema propisima o stjecaju. U razlozima presude navodi se zbog čega je došlo do izricanja nove presude i na koji način je izrečena jedinstvena kazna novom presudom. Pri tome se ne uzimaju u obzir okolnosti od utjecaja na kaznu u smislu čl. 56. KZ koje su nastale poslije pravomoćnosti presude, nego se nova kazna izriče samo temeljem onih okolnosti koje su u redovnom kaznenom postupku uzete u obzir i cijenjene kod izricanja kazni.

Primjena odredbe čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP znači da će sud novom presudom preinačiti prijašnje presude glede odluke o kazni i izreći jedinstvenu kaznu (čl. 402. st. 2. ZKP-a).

Nasuprot stajalištu prvostupanjskog suda, moraju se uzeti u obzir sve prijašnje pravomoćne presude protiv osuđenika kojima su protiv njega izrečene kazne a nisu primijenjene odredbe o izricanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju (ukoliko se ne radi o zastari izvršenja kazni i ukoliko o zahtjevu već nije pravomoćno odlučivano) uz poseban postupak ukoliko se radi o slučaju iz čl. 62. st. 2. KZ. Primjena odredbi čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP ne može se odbiti uslijed okolnosti koje nisu zakonski osnov za odbijanje zahtjeva osuđenika za preinačiti pravomoćnu presudu bez obnove kaznenog postupka a kako je to učinio prvostupanjski sud.

Zato, u ponovljenom postupku, prvostupanjski sud treba jasno izložiti o kojim presudama je već bilo odlučivano, u kojim presudama je nastupila zastara izvršenja kazni zatvora i da li su osuđeniku u dvjema „novim“ presudama izrečene kazne za kaznena djela počinjena tijekom izdržavanja kazne zatvora kada bi se eventualno, s obzirom na preostali dio ranije izrečene kazne, jedino moglo ocijeniti da se primjenom odredbi o stjecaju ne bi mogla postići svrha kažnjavanja.

Imajući u vidu navedeno trebalo je žalbu osuđenika prihvatiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U Zagrebu, 21. travnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.

I Kž 119/09-3