I Kž-396/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 396/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. R., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. R., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola broj K-39/10 od 18. siječnja 2011., u sjednici održanoj dana 7. rujna 2011. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Žalba državnog odvjetnika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Žalba opt. V. R. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Puli – Pola broj K-39/10 od 18. siječnja 2011. opt. V. R. proglašen je krivim za dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – u daljnjem tekstu: KZ), za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine, da bi primjenom odredaba o stjecaju, temeljem čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a, bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca, u koju kaznu mu je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. srpnja 2010. pa nadalje.

Temeljem odredbi čl. 79. KZ-a prema opt. V. R. primijenjena je sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od pet godina.

I Kž 396/11-4

Temeljem odredbi čl. 76. KZ-a prema opt. V. R. primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Temeljem odredbi čl. 80. KZ-a prema optuženiku primijenjena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – plinskog pištolja i četiri komada pripadajućeg streljiva.

Temeljem odredbi čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je na ime imovinskopravnog zahtjeva obvezan isplatiti ošt. Š.- V. D. iznos od 800,00 kn na ime oduzetog novca, 829,00 kn na ime materijalne štete prouzročene kaznenim djelom, te na ime nematerijalne štete 2.000,00 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva taj oštećenik upućen na parnicu.

Temeljem odredbi čl. 82. KZ-a od opt. V. R. oduzeta je imovinska korist od 250,00 kn (pribavljena kaznenim djelom iz toč. I. izreke).

Konačno, temeljem odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za svako pojedinačno kazneno djelo utvrdi kazna zatvora u dužem trajanju, te da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem trajanju.

Opt. V. R. žali se osobno te po braniteljici po službenoj dužnosti V. M., odvjetnici u P., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kaznenoj sankciji, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači izricanjem blaže sankcije za jedno produljeno kazneno djelo ili podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu „na ponovno raspravljanje“.

Žalba opt. V. R. koji ju je podnio osobno sadrži i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, te prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku mr. sc. Milojku Vučkoviću, podneskom broj KŽ-DO-725/11 od 16. svibnja 2011., odustao je od žalbe državnog odvjetnika, a žalbu optuženika predložio je odbiti kao neosnovanu.

Žalba državnog odvjetnika nedopuštena je.

Žalba optuženika nije osnovana.

Naime, prema odredbi čl. 386. ZKP-a, žalba će se odbaciti rješenjem kao nedopuštena ako je osoba ovlaštena na žalbu odustala od žalbe, a kako je Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske odustao od žalbe nižeg državnog odvjetnika, to je temeljem odredbi čl. 386. ZKP-a istu valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

I Kž 396/11-4

Iako se žalba optuženika, po braniteljici po službenoj dužnosti, podnosi zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka žalba ne sadrži obrazloženje te žalbene osnove, a niti pobliži navod koju bi to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i na koji način počinio prvostupanjski sud, pa ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi niti bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje bi drugostupanjski sud bio dužan paziti po službenoj dužnosti, pa se žalba s osnova bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ukazuje neosnovanom.

Neosnovano se u žalbama optuženika, koje je podnio osobno i putem braniteljice, ističe kako je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon, što se povezuje s tvrdnjom da plinski pištolj nije oružje, pa da se ne radi o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 2. KZ-a nego o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 1. KZ-a.

Nema nikakve dvojbe da je optuženik za počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret koristio plinski pištolj, koji je od njega i oduzet i koji je bio predmetom balističkog vještačenja.

Prema nalazu vještaka balističara prvostupanjski sud je utvrdio da je plinski pištolj koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela bio napunjen odgovarajućim streljivom, da je sadržavao četiri komada plinskog streljiva te da je bio funkcionalan, neovisno o činjenici da nije automatski izbacivao ispucane čahure.

Također je balističkim vještačenjem utvrđeno da uporaba plinskog streljiva nije bezopasna kada se radi o kontaktnim hicima ili hicima ispaljenim iz neposredne blizine – udaljenosti manje od 50 cm, jer zbog visokih tlakova i temperature plinova iz ispaljenog plinskog naboja može doći do ozljede očiju i kože što može prouzročiti i teške tjelesne ozljede.

Kako je prema Zakonu o oružju plinsko oružje također svrstano u oružje, to nema nikakve dvojbe da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a jer je pri izvršenju inkriminiranih razbojništava koristio oružje podobno da se izazovu teške tjelesne ozljede drugih osoba.

Stoga prvostupanjski sud, time što je inkriminirano ponašanje optuženika pravno označio po čl. 218. st. 2. KZ-a, nije počinio povredu Kaznenog zakona, kao što se to navodi u žalbama optuženika.

Također se neosnovano u žalbama optuženika tvrdi da je riječ o jednom produljenom kaznenom djelu razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a, jer se kod kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a, ne može raditi o jednom produljenom kaznenom djelu, obzirom da se pravni institut produljenog kaznenog djela ne može primijeniti kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na osobne vrijednosti pojedinaca neovisno o tome što se u žalbi optuženika točno ističe da su kaznena djela počinjena istoga dana, na isti način, uz uporabu istog sredstva počinjenja.

Pravilno se u žalbi navodi da iz odredbe čl. 61. st. 2. KZ-a ne proizlazi zaključak da kazneno djelo koje uključuje prijetnju na osobne vrijednosti ne može biti produljeno kazneno djelo, ali je pravna doktrina i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u nizu svojih odluka zauzela upravo stanovište da nema produljenog kaznenog djela kod kaznenih djela

I Kž 396/11-4

gdje je zaštitni objekt život i tijelo ljudi i integritet osoba, odnosno, gdje su predmetom napada osobne vrijednosti.

A kazneno djelo razbojništva složeno je kazneno djelo koje je upereno protiv imovine, ali i protiv slobode i prava čovjeka i građanina – prijetnjom iz čl. 129. KZ-a, koje je u konkretnom slučaju bila uperena prema različitim oštećenicima.

Stoga kazneni zakon nije povrijeđen niti time što je prvostupanjski sud primijenio odredbe o stjecaju, a ne odredbe o produljenom djelu, koje je, prema pogrešnom stanovištu žalitelja, trebao primijeniti.

Konačno se neosnovano u osobnoj žalbi optuženika tvrdi da je prvostupanjski sud bio nepropisno sastavljen zato što je u donošenju presude kao predsjednica vijeća sudjelovala sutkinja E. D., koja se po žalitelju trebala izuzeti obzirom na činjenicu da je u istražnom postupku odlučivala o žalbi državnog odvjetnika protiv rješenja o provedbi istrage glede pravne oznake djela, te o žalbi optuženika protiv rješenja o produljenju pritvora.

Naime, pregledom tih drugostupanjskih odluka u kojima je sudjelovala imenovana sutkinja, vidljivo je da vijeće u čijem sastavu je bila nije zauzimalo stanovište o osnovanosti optužbe, što bi bilo razlogom za izuzeće, već se odlučivalo o pravnoj oznaci kaznenog djela za koje je otvorena istraga te o razlozima za opstojnost pritvora. Konačno, da se sutkinja nije trebala izuzimati iz suđenja proizlazi iz činjenice da je optuženik priznao krivnju za oba kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, pa stoga u konkretnom slučaju objektivnost E. D. prilikom odlučivanja o krivnji nije dovedena u pitanje.

Neosnovana je žalba i zbog odluke o kazni.

Prvostupanjski sud je optuženiku kaznu zatvora za kaznena djela za koja ga je proglasio krivim utvrdio pojedinačno na granici zakonskog minimuma od tri godine, a potom je, primjenom odredaba o stjecaju, utvrdio mu jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i tri mjeseca, cijeneći mu olakotnim da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv zbog ovisnosti o opijatima, da je otac malodobnog djeteta, da je izrazio žaljenje i ispriku oštećenicima i spremnost da naknadi štetu. Ta je kazna po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, primjerena i onim otegotnim okolnostima koje su utvrđene na strani optuženika, a to je, da je optuženik, prema vlastitom iskazu, u Slovačkoj osuđivan zbog imovinskih kaznenih djela.

Pravilno je prvostupanjski sud prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti opojnim drogama, jer nužnost određivanja takve mjere proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja, a izricanje te mjere se žalbom izravno niti ne dovodi u pitanje, kao što je pravilno odlučio primjenjujući sigurnosnu mjeru protjerivanja stranca iz zemlje na rok od pet godina jer niti jedna država, pa tako niti Republika Hrvatska, nije dužna na svom području trpjeti strance koji dolaze s namjerom da čine teška kaznena djela, a što proizlazi iz činjenice da je optuženik u Republiku Hrvatsku došao sa oružjem – plinskim pištoljem, kojega nije prijavio prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku, što očito govori o njegovom unaprijed stvorenom planu da ga i uporabi na inkriminirani način. Osnovano je prvostupanjski sud odlučio i o imovinskopravnom zahtjevu ošt. Š.-V. D., obzirom da je i sam optuženik, očitujući se o imovinskopravnom zahtjevu, naveo da prihvaća

I Kž 396/11-4

kao osnovan onaj dio imovinskopravnog zahtjeva koji je oštećeniku dosuđen, dočim je s viškom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.

Pravilno je prvostupanjski sud od optuženika oduzeo imovinsku korist od 250,00 kn počinjenu kaznenim djelom iz toč. 1. izreke, što se žalbom također ne dovodi u pitanje.

Pobijana presuda ispitana je u skladu s čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP-a, te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio zakon u bilo kojem elementu propisanom u čl. 368. ZKP-a.

Nalazeći dakle da žalba opt. V. R. u cijelosti nije osnovana valjalo je istu odbiti te temeljem odredbe čl. 387. ZKP-a o istoj odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. rujna 2011.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović,v.r.