Gž-94/2010-2 · Županijski sud u Osijeku

Gž-94/10-2.

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu toga suda Dubravki Vučetić, kao sucu pojedincu, u ostavinskom postupku iza pok. P. I., sin J. r. … 1953. g. drž. RH, umrlog … 1994. g. u O., s posljednjim mjestom prebivališta Č., s oporukom, odlučujući po žalbi zakonske nasljednice J. P. iz Č., izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku br. O-1361/09-37. od 23. studenoga 2009. god., dana 27. svibnja 2010. god.,

r i j e š i o j e

Žalba se prihvaća kao osnovana te se prvostupanjsko rješenje ukida i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem utvrđeno je da ostavinu iza pok. P. I. čine nekretnine upisane u zk.ul. 158 k.o. Č. na kojima je ostavitelj samovlasnik te su nasljednicima proglašeni J. P. supruga na nekretnini kč.br. 2951/1 u 3/100 dijela i P. M., nećak na nekretnini kč.br. 2951/1 u 62/100 dijela, A. na nekretnini kč.br. 2951/2 u cijelosti. Naloženo je zk. odjelu da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist nasljednice po pravomoćnosti toga rješenja.

Protiv tog rješenja nasljednica J. P. je izjavila žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je pogrešno ocijenjen sporazum iskazan u sudskoj nagodbi jer da je njome samo utvrđena posebna imovina nasljednice koja je stečena za vrijeme trajanja braka i pok. I. P.. Smatra da je nakon proglašenja oporuke zatražila svoje zakonsko nasljedno pravo koje u stvari predstavlja zahtjev za umanjenje raspolaganja oporukom radi namirenja nužnog dijela te da njezin zahtjev nije zastario. Predlaže da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba nije osnovana.

U ovom ostavinskom predmetu je dana 15. studenoga 1994. godine proglašena oporuka kojom pok. I. P. svoje nekretnine ostavlja nećaku P. M., a supruzi J. P. pokretnu imovinu i pravo doživotnog uživanja na nekretninama. Nakon toga na ročištu 14. veljače 1995. godine upoznata sa oporukom J. P. izjavljuje da ne želi priznati oporuku ostavitelja jer je ostavitelj nagovoren na ovakav način raspolaganja a obzirom da je s njim živjela u braku, da je dio imovine koja predstavlja ostavinu zajednička imovina nje i pokojnog ostavitelja.

Upućena na parnicu rješenjem ostavinskog suda broj O-1169/94-9 od 14. veljače 1995. godine da pokrene parnični postupak protiv oporučnog nasljednika radi utvrđivanja nevaljanosti oporuke i izdvajanja dijela imovine iz ostavinske mase pokrenula je parnični postupak tužbom 8. svibnja 1995. godine u kojoj navodi da je nekretnina kč.br. 2951 u naravi kuća, dvor, voćnjak i oranica upisana u zk.ul. 158. k.o. Č. od 2110 m2 zajednička imovina stečena u braku, te traži da se utvrdi da je ona suvlasnik na ½ dijela na toj nekretnini.

U tužbi istovremeno navodi da je pok. I. P. rasporedio svoju imovinu vlastoručnom oporukom u korist nećaka P. M..

U tom parničnom postupku sklopljena je sudska nagodba kojom se tuženik P. M. obvezao izvršiti cijepanje predmetne čestice tako da se formira katastarska čestica buduće oznake 295/1 od 376 m2 na kojoj će se nalaziti kuća, garaža, stara kuća i gospodarski objekti omeđeno postojećom ogradom i urediti pitanje suvlasništva na toj čestici, te da priznaje da je tužiteljica J. P. suvlasnik na tako formiranoj čestici u 38/100 dijelova.

Iz navedenog proizlazi opravdanost žalbenog navoda da je u tom slučaju u ostavinsku masu mogla ući kč.br. 2951/1 kuća i dvor od 376 m2 samo u omjeru od preostalih 62/100 dijela jer je iz ostavinske mase izdvojen suvlasnički dio supruge ostavitelja J. P. te se moglo utvrditi da je ostavitelj samovlasnik na kčbr. 2951/2 voćnjak i oranica od 1734 m2 koja je također nastala cijepanjem koje je provedeno u zemljišnoj knjizi. Slijedom toga pogrešno je J. P. temeljem Zakona oglašena nasljednikom na nekretnini kč.br. 2951/1 u 38/100 dijela.

Na ročištu 14. veljače 1995. godine nasljednica J. P. je izjavila da ne priznaje oporuku ostavitelja ne osporavajući njezinu formalnu valjanost čime je izrazila stav da se pravo na nasljeđivanje treba prosuditi temeljem zakona a zakon nasljedniku i pored postojanja oporuke daje pravo na nužni dio (čl. 32. Zakona o nasljeđivanju). Zato se smatra da je nasljednica osporavanjem načina nasljeđivanja po oporuci postavila zahtjev za priznanje nužnog dijela u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju. Kako je taj zahtjev postavljen 14. veljače 1995. godine a oporuka proglašena 15. studenoga 1994. godine nije nastupila zastara stavljanja zahtjeva za priznanje prava na nužni dio u smislu čl. 46. Zakona o nasljeđivanju.

Gramatičkim i teleološkim tumačenjem odredbi sudske nagodbe pogrešno je zaključiti da je tim sporazumom ustupila svoj nasljedni dio po zakonu oporučnom nasljedniku. Ovo proizlazi iz činjenice da se u parničnom postupku nije odlučivalo o nasljednom pravu i veličini nasljednih dijelova, a isto se može zaključiti i prema iskazu tužiteljice J. P. na ročištu 3. prosinca 2001. godine.

Ukazuje se da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava pogrešno utvrdio činjenice u ostavinskom postupku te je osnovano prihvatiti žalbu nasljednice J. P., te ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovni postupak u kojem će utvrditi što čini ostavinu iza pok. P. I., te istu rasporediti temeljem zakona i temeljem oporuke nakon što utvrdi veličinu nužnog dijela nasljednice J. P..

U Osijeku, 27. svibnja 2010. god.

S U D A C

DUBRAVKA VUČETIĆ