Rev-2280/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2280/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. maloljetnog G. i T. po ocu i zakonskom zastupniku G.Z. iz M. sela, koga zastupa L.Z., odvjetnik u G., protiv tužene G.V. iz R., koju zastupaju P.J. i K.J., odvjetnici u P., radi plaćanja doprinosa za uzdržavanje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru br. Gž-399/93 od 11. ožujka 1993. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu br. P-24/92 od 9. listopada 1992. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 1993. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija mlt. tužitelja se prihvaća i obje nižestupanjske presude - presuda Okružnog suda u Bjelovaru br. Gž-399/93 od 11. ožujka 1993. godine i presuda Općinskog suda u Pakracu br. P-24/92 od 9. listopada 1992. godine - ukidaju i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom mlt. tužitelji odbijeni su sa tužbenim zahtjevom da se obveže tuženu, majku, na plaćanje doprinosa za uzdržavanje.

Drugostupanjskom presudom, odbijanjem žalbe tužitelja, ta je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tužitelji su pravovremeno izjavili reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu, da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji, odnosno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U reviziji se posebno ukazuje na obvezu roditelja da plaća doprinos za uzdržavanje maloljetnika, pri čemu ta obveza postoji i kada roditelj nije zaposlen.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Tužena je odgovorila na reviziju i predložila - navodeći da nema mogućnosti za plaćanje (da čak postoji presuda o obvezi bivšeg bračnog druga, oca djece, da njoj plaća za uzdržavanje) - da se revizija kao neosnovana odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev odbili navodeći da su djeca prestala pohađati školu, da vlastitim radom ostvaruju sredstva potrebna za uzdržavanje, te da majka (nezaposlena, zbog čega je bračni drug obvezan da njoj plaća doprinos za uzdržavanje) nema mogućnosti plaćati doprinos za uzdržavanje.

Osnovan je istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Djeca su u vrijeme podnošenja tužbe bila maloljetna, a roditelji su dužni uzdržavati svoju maloljetnu djecu (čl. 237. Zakona o braku i porodičnim odnosima), a prema mogućnostima i dalje sve dok se redovito školuju (čl. 238. Zakona o braku i porodičnim odnosima).

Sudovi ove odredbe nisu pravilno primijenili. S jedne strane, uopće nije određeno navedeno i utvrđeno kolika su sredstva potrebna djeci za uzdržavanje, kada im je, eventualno (jedno od djece rođeno je 1977. godine), prestalo pravo na uzdržavanje (punoljetnost i prestanak redovnog školovanja), te koliko sredstava, i od kada, uopće mogu ostvariti odnosno ostvaruju vlastitim radom. S druge strane, što je nesumnjivo važno za period dok postoji bezuvjetna obveza roditelja da uzdržavaju svoju djecu, tužena je zdrava, mlada i za rad sposobna osoba, i ne može biti oslobođena obveze na uzdržavanje maloljetne djece, pa niti onda kada joj je (kao nezaposlenoj osobi) dosuđeno uzdržavanje od strane bivšeg bračnog druga. Naime, takva je osoba dužna iskoristiti sve svoje sposobnosti da vlastitim radom - makar povremenim, izvanrednim ili sl. (arg. iz odredbe čl. 261. Zakona o braku i porodičnim odnosima) - osigura dio sredstava za uzdržavanje djece i tako udovolji zakonskoj obvezi, tj. da osigura pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, što je dužan učiniti makar i na štetu vlastitog uzdržavanja.

U nastavku postupka dužan je prvostupanjski sud, u smislu navedenih zakonskih pretpostavki, utvrditi potrebne okolnosti i zatim odlučiti o (ne) osnovanosti zahtjeva za uzdržavanje.

U Zagrebu, 2. rujna 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.