I Kž-175/2001-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-175/01-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Josipa Budinskog, Katice Jelić, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. S., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2000. godine, broj:

K-170/00, u sjednici održanoj 19. lipnja 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika i braniteljice opt. D. D., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o je:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. N.S., zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se, na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. ožujka 2000. godine, pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. N.S., te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. N.S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. ožujka 2000. godine, pa nadalje. Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik osobno, te putem braniteljice, D.D., odvjetnice iz Z.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku izreče kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i izreče blažu kaznu. Ujedno je predložio da se njega i njegovu braniteljicu obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika osobno i putem braniteljice, s prijedlogom da se žalba odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 28. ožujka 2001. godine, broj:

KŽ-DO-442/01, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegova braniteljica D.D., odvjetnica iz Z.. Budući da se optuženik nalazi u pritvoru i ima braniteljicu, predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da nazočnost optuženika nije svrhovita, pa nije određeno njegovo dovođenje na sjednicu. Zbog toga je sjednica vijeća održana u prisutnosti braniteljice optuženika i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 11. ZKP, jer protivno njegovim žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu uopće proturječni. Okolnost da je prvostupanjski sud utvrdio kod optuženika na temelju nalaza i mišljenja vještaka visoki stupanj narcisoidnosti nije proturječna utvrđenju da eventualni prigovori oštećenice u pogledu muškosti optuženika ne mogu predstavljati tako tešku uvredu optuženika da bi ga, bez njegove krivnje doveli u stanje jake razdraženosti. Optuženik se neosnovano poziva na iskaz svjedoka M.K., jer taj svjedok nije potvrdio obranu optuženika da ga je oštećenica teško vrijeđala. Naime, navedeni svjedok je već prije došao u vagon i zaspao, a probudila ga je galama iz susjednog kupea. Izričito je iskazao kako je čuo mušku, a također i žensku osobu koji su vikali, pa je zaključio da se svađaju. Dakle, radilo se o međusobnoj svađi između optuženika i oštećenice, a ne o jednostranom vrijeđanju. Svjedok je i zatekao optuženika u kupeu gdje je udavio oštećenicu, iako tada nije znao da je oštećenica mrtva, a niti je to mogao zaključiti, jer je bila nečim pokrivena. Na svjedoka optuženik nije ostavio neki poseban ili čudan dojam. Ovi prigovori, iako izloženi u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka su zapravo prigovori činjeničnog karaktera jer se njima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

No, optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Neosnovano osporava i iskaz svjedokinje Z.H. Prije svega, prvostupanjski sud na temelju njezinog iskaza nije utvrdio ni jednu odlučnu činjenicu, a okolnost da je kritičnog dana optuženik bio u sobi u kojoj su spavale oštećenica, svjedokinja Z.H. i svjedokinja A.Š., potvrdila je i svjedokinja A.Š.. Optuženik je sjedio na Z. krevetu i nešto dobacivao oštećenici, koja ga je čak tjerala van, ali nije želio izaći iz sobe sve dok ona prva nije izašla. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi optuženika kako je on odbijao kontakte s oštećenicom i da se ona zapravo njemu “nabacivala”. Zbog toga i njegova tvrdnja da ga je oštećenica teškim vrijeđanjem dovela u stanje jake razdraženosti nema utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka. Prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, kada je našao da se u postupanju optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a. S obzirom da je vještak liječnik prof. dr. J.Š. utvrdio da je kod oštećenice smrt nastupila uslijed gušenja, potpuno je neosnovan žalbeni prigovor optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer da vještak podrobno nije objasnio koliko je u stvari trebao trajati stisak i da li na trajanje stiska ima utjecaja tjelesna težina oštećenice. Sve te okolnosti ne predstavljaju odlučne činjenice, a ni druge pravno važne činjenice, pa se zbog toga nikako ne može govoriti o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Nisu osnovani ni žalbeni prigovori optuženika glede nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. A.H. o njegovoj ličnosti, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio njegov nalaz i mišljenje, našavši da je optuženik osoba s dubokim i teškim poremećajem ličnosti disocijalnog tipa, koji se očituje u agresivnosti, visokom stupnju iratibilnosti, afektivnoj hladnoći, nedostatku empatije prema drugima te visokom stupnju narcizma.

Nadalje, optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, žalbeni prigovori optuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je utvrdio da je počinio kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a, a ne iz čl. 92. KZ-a (ubojstvo na mah) je zapravo prigovor činjeničnog karaktera kojim također osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, za počinjenje kaznenog djela iz čl. 92. KZ-a moraju se ostvariti, u tom članku propisana, bitna obilježja tog kaznenog djela. Za njegov učin počinitelj treba biti doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost, ili prepast napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenika. U ovom konkretnom slučaju te okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio, jer je pravilno postupio kada nije prihvatio navode obrane optuženika u tom smislu te nisu osnovani ni njegovi žalbeni prigovori na navedene okolnosti. No, o povredi kaznenog zakona se može prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga, niti u odnosu na činjenično stanje kako ga je trebalo utvrditi prema stajalištu žalitelja.

Osim toga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je i po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao prvostupanjsku presudu u pogledu postojanja drugih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. i povrede Kaznenog zakona iz toč. 2. citiranog članka, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Optuženik nije također u pravu kada se žali zbog odluke o kazni. Naprotiv, zbog odluke o kazni osnovana je žalba državnog odvjetnika.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku nije pravilno ocijenio značaj svih okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Utemeljen je prigovor državnog odvjetnika da je izrečena kazna preblaga. Prvostupanjski sud nije dovoljno uzeo u obzir okolnosti počinjenja djela, jer je optuženik pokazao znatan stupanj surovosti i bešćutnosti, te krajnju odlučnost da oštećenicu usmrti, pri čemu ona posebno nije pridonijela nastanku inkriminiranog događaja. Naime, prvostupanjski sud nalazi da ni sam optuženik u svojoj obrani nije iznio da bi ga oštećenica napadala ili zlostavljala, a za eventualne prigovore oštećenice, kakav je on muškarac, da su drugi bolji od njega, da je bijednik, nije našao da bi mogli predstavljati tešku uvredu za optuženog koja da bi optuženika dovela u stanje jake razdraženosti. Prvostupanjski sud je dao preveliki značaj utvrđenoj olakotnoj okolnosti da je optuženik izrazio osjećaj kajanja navodeći da bi najradije vrijeme vratio natrag. S obzirom na sve druge naprijed navedene okolnosti počinjenja djela, te ponašanje optuženika nakon počinjenja djela, uzimajući u obzir otežavajuće okolnosti – raniju osuđivanost zbog kaznenog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH i čl. 47. st. 1. KZRH, pri čijem počinjenju se očituje komponenta nasilja, smanjena ubrojivost optuženika kao olakotna okolnost ne daje izraženom kajanju stvarni potrebni sadržaj iskrenosti. Imajući u vidu karakteristike njegove osobnosti kao posljedice dubokog i teškog poremećaja ličnosti disocijalnog tipa, što je utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem, njegovo kajanje zbog počinjenog djela se ne može drugačije ni ocijeniti. Istaknute okolnosti i pored optuženikova priznanja, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ne opravdavaju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina. Kada se ima u vidu da je za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ- a propisana kazna zatvora u trajanju do 15 (petnaest) godina, po shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerena kazna zatvora za dotično kazneno djelo je kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, pa ga je na tu kaznu osudio.

Na temelju naprijed iznesenih razloga zbog kojih je žalba državnog odvjetnika glede odluke o kazni osnovana, žalba optuženika nije osnovana. Naime, priznanje djela, šećerna bolest, neskrivanje učina, uz već navedene okolnosti ne mogu opravdati blažu kaznu od izrečene, jer se samo sa izrečenom strožom kaznom, po mišljenju Vrhovnog suda, može ostvariti svrha kažnjavanja iz odredbe čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz odredbe čl. 6. KZ-a.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 391. ZKP, ocijenio sve žalbene navode stranaka, te ustanovio da postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija presudu, a ne postoje razlozi zbog kojih presudu pobija optuženik, niti povrede zakona iz odredbe čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, dok je na temelju odredbe čl. 387. ZKP odbio žalbu optuženika.

U Zagrebu, 19. lipnja 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.