Rev-1847/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1847/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz B., kojeg zastupaju punomoćnici A. S., D. M., A. S. i N. D., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., protiv tuženika H. R., R., kojeg zastupa punomoćnica N. G., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4272/08-2 od 29. rujna 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4582/07-51 od 16. lipnja 2008., u sjednici održanoj 30. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 4272/08-2 od 29. rujna 2010. se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove odgovora na reviziju u iznosu od 14.705,88 kuna.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci je presudom poslovni broj P-4582/07-51 od 16. lipnja 2008. odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 754.395,63 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- 115.685,40 kn, po stopi od 18% godišnje od 1. srpnja 2002. godine do 30. lipnja 2002., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do isplate,

- 200.259,71 kn, po stopi od 18% godišnje koja teče od 1. listopada 2001. godine do 30. lipnja 2000., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do isplate do isplate,

- 185.507,52 kn, po stopi od 18% godišnje koja teče od 1. travnja 2002. godine do 30. lipnja 2000., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do isplate do isplate,

- 252.943,00 kn, po stopi od 18% godišnje koja teče od 23. ožujka 2002. godine do 30. lipnja 2002., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do isplate do isplate,

te naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak."

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 166.406,00 kuna (točka 2. izreke).

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-4272/08-2 od 29. rujna 2010. odbio žalbu tužitelja protiv točke 1. presude te djelomično protiv odluke o troškovima parničnog postupka iz točke 2. presude za iznos od 111.676,80 kuna i u tom dijelu je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Djelomično je preinačena odluka o parničnim troškovima iz točke 2. presude te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 54.729,20 kuna.

Tako su sudovi odlučili u sporu radi isplate neisplaćenih naknada i premija iz Ugovora o radu igrača neamatera (dalje: Ugovor) sklopljenog između tužitelja i tuženika 16. srpnja 1999. na određeno vrijeme, za razdoblje od dvije natjecateljske godine, odnosno do 31. srpnja 2001. i Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obveza od 19. srpnja 2001.

Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, jer su u postupku kao stranke sudjelovale osobe koje mogu biti stranke u postupku i koje su zastupane po ovlaštenim punomoćnicima.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 1. ZPP.

Kod ocjene o dopuštenosti i osnovanosti ovoga revizijskog razloga valja poći od odredbe čl. 385. st. 1. točka 2. ZPP prema kojoj se protiv drugostupanjske presude, protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP, revizija može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Međutim odredba čl. 377. st. 1. ZPP odnosi se na postupanje prvostupanjskog suda, i prema toj odredbi prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

I sam tužitelj je svojoj reviziji, obrazlažuću ovaj revizijski razlog, sadržajno zapravo ukazao na apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, tvrdeći da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a što je prema shvaćanju revidenta posljedica propusta prvostupanjskog suda koji nije izveo dokaze sukladno uputi drugostupanjskog suda u ovoj parnici.

Navodi tužitelja kojima obrazlaže navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka svode se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim revizija nije dopuštena zbog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP), dok pogrešna primjena materijalnog prava, kada i postoji, ne znači sama po sebi postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati pobijanu presudu.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredaba čl. 13., čl. 18. čl. 50. i dr. Zakona o športu ("Narodne novine" broj 60/92, 25/93, 11/94, 77/95) te čl. 21. i čl. 23. Pravilnika o statusu igrača Hrvatskog nogometnog saveza (dalje: Pravilnik). S tim u vezi je sporna nadležnost Komisije za status igrača udruženih klubova (dalje: Komisija) i pravni učinci odluka Komisije.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- stranke su dana 16. srpnja 1999. sklopile Ugovor o radu (ugovor igrača profesionalca) za razdoblje od dvije natjecateljske godine odnosno do 31. srpnja 2001., a u članku 8. Ugovora utvrđene su obveze tuženika prema tužitelju, a to je plaćanje mjesečne plaće i nagrada. U članku 16. su se suglasile kako tužitelj može i ranije ostvariti transfer sa drugim klubom, ali da je u tom slučaju dužan obeštetiti tuženika sa iznosom od 800.000,00 DEM uvećanim za onoliko sredstava koliko je u tužitelja uloženo temeljem tog Ugovora,

- nadalje, da su stranke dana 19. srpnja 2001. sklopile Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza (dalje: Sporazum) kojim su učinile nespornim da tužitelj ima prema tuženiku dospjelo novčano potraživanje na temelju opisanog Ugovora o radu u iznosu od 160.000 DEM te regulirale dinamiku plaćanja tog iznosa,

- istog dana stranke su zaključile i Ugovor o profesionalnom igranju (dalje: Ugovor) na temelju čl. 13. i 18. Zakona o sportu, odredbi Statuta HNS-a i Pravilnika o statusu igrača HNS-a. Istim su stavile izvan snage odredbe U. o radu od 16. srpnja 1999., s time da tužitelj nema prema tuženiku s osnove tog Ugovora nikakvih daljnjih potraživanja niti obveza, tako da se stranke odriču naknadnih potraživanja na temelju Ugovora o radu,

- istim Ugovorom stranke su ugovorile i posebne naknade i stimulacije koje je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju, s time da za usluge prema klubu tužitelj ispostavlja računa za svaki mjesec, koje račune se tuženik obvezao isplaćivati u roku od 30 dana od njihove ispostave, s time da je tužitelj ispostavljao tuženiku račune na različite iznose i to 24. rujna 2001., 25. siječnja 2002., 22. veljače 2002. i 25. ožujka 2002.,

- tužitelj se dana 2. svibnja 2002. obratio Hrvatskom nogometnom savezu, Komisiji za status igrača udruženja klubova Hrvatske nogometne lige (dalje: Komisija), sa zahtjevom za raskid Ugovora o profesionalnom igranju od 19. srpnja 2001., uz obrazloženje da tuženik nije u cijelosti i u ugovorenim rokovima izvršio ugovorne obveze, koje da sa danom 22. ožujka 2002. iznose 254.980,00 kn, po kojem zahtjevu je Komisija zatražila očitovanje,

- dana 12. lipnja 2002. Komisija je donijela Odluku kojom je u točki 1. obvezala tuženika isplatiti tužitelju iznos od 205.543,00 kn temeljem preuzetih obveza iz Ugovora o profesionalnom igranju od 20. srpnja 2001. u roku od 8 dana, a u toč. 3. odlučeno je da će se u slučaju neizvršenja obveze Ugovor stranaka raskinuti na štetu tuženika, tako da tuženik nema pravo potraživanja naknade nastale iz navedenog Ugovora prilikom prelaska igrača u drugi klub,

- nakon toga Komisija je dana 26. lipnja 2002. donijela Odluku kojom je u toč. 1. raskinula Ugovor o profesionalnom igranju od 20. srpnja 2001. sa danom 16. lipnja 2002. na štetu tuženika, a točkom 2. odlučeno je da tuženik nakon raskida Ugovora nije dužan ispuniti svoje dospjele ugovorne obveze prema tužitelju, ali da nema pravo potraživati naknadu nastalu po osnovi raskinutog Ugovora prilikom prelaska tužitelja u drugi klub. Nadalje su sudovi našli nespornim da tuženik nije podmirio dospjele obveze na temelju raskinutog ugovora, a da je tužitelj po raskidu Ugovora promijenio klub i prešao u N. S. B., s time da za transfer u drugi klub nije dobio nikakvo obeštećenje.

Polazeći od navedenih utvrđenja odbijen je tužbeni zahtjev, a obrazloženje pobijane presude se u bitnome svodi na shvaćanje da je Komisija tijelo koje je nadležno odlučivati o statusu igrača, da su odluke te Komisije konačne, te da su Odlukom Komisije u ovom slučaju stranke razriješile svoje međusobne odnose nastale raskidom Ugovora, pa tako i pitanje isplate iznosa kojega tužitelj u ovoj parnici potražuje od tuženika. Prema čl. 21. Pravilnika Odluka Komisije je konačna, te proizvodi pravne učinke i obvezuje tužitelja i tuženika.

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda, naglasivši da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora, pa da je sukladno važećoj praksi dužan isplatiti tužitelju sve novčane obveze nastale prije raskida Ugovora. Tužitelj se pozvao i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-723/04 od 17. veljače 2005. u prilog svojim navodima, te je naglasio da je Odluka Komisije na kojoj je utemeljeno obrazloženje pobijane presude nezakonita o čemu su se sudovi propustili očitovati.

Tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

Zakonom o športu ("Narodne novine", broj 111/97) koji je bio mjerodavan u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da profesionalni klubovi s osobama koje profesionalno obavljaju poslove u sudjelovanju u športskim natjecanjima (športaši profesionalci) zaključuju ugovor o profesionalnom igranju kojima uređuju pitanja naknada za igranje i drugih primanja za sudjelovanje u športskom natjecanju, te opseg drugih prava i obveza dok se prema odredbi čl. 4. tog Zakona status profesionalnog sportaša kao i prava i obveze u svezi njegova rada, osiguranja i dr. uređuje aktima profesionalnog kluba.

Iz odredbe čl. 4. Ugovora koji su stranke sklopile 16. srpnja 1999. proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da će se pridržavati propisa Hrvatskog nogometnog saveza, a poglavito Statuta Hrvatskog nogometnog saveza (Statut HNS), Pravilnika o statusu igrača, Pravilnika o nogometnim natjecanjima te statuta i drugih akata kluba.

Odredbom čl. 23. Pravilnika o statusu igrača Hrvatskog nogometnog saveza koji je donio Izvršni odbora Hrvatskog nogometnog saveza temeljem čl. 36. Statuta HNS na sjednicama održanim 14. svibnja 1998., 5. lipnja 1998., 17. rujna 1998., 19. ožujka 1999 (u daljnjem tekstu Pravilnik), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu između stranaka, propisano je da se svi sporovi između klubova i igrača rješavaju isključivo u okviru nogometne organizacije.

Kraj nesporne činjenice da tuženik svoje obveze prema tužitelju preuzete Ugovorom nije izvršavao, tužitelj je, polazeći od odredbe čl. 4. sklopljenog ugovora o radu, stavio Komisiji za status igrača zahtjev za raskid ugovora o radu. Spomenuta komisija je odlukom od 12. lipnja 2002. naložila tuženiku da u roku od 8 dana ispuni svoje dospjele obveze prema tužitelju preuzete Ugovorom, no kako tuženik po toj odluci nije postupio, Komisija je odlukom broj 572/02 od 26. lipnja 2002., po zahtjevu tužitelja, raskinula spomenuti ugovor na štetu kluba te donijela odluku da nakon raskida ugovor tuženik nije dužan ispuniti svoje dospjele obveze prema tužitelju, ali da nema pravo potraživati naknadu za igrača prilikom prelaska u drugi klub.

Imajući u vidu činjenice koje su utvrđene tijekom postupka nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Upravo je tužitelj, poštujući odredbe ugovora kojima je propisano da će se stranke pridržavati propisa Hrvatskog nogometnog saveza, poglavito Statuta HNS, Pravilnika o statusu igrača te P. o nogometnim natjecanjima i dr., zatražio od Komisije za Status igrača raskid ugovora o radu. Komisija je u okviru svojih nadležnosti, primjenjujući ovlaštenja iz čl. 22. Pravilnika koji propisuje koje odluke ona može donijeti, odlučila da nakon raskida ugovora tuženik nije dužan ispuniti svoje dospjele obveze prema tužitelju, ali da nema pravo potraživati naknadu za igrača nastalu po osnovi raskinutog ugovora prilikom prelaska u drugi klub. Tijekom postupka tužitelj nije pružio dokaz da bi pobijao predmetnu odluku te je ista postala konačna sukladno odredbi čl. 21. Pravilnika.

Tužitelj se suglasio s odredbama spomenute odluke u dijelu u kome je odlučeno da se raskida ugovor o radu između njega i tuženika koji je sklopljen te je poštujući spomenutu odluku po raskidu ugovora sklopio ugovor o radu s novim klubom.

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskim sudova da tužitelj u ovom predmetu neosnovano potražuje od tuženika da mu plati dospjele ugovorne obveze prema Ugovoru, jer je taj ugovor Komisija za status igrača raskinula na njegov zahtjev i temeljem ovlaštenja iz čl. 21. Pravilnika oslobodila tuženika obveze da ispuni svoje dospjele ugovorne obveze prema tužitelju.

Neosnovani su revizijski navodi da bi se jedino o pitanju isplate spornog iznosa trebalo odlučiti primjenom odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 137/04 – pročišćeni tekst) To iz razloga što su stranke odlukom Komisije za status igrača razriješile svoje međusobne odnose koji su nastali raskidom ugovora o radu broj 709 od 16. srpnja 2000., pa su uz ostalo razriješile i pitanje isplate spornog iznosa koji tužitelj potražuje u ovom predmetu, a koje obveze je tuženik oslobođen odlukom od 16. ožujka 2001. i koja odluka je konačna, jer ju tužitelj nikad nije pobijao.

Nadalje, suprotno tvrdnjama iznesenim u reviziji, obrazloženje probijane presude je utemeljeno na ustaljenom pravnom shvaćanju u tumačenju i primjeni prava mjerodavnog za razrješavanje pravnih odnosa koji izviru iz ugovora o profesionalnom igranju sklopljenih između profesionalnih igrača i sportskih klubova (u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama kao što je u ovom parničnom postupku), odnosno proizlazi iz ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama Revr-723/04 i Revr-844/05), ali i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-900/2008, od 9. veljače 2011..

Prema tome, kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, ali ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi za odgovor na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 30. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.