Revr-804/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 804/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2353/12-2 od 28. veljače 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-364/11-15 od 22. svibnja 2012., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2353/12-2 od 28. veljače 2013. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-364/11-15 od 22. svibnja 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 158.991,71 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke), tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.440,00 kn (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, dalje: ZPP). Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi st. 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad za obavljenu stražu u razdoblju od 1. prosinca 2007. do 30. rujna 2009.

Pošavši od utvrđenja da je tužitelj u navedenom razdoblju radio prekovremeno te da je na ime takvog rada koristio slobodne dane kojima je u samo djelomično pokriven prekovremeni rad na straži, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prekovremene sate rada na straži u visini od 158.991,71 kn. Pri tome su u odnosu na stražu koja je u trajala sedam dana u kontinuitetu, u radne dane šesnaest sati rada smatrali prekovremenim radom, a u dane vršenja službe neradnim danom i blagdanom svih 24 sata su tretirali prekovremenim radom. Smatraju da se zbog toga što tužitelj nije mogao napustiti radno mjesto, sate odmora treba uračunati u ukupno radno vrijeme te da mu i za to vrijeme pripada naknada za rad kao i za vrijeme efektivne službe.

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica u reviziji postavlja pitanje

"Ima li djelatna vojna osoba pravo na naknadu plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme straža i dežurstva te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati u obzir one sate koje se odmarao i spavao."

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženica ukazuje različitu praksu županijskih sudova te se poziva na presude Županijskog suda u Karlovcu Gž-2602/11 od 19. prosinca 2012. i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1552/11 od 1. rujna 2011.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

Prema ocjeni ovog suda u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata (tako i Vrhovni sud u odluci broj Revr- 753/09).

Nasuprot tome u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme povedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu opseg prekovremenog rada utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.