I Kž-125/2019-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 125/2019-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 12. studenog 2018. broj K-26/2017-78, u sjednici održanoj 29. svibnja 2019., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. K. i branitelja optuženog M. K., odvjetnika Lj. P. V.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. K., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi M. K. za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. svibnja 2017. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog M. K. odbija se kao neosnovana te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Karlovcu presudom broj K-26/2017 od 12. studenog 2018. proglasio je krivim optuženog M. K. što je počinio kazneno djelo protiv života i tijela - ubojstvo iz članka 110. KZ/11. te ga je na temelju navedene zakonske odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, a u tako izrečenu kaznu zatvora na temelju članka 54. KZ/11. uračunato mu je vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru i to od trenutka uhićenja 21. svibnja 2017. pa nadalje.

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. - 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i

I Kž 125/2019-8

70/17. - dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, troškove obdukcije u iznosu od 6.050,00 kuna, troškove vještačenja po vještaku za biološka vještačenja u iznosu od 53.860,00 kuna, po vještaku za balistička i mehanoskopska vještačenja u iznosu od 21.191,50 kuna, po vještaku toksikologu u iznosu od 1.978,00 kuna, po vještaku medicinske struke u iznosu od 7.649,49 kuna, po vještaku psihijatru u iznosu od 7.420,00 kuna te po Klinici za psihijatriju V. u iznosu od 1.875,00 kuna, troškove prijevoza pokojnika u iznosu od 2.740,00 kuna, troškove pristupa svjedoka A. L. u iznosu od 150,00 kuna, D. P. u iznosu od 150,00 kuna, M. M. u iznosu od 164,00 kuna te V. D. u iznosu od 210,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. K. putem branitelja, odvjetnika Lj. P.

V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće, podredno, da je preinači u smislu navoda žalbe.“

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je branitelj optuženog M. K. Lj.P.V.odvjetnik, a sukladno članku 475. stavku 8. ZKP/08. nazočnost optuženog M. K., koji se nalazio u Zatvoru u G., osigurana je putem konferencijskog uređaja, kojim je rukovala stručna osoba B. C., informatički referent, a kako nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako je prema potvrdi o obavljenoj dostavi uredno obaviješten, to je sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08. sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Optuženi M. K. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je obrazloženje prvostupanjske presude pisano na način koji u bitnome odstupa od uobičajenog načina obrazlaganja presude, prateći tijek događaja o kojima se presudom govori i obrazlažući jednu po jednu relevantnu činjenicu o kojoj zauzima stav, zbog čega je čitanje i razumijevanje onoga što sud želi reći jednostavno nemoguće bez da se istovremeno, s čitanjem presude, ne vrši uvid u zapisnike i dokumentaciju koja prileži spisu. Također žalitelj, pozivajući se na ovu žalbenu osnovu, ističe kako prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne interpretira tijek dokaznog postupka niti sadržaj izvedenih dokaza, tako da nije do kraja jasno kojim dokazima i u kojoj mjeri vjeruje, tvrdi da u presudi nema sustavne interpretacije i analize dokaza, pri čemu isti polemizira s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda s kojima se ne slaže, smatrajući da se zbog toga, uz navedenu postupovnu povredu, istovremeno radi i o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Također smatra kako postoji znatna proturječnost između onoga što prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude, vezano za obavljenu rekonstrukciju i mogućnost osobe koja izlazi iz lokala da vidi parkirano vozilo optuženika, u odnosu na ono što je svima bilo vidljivo tijekom same rekonstrukcije, zbog čega je dano obrazloženje u odnosu na navedenu činjenicu u tolikoj mjeri nerazumljivo da se ne može govoriti samo o

I Kž 125/2019-8

pogrešno utvrđenoj činjenici, već i o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. I na koncu navedenu povredu nalazi i u tome što se u obrazloženju pobijane presude ne navodi razlog odbijanja prijedloga za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja, zbog čega ista nema razloga o odlučnim činjenicama te da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude koristio iskaz svjedoka A. L. iz istrage, iako isti tijekom dokaznog postupka nije pročitan, pa je na navedeni način sud prvog stupnja koristio nešto što nije izvedeno na raspravi.

U odnosu na istaknute žalbene razloge treba navesti slijedeće:

Točno je da je prvostupanjski sud u pisanju obrazloženja prvostupanjske presude odstupio od inače uobičajenog načina obrazlaganja donesene presude, međutim iz sadržaja obrazloženja nedvojbeno proizlazi kako je sud prvog stupnja u cijelosti izložio kojim se razlozima rukovodio rješavajući sporna činjenična i pravna pitanja, a koja se tiču odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu, osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika. Pritom je prvostupanjski sud na dostatan te dovoljno jasan i precizan način, nakon što je u odnosu na pojedine relevantne činjenice iznio sadržaj iskaza optuženika i izvedenih dokaza, dao ocjenu iskaza optuženika i dokaza koji su izvedeni na raspravi te dao svoje zaključke o tome je li neka relevantna osporena činjenica dokazana ili nije dokazana, pri čemu ovakav način pisanja obrazloženja prvostupanjske presude nije doveo do toga da se ta presuda zbog toga ne može ispitati. Osim toga odredba članka 459. stavka 5. ZKP/08. propisuje što mora sadržavati obrazloženje presude u odnosu na sporne činjenice, međutim niti ta odredba, a niti neka druga odredba ZKP/08., vezano za pisanje obrazloženja presude, ne propisuje na koji način je sud prvog stupnja dužan interpretirati tijek dokaznog postupka i sadržaj izvedenih dokaza te kako će obrazlagati relevantne činjenice i dokaze na temelju kojih su te činjenice utvrđene, odnosno hoće li to činiti cjelovito ili fragmentarno. Ističući prigovor da postoji proturječnost između onoga što prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude vezano za obavljenu rekonstrukciju i mogućnost uočavanja parkiranog vozila optuženika, u odnosu na ono što je doista bilo vidljivo tijekom same rekonstrukcije, treba napomenuti da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, detaljne i opširne razloge u odnosu na ovu odlučnu činjenicu (stranica 7., 2. odlomak odozgo), a neprihvaćanje tih razloga od strane žalitelja je u stvari žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti više govora u djelu obrazloženja ove odluke kada će se analizirati ova žalbena osnova.

U odnosu na prigovor optuženika da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, s obzirom da sud prvog stupnja u obrazloženju nije naveo zbog čega je odbijen prijedlog obrane za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja, treba navesti da navedeni prigovor također nije osnovan.

Iako žalitelj tvrdi da je zbog nedostatka obrazloženja koje se odnosi na odbijanje prijedloga obrane za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., treba napomenuti da bi se u toj situaciji eventualno radilo o relativno bitnoj povredi iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., i to samo ako bi takav propust suda imao utjecaja ili mogao utjecati na pravilnost i zakonitost presude.

Međutim, iz spisa predmeta, a osobito sadržaja zapisnika s rasprave od 25. listopada 2018. (list spisa 485-488) proizlazi da je obrana na toj raspravi predlagala provođenje novog

I Kž 125/2019-8

psihijatrijskog vještačenja po drugom vještaku psihijatrijske struke, no prvostupanjski je sud taj dokazni prijedlog odbio kao nepotreban, smatrajući da je vještakinja u pisanom nalazu i mišljenju i u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja u potpunosti odgovorila na sva postavljena pitanja. Dakle, sud prvog stupnja je, protivno žalbenim navodima optuženika, na zapisniku s rasprave dao jasne i dostatne razloge zbog kojih je odbio ovaj dokazni prijedlog obrane, a to što te razloge ponovno nije naveo u obrazloženju presude nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost ove presude.

To se isto tako odnosi i na prigovor optuženika da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude koristio iskaz svjedokinje A. L. iz istrage, iako isti tijekom dokaznog postupka nije pročitan, pa optuženik smatra da je na taj način sud prvog stupnja koristio nešto što nije izvedeno na raspravi. Međutim, i ovdje treba napomenuti da bi se u takvoj situaciji eventualno moglo raditi o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 450. stavkom 1. ZKP/08., a ne o povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kako to pogrešno ističe žalitelj, s obzirom da se presuda može temeljiti samo na činjenicama koje su iznesene na raspravi i dokazima koji su izvedeni na raspravi. Međutim, kako ova povreda na koju ukazuje optuženik nije utjecala, niti je mogla utjecati na pobijanu presudu, budući da se ista, osim na iskazu svjedokinje A. L., zasniva i na brojnim drugim provedenim dokazima i bila bi donesena na potpuno identičan način i bez iskaza navedene svjedokinje iz istrage, to u konkretnoj situaciji nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a na koju indirektno ukazuje žalitelj.

Slijedom navedenog nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 3. i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju se direktno, odnosno indirektno poziva optuženik, a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Također nije osnovana žalba optuženika kojom isti tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, iako treba spomenuti da iz samog sadržaja žalbe proizlazi kako je žalba suštinski izjavljena samo zbog pogrešno, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik kad tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kada u pobijanoj presudi tvrdi da tom prilikom isti nije ispalio jedan hitac iz pištolja u asfaltnu površinu parkirališta, kao hitac upozorenja, pri čemu se isti poziva na trag koji je nastao kao posljedica udara zrna u tlo, označen brojem 20 te fragmente zrna označene brojevima 23, 31 i 17, na kojima nisu pronađeni tragovi krvi, iz čega onda optuženik zaključuje kako ti fragmenti prije udara zrna u tlo nisu prošli kroz tijelo oštećenika.

Međutim, ova činjenica, na koju ukazuje optuženik, ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenja S. K. (list spisa 409-422) te provedenog kombiniranog balističkog i sudsko-medicinskog vještačenja, koje je ova vještakinja provela zajedno s vještakom sudsko-medicinske struke S. D. na raspravi dana 6. rujna 2018. (list spisa 437-438).

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku proizlazi da je tijekom očevida na asfaltnoj podlozi ispred lokala pronađeno jedno mehaničko oštećenje koje je nastalo uslijed

I Kž 125/2019-8

udara zrna streljiva i isto je označeno brojem 22, pri čemu se zrno streljiva raspalo te se može zaključiti da fragmenti zrna streljiva koji su također pronađeni na mjestu događaja, označeni brojevima 17, 20, 23 i 31, potječu od jednog ispaljenog spornog hica. Pritom vještak za balistiku navodi kako su na jednom spornom fragmentu košuljice zrna streljiva, označenog brojem 20, pronađeni tragovi krvi čiji DNA profil odgovara pokojnom L. P., a navedena činjenica, po ocjeni vještaka, ukazuje na to da je navedeno sporno zrno streljiva, prije udara u asfaltnu površinu, ozlijedilo oštećenika, kao što je to učinilo i zrno streljiva pronađeno na podu lokala, a koje je u svojoj putanji, prije udara u zid lokala, također ozlijedilo oštećenika.

Kako su ovakve tvrdnje vještaka za balistiku u cijelosti potvrđene i provedenim kombiniranim vještačenjem s vještakom sudsko-medicinske struke, to je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da ovaj sporni hitac, koji je izazvao mehaničko oštećenje na asfaltnoj podlozi (trag broj 22), nije ispaljen kao hitac upozorenja prema pok. L. P., odnosno ne radi se o hicu koji je ispaljen direktno u tlo, već se radi o hicu koji je ispaljen u pravcu tijela oštećenika i u svojoj putanji to zrno streljiva je, nakon prolaska kroz tijelo oštećenika, udarilo u asfaltnu podlogu (trag 22), gdje je fragmentiralo (tragovi 17, 20, 23 i 31), pa je u tom dijelu činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda u odnosu na ovu odlučnu činjenicu pravilno utvrđeno.

Također je u pravu prvostupanjski sud kada je na temelju iskaza svjedokinje A. L. zaključio da, protivno žalbenim navodima optuženika, nije postojao kontinuitet između sukoba oštećenika i optuženika koji je najprije započeo u lokalu, kada su oštećenik i njegov prijatelj B. L. fizički nasrnuli na optuženika te sukoba koji se nakon toga odigrao na parkiralištu, ispred samog lokala, a u kojem su sudjelovali samo optuženik i oštećenik. Naime, iz iskaza navedene svjedokinje, a koja je jedini očevidac sukoba koji se odigrao u unutrašnjosti lokala i koja je nezainteresirana za krajnji ishod ovog postupka, a samim time i jedina nepristrana u ovom postupku, nedvojbeno je utvrđeno da je ona, po povratku u lokal iz skladišta, u lokalu zatekla oštećenika i njegovog prijatelja, dok u tom trenutku optuženika više nije bilo u lokalu, jer da je isti tamo bio zasigurno bi ga vidjela s obzirom na činjenicu da se radi o malom prostoru.

Nakon što je uzela krpu sa sudopera i dala ju L. da se obriše ponovno je otišla u skladište, nazvala je supruga i s njime razgovarala te se potom, po savjetu supruga, uputila u stan koji se nalazi na katu, za koje vrijeme su se oštećenik i njegov prijatelj nalazili u lokalu, dok je optuženik prethodno već napustio lokal. Je li to trajalo nekoliko minuta, kako to navodi sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, ili je to moglo trajati petnaest do dvadeset sekundi, kako to ističe optuženik u podnesenoj žalbi, nije od bitnog i odlučujućeg utjecaja niti od značaja za pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da se ovaj sukob na parkiralištu ni na koji način ne može promatrati u kontinuitetu sa sukobom koji se prethodno odigrao u unutrašnjosti lokala.

Dakle, u situaciji kada je prema iskazu svjedokinje A. L. sukob u unutrašnjosti lokala prestao, kada je optuženik napustio lokal u kojem ostaju oštećenik i njegov prijatelj, kada optuženik odlazi do automobila koji se nalazi na parkiralištu ispred lokala, dakle ne napušta mjesto sukoba, nakon čega i oštećenik izlazi iz lokala i ide prema mjestu gdje stoji optuženik, pri čemu optuženik iz automobila uzima pištolj, repetira ga i ispaljuje tri hica prema oštećeniku, time, i po ocjeni suda drugog stupnja, optuženik pokazuje da želi ponovni sukob s istim, da se želi iznova obračunati s oštećenikom zbog svega onoga što se prethodno između njih dogodilo, a kada je u fizičkom sukobu koji se dogodio u lokalu pretučen od oštećenika i njegovog prijatelja, kojom prigodom je zadobio teže tjelesne ozljede od ove dvojce. Pritom ne treba zanemariti, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra N. B., da se u tom

I Kž 125/2019-8

trenutku optuženik nalazio u steničkom psihičkom stanju (ljutnja, srdžba i bijes), a koje psihičko stanje je zajedno sa stanjem alkoholiziranosti dovelo do pojačane agresije i želje da nastavi ranije okončani sukob, ali ovaj puta s drugačijim ishodom, s obzirom da zbog slabijeg fizičkog stanja i ranijeg ishoda u kojem je lošije prošao, u tom trenutku uzima pištolj i na taj način pokazuje da u tom sukobu sada želi ostvariti prednost. Stoga, u situaciji kada optuženik svojim cjelokupnim ponašanjem pokazuje želju i volju da sudjeluje u tom sukobu s oštećenikom na parkiralištu, ispred lokala, neosnovana je i neuvjerljiva tvrdnja optuženika da se on samo branio od napada oštećenika koji se kretao prema njemu da se s njime obračuna, jer se u takvoj situaciji, kada i on želi sukob, isti ne može pozivati na nužnu obranu, odnosno prekoračenje nužne obrane, pa je stoga potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda da optuženik u toj situaciji nije imao obrambenu volju, već je sve radnje poduzeo u cilju da ubije oštećenika. Pritom je potpuno irelevantno je li oštećenik, s terase koja se nalazi kod izlaza iz lokala, mogao odmah vidjeti mjesto na kojem se u tom trenutku nalazio optuženik i samog optuženika ili je to mogao uočiti nešto kasnije, dok se kretao prema optuženiku, s obzirom da isti niti u jednom trenutku nije odustajao od namjere da priđe optuženiku, kao što optuženik nije odustao od namjere da se obračuna s oštećenikom.

U odnosu na prigovor optuženika da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja gdje se u pobijanoj presudi navodi da je isti, po dolasku do parkiranog automobila, uzeo pištolj koji se nalazio u pretincu ispod suvozačeva sjedala, a zatim da je taj pištolj napunio mecima koji su se nalazili u ruksaku na stražnjem sjedalu, a što po ocjeni optuženika nije životno i logično, treba napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o činjenici koja u ovom kaznenom predmetu nije odlučna i relevantna za pravilno presuđenje.

Naime, potvrđenom optužnicom, a koja je u odnosu na činjenični opis djelomično izmijenjena na raspravi 6. prosinca 2018., optuženik se tereti da je u jednom trenutku sukoba na parkiralištu iz automobila uzeo pištolj, repetirao ga i potom u cilju da L. P. liši života u njegovom smjeru ispalio tri hica. Dakle, iz ovakvog činjeničnog opisa optuženiku se niti ne inkriminira da je isti prije repetiranja napunio pištolj sa streljivom koje se nalazilo izvan spremnika pištolja, odnosno iz ovakvog činjeničnog opisa optužnice ne proizlazi da je ova okolnost (punjenje pištolja i vrijeme koje je za to potrebno) doista relevantna za pravilno presuđenje u ovom kaznenom predmetu te da se, sukladno članku 418. stavku 1. ZKP/08., u konkretnom slučaju radi o odlučnoj činjenici, pa je slijedom toga i ovaj prigovor optuženika iz navedenih razloga neosnovan.

U okviru ove žalbene osnove optuženik također tvrdi da je prvostupanjski sud bez dovoljno kritičnosti prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje vještaka psihijatra N. B., budući da je njeno vještačenje provedeno na temelju dvije potpuno neistinite premise, da je optuženik tijekom sukoba kontrolirao situaciju, te da se, nakon što je izašao iz lokala, vratio u sukob te da ista, prilikom vještačenja, nije uzela u obzir jaku bol koju je u tim trenucima trpio optuženik.

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika, sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je, utvrđujući stanje ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja kaznenog djela, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihijatra u cijelosti te je na temelju istog s pravom zaključio da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. Za takav svoj stav prvostupanjski sud je dao dostatne, jasne, opširne i, za ovaj sud, prihvatljive razloge (stranica 9., zadnji odlomak i stranica 10. prvi odlomak obrazloženja), prihvaćajući

I Kž 125/2019-8

navedeni nalaz i mišljenje kao uvjerljiv i vjerodostojan s obzirom da je isti dan u skladu s pravilima struke, pri čemu je vještak na potpuno cjelovit i uvjerljiv način odgovorio na sva postavljena pitanja koja se tiču ubrojivosti optuženika, a to što je optuženik nezadovoljan s takvim zaključcima i konačnom ocjenom koju je dao vještak psihijatar ne znači da je zbog toga takav nalaz i mišljenje neuvjerljiv, te da treba provesti novo psihijatrijsko vještačenje, po drugom vještaku. Stoga, iz svih naprijed navedenih razloga i prema ocjeni suda drugog stupnja žalba optuženika nije dovela u sumnju pitanje stanja ubrojivosti optuženika prilikom počinjenja kaznenog djela, niti je dovela u sumnju ocjenu suda prvog stupnja da se radi o vjerodostojnom nalazu i mišljenju vještaka psihijatra.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je stoga neosnovan prigovor optuženika da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik smatra da prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti, odnosno činjenicu da je optuženik sudionik Domovinskog rata zbog čega je i odlikovan, da do sada nikada nije osuđivan te da je upravo oštećenik svojim neprimjerenim ponašanjem, napavši optuženika u lokalu, inicirao ovaj sukob u kojem je i optuženik teško ozlijeđen, zbog čega se izrečena kazna smatra prestrogom.

U odnosu na odluku o kazni opravdano optuženik ističe da je kazna na koju je osuđen neprimjereno visoka svim okolnostima samog događaja te utvrđenim olakotnim okolnostima.

Naime, iako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno utvrdio sve odlučne činjenice koje su važne za proces individualizacije kazne te je kao olakotne okolnosti cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, žaljenje zbog počinjenog djela, izrečenu sućut obitelji pokojnog L. P., smanjenu ubrojivost te sudjelovanje u Domovinskom ratu, kao i znatan doprinos samog oštećenika prvom dijelu ovog događaja, navedene okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri i na pravi način vrednovane, dok je činjenici njegove ranije prekršajne osuđivanosti zbog počinjenih prekršaja protiv javnog reda i mira u konkretnom slučaju dan pretjerani značaj. Stoga žalba optuženika s pravom ukazuje i stavlja naglasak na to da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je upravo oštećenik sa svojim prijateljem bio inicijator ovog sukoba s optuženikom, a koji je kasnije kulminirao, tako da je ovakvo njegovo ponašanje u znatnoj mjeri doprinijelo razvoju samog sukoba između njega i optuženika. Stoga je pravilnim vrednovanjem utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, s posebnim vrednovanjem doprinosa oštećenika nastanku ovog sukoba, uz činjenicu smanjene ubrojivosti optuženika, valjalo, prihvaćajući žalbu optuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu na način da ga se za počinjeno kazneno djelo osudi na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da će se ovakvom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena člankom 41. KZ/11., da je ista primjerena težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti optuženika te će u dovoljnoj mjeri prvenstveno utjecati na optuženika da shvati krajnju nedopustivost i neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a njome će se ujedno djelovati i na druge građane da se klone činjenja takvih ili sličnih kaznenih djela.

I Kž 125/2019-8

Slijedom svega naprijed navedenog žalba optuženika je djelomično osnovana u odnosu na odluku o kazni te je u tom dijelu, sukladno članku 486. stavku 1. ZKP/08., odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, a budući da ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08., nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optuženika u preostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu, trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 29. svibnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Iva Lovrin, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.