Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding contract termination and payment delays.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming a contract dispute. The court found that the plaintiff validly terminated the contract due to the defendant's failure to pay for completed work after a reasonable period, despite payment terms contingent on the main contractor collecting funds from an investor. Consequently, the appeal was rejected as the lower courts correctly applied the law without procedural or substantive errors.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima: A contractor may terminate a subcontract after a reasonable time if the main contractor fails to pay for completed work, even if payment is contingent on collection from a third party.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj; II Rev-45/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika E. Ugovorna organizacija udruženog rada iz P., koju zastupa K. I., odvjetnik iz Z., protiv tuženika-protutužitelja SOUR H. RO H. ", OOUR G. iz Z., radi dinara 1,489.836.217, te protutužbe din 2,850.692.500 spp, rješavajući reviziju tuženika- protutužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od.7. veljače 1989. br. Pž-3385/88, kojom je djelomično potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1988. br. P-1175/88, u sjednici održanoj dana 28. studenog 1991. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e :
Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika do iznosa od 1,359.O63.019 prijašnjih (135.906,30 sadašnjih) dinara, sa zateznim kamatama i u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja da mu se na ime naknade štete u vezi raskida ugovora plati iznos od 2,850.692.500 prijašnjih (285.069,20 sadašnjih) dinara.
Protiv ove pravomoćne drugostepene presude tuženik- protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet, vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u
II Rev 45/1991-2 skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku koji zakon je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91) kao zakon Republike Hrvatske = dalje: ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Suprotno revizijskim prigovorima u pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
2. toč. 13. ZPP, koju revident posebno ističe.
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U redovnom je postupku utvrđeno:
- da su tuženik-protutužitelj kao nosilac posla (izvođač radova za stranog investitora) i tužitelj- protutuženik kao kooperant 1 3 . siječnja 1986, godine sklopili ugovor kojim nosilac posla naručuje, a kooperant (podizvođač) se obvezuje izvesti radove proizvodnje specijalnih dijelova, kao što su T komadi promjera 500-2000 mm, zatim radove montaže opreme, proizvodnje čeličnih košuljica i radove održavanja na objektu Tvornice betonskih cijevi u A., RJ I.- K. prema od ugovornih stranaka prihvaćenom opisu svih tih radova za ugovorenu kalkulativnu osnovicu od brutto 31,50 tadašnjih dinara po jednom norma satu, a za predvidivi iznos od 7,200.900 tadašnjih dinara;
- da su ove ugovorene stranke ugovorile rok plaćanja od 15 dana, računajući od dana prispijeća transferibilnog dijela na računu nosioca posla u Jugoslaviji po tečaju po kojem je izvršeno plaćanje mjesečne situacije nosiocu posla u koju su uključeni radovah kooperanta;
- da je tužitelj-protutuženik izvršavao svoju ugovornu obvezu tokom 1986., i prve polovice 198.7. godine, te svakog mjeseca ispostavljao tuženiku=protutužitelju privremene situacije o izvršenim radovima koje je tuženik- protutužitelj ovjerio osim posljednje, s t i m da je ovjerio sve izvršene radove obračunate i po toj posljednjoj (17°) situaciji;
- da tuženik-protutužitelj nije plaćao od samog početka naknadu tužitelju-protutuženiku za nesporno obavljeni rad po ispostavljenim privremenim situacijama ili je to činio nakon više mjeseci (npr. za rad izvršen u siječnju 1987. izvršio je osiguranje plaćanja mjenicom koja dospijeva 1. kolovoza 1987. godine);
- da je tužitelj-protutuženik nakon brojnih bezuspješnih upozorenja (ostavljanja naknadnih rokova za ispunjenje) tužitelju da mu plati naknadu za obavljeni rad, raskinuo ugovor i dana 30. lipnja 1987. godine napustio gradilište;
- da je inozemni investitor izvršio plaćanje tuženiku-protutužitelju po njegovim mjesečnim situacijama u
II Rev 45/1991-2
koju su bili uključeni i radovi tužitelja-protutuženika tek u rujnu 1987. godine;
- da tuženik-protutužitelj ni do danas nije isplatio tužitelju-protutuženiku u cijelosti naknadu za obavljeni rad, te da mu po tom osnovu i u vezi toga duguje najmanje iznos od 1,359.063.019 prijašnjih (135.906,30 sadašnjih) dinara, koji nije sporan (u odnosu na ostali sporni dio duga još se vodi parnica povodom ukidnog rješenja drugostepenog suda.
Navedene okolnosti opravdavaju pravilnost zaključka sudova o osnovanosti zahtjeva tužitelja- protutuženika da mu tuženik-protutužitelj plati potonje navedeni iznos (kao nesporni dio duga) sa zateznim kamatama i o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika- protutužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze od strane tužitelja-protutuženika.
Pravilna je ocjena sudova da na strani tužitelja- protutuženika nema povrede ugovorne obveze, već da je on naprotiv ovlaštenoj na temelju čl. 124. Zakona o obveznim odnosima
– dalje: ZOO - raskinuo predmetni ugovor zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika-protutužitelja. Postojali su uvjeti za raskid ugovora iz odredbi čl. 126. ZOO, s obzirom da je tužitelj-protutuženik više puta bezuspješno upozoravao tuženika-protutužitelja da mu plati naknadu za obavljeni rad, jer da će u protivnom raskinuti ugovor, pa je time nesumnjivo ostavljao tužitelju-protutuženiku kao dužniku naknadne rokove za ispunjenje njegove obveze u smislu tih zakonskih odredbi.
Navedena ugovorna odredba da će obavljeni radovi tužitelju-protutuženiku kao kooperantu (podizvođača) biti plaćeni tek nakon što ih tuženik-protutužitelj kao izvođač naplati od investitora, je doduše, valjana i obvezuje podizvođača, ali samo utoliko ukoliko je on obvezan da pričeka neko izvjesno razumno vrijeme. Nakon toga pripada mu pravo da od izvođača zahtijeva isplatu ugovorene cijene za izvršeni rad, s obzirom na to da bi svako drugo stajalište u cijelosti ili u nedogled dovodilo u sumnju mogućnost izvršenja valjano preuzete obveze.
Kad se ima u vidu navedeni način plaćanja, odnosno neplaćanja ugovorene cijene za izvršene radove tužitelja- protutuženika od strane tuženika-protutužitelja, nema dvojbe da je tužitelj-protutuženik zahtijevao isplatu cijene svojih radova i ostavljao naknadni rok za njenu isplatu kad je razumno vrijeme za ispunjenje obveze tuženika-protutužitelja u izloženom smislu čak i u znatnoj mjeri prekoračeno.
Kraj navedenog pravnog shvaćanja o razumnom vremenu nakon kojeg podizvođač može zahtijevati isplatu ugovorene cijene za izvršeni rad i neovisno o tome da li ih je izvođač naplatio od investitora, po nalaženju ovog revizijskog suda nije od odlučnog značenja za donošenje odluke o konkretnom protutužbenom zahtjevu okolnost što naplata od strane tuženika-protutužitelja za obavljenu uslugu stranoj osobi nije izvršena u roku iz čl. 42. sto 1. Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ" br. 66/85), i što
II Rev 45/1991-2
je ostalo sporno da li je revident od nadležne Narodne banke dobio odobrenje za naplatu izvršene usluge u dužem roku u smislu stava 3. istog člana, ili ne, pa ni revizijski prigovori istaknuti u vezi toga nisu odlučni i zato su u kranjem ishodu b.ez osnove.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP, revizija tuženika-protutužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 28. studenog 1991. godine
Predsjednik vijeća:
Radomira Felicijan-Maoduš v.r.