Us I-370/2015-11 · Upravni sud u Rijeci

Poslovni broj: 9 UsI-370/15-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Turbić, u upravnom sporu tužitelja M. s. d.o.o., I., A. D. 2/A, kojega zastupa opunomoćenica J. M., odvjetnica u Z., H. 168, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Rijeka, Riva 10, radi komunalne naknade, 15. prosinca 2015. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja ili oglašivanja ništavim rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/II-363-03/14-01/27, URBROJ: 2170/1-03-08/4-14-2 od 12. siječnja 2015. godine i rješenja Grada Crikvenice, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno uređenje, zaštitu okoliša i imovinu, Odsjeka za komunalni sustav, KLASA: UP/I-363-03/14-01/431, URBROJ: 2107/01-06/12-14-1 od 10. ožujka 2014. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Grada Crikvenice, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno uređenje, zaštitu okoliša i imovinu, Odsjeka za komunalni sustav, KLASA: UP/I- 363-03/14-01/431, URBROJ: 2107/01-06/12-14-1 od 10. ožujka 2014. godine, obvezniku M. s. d.o.o., ovdje tužitelju, utvrđena je obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor hotela S., površine 5.356,00 m[2] , u S., Š. I. J. 14, u iznosu od 9.801,48 kn mjesečno, počevši od 1. ožujka 2014. godine.

Protiv navedenog rješenja prvostupanjskog tijela tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/14-01/27, URBROJ: 2170/1-03-08/4-14-2 od 12. siječnja 2015. godine odbio kao neosnovanu, s obrazloženjem da tužitelj kao fiducijarni vlasnik nekretnine, dakle vlasnik uz ograničenje završnim rokom ili raskidnim uvjetom, ima jednaka prava i obveze koje proističu iz njegovog prava vlasništva kao i svaki drugi vlasnik nekretnine, da takav stav proizlazi i iz pravnog stajališta Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visoki upravni sud Republike Hrvatske) u presudi poslovni broj: Us-13772/2001-5, slijedom čega, da je prvostupanjsko tijelo pravilno odredilo tužitelja obveznikom plaćanja komunalne naknade. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja ističući kako isto ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su navedeni razlozi proturječni sami sebi i razlozima rješenja te da je tuženik, donoseći osporeno rješenje, pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedeno se u tužbi posebno ne obrazlaže, već tužitelj samo predlaže da Sud izvrši uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog spora i upravnog postupka koji je sporu prethodio, da se u sporu održi usmena rasprava i da se izvede dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja. Uz tužbu je tužitelj, između ostaloga, priložio svoju žalbu podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja u kojoj se ističe da je tužitelj samo fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine, a ne vlasnik nekretnine, da je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba prijenosa prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, da je institut prijenosa prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine uređen odredbama Ovršnog zakona koji se razlikuje od prijenosa prava vlasništva temeljem kupoprodaje i sličnih pravnih poslova, posljedica kojih je stjecanje prava vlasništva. Tužitelj u tužbi predlaže da Sud, nakon provedenog dokaznog postupka, poništi osporeno rješenje tuženika i predmetno prvostupanjsko rješenje, a podredno, da ta rješenja oglasi ništavima te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka.

Tužitelj je u tužbi istaknuo i prijedlog da tužba ima odgodni učinak, koji je rješenjem ovoga Suda poslovni broj 9 UsI-370/15-7 od 12. studenoga 2015. godine odbijen iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod navoda iz osporenog rješenja iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju te u bitnome ističe da okolnost da je tužitelj fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine nije okolnost koja bi predstavljala propisani razlog za oslobođenje od obveze plaćanja komunalne naknade za tu nekretninu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U ovom sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 8. prosinca 2015. godine, u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika. Stranke su ostale kod svojih navoda i prijedloga iznesenih tijekom ovog spora i upravnog postupka koji mu je prethodio, a opunomoćenica tužitelja je dodala da je u odgovoru tuženika na tužbu iznesena promašena pravna konstrukcija pojma fiducijarnog vlasništva kako je uređen odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), dalje: Ovršni zakon). Predala je u spis povijesni izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu hotel „S.“ i dvorište, k.č. …, k.o. S. od 8. prosinca 2015. godine, ispis odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010. godine i presliku rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3914/2013-2 od 6. veljače 2015. godine, ističući da je iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige vidljivo da tužitelj nikada nije bio punopravni vlasnik predmetne nekretnine te se da se vidi tko je titular prava vlasništva, a time i obveznik plaćanja komunalne naknade. Nadalje je izjavila da je i Županijski sud u Rijeci u priloženom rješenju odbio provesti ovrhu na predmetnoj nekretnini upravo iz razloga što se radi o fiducijarnom vlasništvu te da se u rješenju pozvao i na priloženu odluku Ustavnog suda. Službena osoba tuženika se pozvala na sudsku praksu Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visoki upravni sud Republike Hrvatske) i sudsku praksu ovoga Suda, dok opunomoćenica tužitelja smatra da je ta sudska praksa neprimjenjiva na ovu pravnu situaciju jer da se radi o praksi starijoj od odluke Ustavnog suda koja je priložena spisu predmeta te da je u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda izraženom u istoj.

Dakle, među strankama u ovome sporu nije sporno da je tužitelj fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine, a sporno je je li isti, s obzirom na navedeno, obveznik plaćanja komunalne naknade.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio, a odbio je prijedlog tužitelja da se u sporu provede dokaz saslušanjem stranke, odnosno zakonskog zastupnika tužitelja, budući da je ocijenio da se odlučne činjenice za rješenje ove upravne stvari mogu utvrditi na temelju postojeće dokumentacije u spisu, radi čega je provođenje navedenog dokaza ocijenjeno suvišnim.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema članku 22. stavku 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 93/13 i 153/13, dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu) komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine.

Prema shvaćanju Suda, koje je u skladu s praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, citiranu odredbu treba tumačiti na način da je obveznik komunalne naknade u prvom redu vlasnik nekretnine, a korisnik samo ako su vlasnik i korisnik tako ugovorili i to prijavili tijelu koje utvrđuje obvezu komunalne naknade.

Osim toga, Sud smatra da je i vlasnik nekretnine kojemu je vlasništvo preneseno radi osiguranja njegove tražbine (fiducijarni vlasnik - fiducijar) također obveznik plaćanja komunalne naknade, ukoliko tu obvezu nije ugovorom prenio na korisnika nekretnine (fiducijanta ili mogućeg drugog korisnika).

Ovakvo pravno shvaćanje je ustaljeno u upravnosudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kao i ovog Suda. Tako je, primjerice, u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-13772/2001-5 od 22. ožujka 2006. godine i presudi Visokog upravnog suda Us-13024/2010-5 od 20. ožujka 2013. godine, izražen stav da je fiducijarni vlasnik obveznik plaćanja komunalne naknade jer ima prava i obveze koji proistječu iz njegovog prava vlasništva, kao i svaki drugi vlasnik nekretnine.

Isti je stav zauzeo i Upravni sud u Osijeku, u presudi poslovni broj 10 UsI-567/14-6 od 25. srpnja 2014. godine, a napominje se da je ustavna tužba koju je u povodu te presude podnio fiducijarni vlasnik nekretnine koji je bio obvezan na plaćanje komunalne naknade, odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-6406/2014. od 18. studenoga 2015. godine.

U ovosudnoj presudi poslovni broj: 7 UsI-1572/12-13 od 20. listopada 2014. godine, upućuje se i na pravnu teoriju (Nikola Gavella: Stvarno pravo), prema kojoj ograničenje prava fiducijarnog vlasnika, uređeno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, djeluje samo interno između fiducijara i fiducijanta, dok je „prema vani“ vjerovnik-fiducijar bezuvjetni vlasnik stvari te se utvrđuje da će fiducijant postati obveznikom komunalne naknade umjesto fiducijarnog vlasnika samo ako je ujedno i korisnik nekretnine, ako izrijekom s fiducijarnim vlasnikom ugovori da će umjesto njega plaćati komunalnu naknadu, te naposljetku, ako to prijavi nadležnom tijelu koje obračunava komunalnu naknadu. Točno je, na što ukazuje tužitelj, da je razlog prijenosa prava vlasništva na fiducijara stvarnopravno osiguranje njegove tražbine za slučaj da ona dospije i ne bude ispunjena te da, kada osigurana tražbina prestane, fiducijar preneseno vlasništvo treba vratiti fiducijantu, sve u skladu s odredbama Ovršnog zakona i samog sporazuma na temelju kojeg je prijenos prava vlasništva izvršen. Također je točno da fiducijar ima određena ograničenja u pogledu korištenja i raspolaganja prenesenim vlasništvom, ali ta su ograničenja u prvom redu pitanje odnosa između fiducijara i fiducijanta.

Međutim, razlog prijenosa prava vlasništva, kao niti ograničenja u pogledu korištenja i raspolaganja prenesenim vlasništvom, ne oslobađaju, sama po sebi, fiducijara od obveza koje ima kao vlasnik, između ostaloga i u upravnopravnom postupku određivanja komunalne naknade.

Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, Zemljišnoknjižnog odjela od 8. prosinca 2015. godine, utvrđuje se da je u zemljišnoknjižni uložak …, katastarska općina S., u vlasničkom listu, kao vlasnik ZK tijela AI na k.č. … hotel „S.“ i dvorište, upisan tužitelj, kao i da je upisana zabilježba da je prijenos vlasništva sa H. S. d.o.o. izvršen radi osiguranja tražbine.

Uvidom u Ugovor o priznanju duga i sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva od 9. studenoga 2011. godine, sklopljen između tužitelja kao vjerovnika i predlagatelja osiguranja (fiducijara) i H. S. d.o.o. kao dužnika i protivnika osiguranja (fiducijnta), na temelju kojega je izvršen prijenos vlasništva predmetne nekretnine za korist tužitelja, a koji prileži spisu predmeta upravnog postupka, Sud je utvrdio da stranke toga sporazuma nisu ugovorile tko je obveznik plaćanja komunalne naknade, niti su općenito ugovorile tko snosi troškove koji terete nekretninu, vezane uz korištenje i održavanje nekretnine ili slično.

U vezi odluka Županijskog suda u Rijeci i Ustavnog suda, na koje se tužitelj poziva na raspravi u ovom sporu, valja navesti da te odluke nisu neposredno primjenjive na predmetnu upravnu stvar, jer se odnose na pitanje može li treća osoba tražiti ovrhu/prisilnu naplatu na nekretnini opterećenoj fiducijarnim vlasništvom radi ostvarivanja tražbine koju ima prema fiducijantu, odnosno, može li se dopustiti zabilježba ovrhe treće osobe kao ovhovoditelja, protiv fiducijanta, na nekretnini u vlasništvu fiducijara.

Međutim, budući da iz tih odluka, protivno navodu tužitelja, proizlazi stav da fiducijant nije titular prava vlasništva nekretnine koja je radi osiguranja tražbine prenesena u vlasništvo fiducijara, tj. vjerovnika, predlagatelja osiguranja, te odluke zapravo posredno potvrđuju osnovanost pravnog stajališta ovoga Suda i javnopravnih tijela u predmetnom postupku, da je upravo fiducijar vlasnik nekretnine, a time i obveznik plaćanja komunalne naknade. Naime, u rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3914/2013-2, od 6. veljače 2015. godine, u bitnome je utvrđeno da se ne može dopustiti zabilježba ovrhe protiv osobe koja u času podnošenja prijedloga za zabilježbu nije bila upisana kao vlasnik ili nositelj prava glede kojega se upis zahtijeva, odnosno, u konkretnom slučaju, da se ne može dopustiti zabilježba ovrhe treće osobe kao ovrhovoditelja, protiv H. S. d.o.o. (fiducijant), kao ovršenika, budući da H. S. d.o.o. nije vlasnik nekretnina na kojima je predložena zabilježba ovrhe. Isti je stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda broj: U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010. godine, na koju se tužitelj pozvao na raspravnom ročištu.

Dakle, kako iz spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine te da na neposrednog korisnika nije ugovorom prenio obvezu plaćanja komunalne naknade, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj je zakonito u upravnom postupku utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade.

Slijedom svega navedenog, ovaj Sud nalazi da prigovori koje tužitelj iznosi u upravnom sporu ne utječu na drugačije rješenje ove upravne stvari, pa je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12 i 152/14, dalje: Zakon o upravnim sporovima) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje oglase ništavima, navodi se da su u odredbi članka 128. stavka 1. točke 1. do 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09) taksativno navedeni nedostaci radi kojih će se rješenje oglasiti ništavim, a Sud nije našao da u konkretnom slučaju osporeno rješenje tuženika niti prvostupanjsko rješenje ima koji od tih nedostataka, pa je stoga valjalo i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova spora u iznosu od 6.250,00 kuna uvećano za iznos sudskih pristojbi, no kako je odredbom članka 79. Zakona o upravnim sporovima propisano da u upravnom sporu svaka stranka snosi svoje troškove, zahtjev mu je odbijen kao neosnovan.

U Rijeci, 15. prosinca 2015. godine

S u d a c

Antun Žagar, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.