Revt-117/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 117/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. O. d.d. u stečaju, O., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz R., protiv tuženika B. d.d. u stečaju, R., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz R., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3262/05-3 od 25. studenog 2008., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-113/04-18 od 24. ožujka 2005., u sjednici održanoj 12. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži iseliti iz prodavaonice broj …, ukupne tlocrtne površine 119,42 m , koja se nalazi u središnjem istočnom dijelu prizemnog objekta na P. upisanog u zemljišnim knjigama kao kč.br. …, zgrada, gospodarska zgrada i okoliš iz zk.ul. … k.o. R., te da nekretninu slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju u roku od 8 dana.

Istom je odlukom naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.232,50 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja tako što je tužbenom zahtjevu udovoljeno i naloženo tuženiku iseliti se i predati u posjed tužitelju, slobodnu od osoba i stvari, nekretninu pobliže opisanu u izreci prvostupanjske presude.

Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.308,43 kn, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2., alineja 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP).

Smatra tako revident da je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, izraženog u odluci broj Gzz- 131/03-2 od 2. srpnja 2003., a koje se svodi na to da se, a suprotno pobijanoj presudi, ne može stjecati pravo vlasništva niti neko drugo stvarno pravo na nekretninama sa statusom pomorskog dobra i da su stoga zgrade i građevine izgrađene na pomorskom dobru, pripadnost pomorskog dobra.

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, a podredno da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška tuženiku.

U odgovoru na reviziju tužitelj se reviziji usprotivio smatrajući ju nedopuštenom, a podredno neosnovanom, pa je predložio da se ona odbaci, odnosno odbije. Zatražio je i naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

U ovom postupku povodom izjavljene revizije tuženika po čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, a sukladno odredbi iz čl. 392.a. st. 2. ZPP, ovaj je revizijski sud ovlašten ispitivati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je revizija izjavljena.

Iz sadržaja revizije proizlazilo bi da revident postavlja pitanje je li pravno moguć različiti stvarno-pravni status objekta od onog koje ima zemljište na kojem objekt sagrađen, ako zemljište na kojem je objekt izgrađen ima status pomorskog dobra.

U ovoj parnici radi se o sporu osnovom čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje ZVP).

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika spornih nekretnina – objekta, na predaju mu tog objekta u posjed od strane tuženika, koji ga drži u posjedu i odbija ga predati tužitelju.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je tužitelj upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina, tj. kč.br. …, gradilište, zgrada, gospodarska zgrada i okoliš sa 1544 m[2] , upisana u zk.ul. broj ... k.o. R.,

- da su sporne nekretnine bile nekada u statusu društvenog vlasništva na kojima je bivša RO R. ugostiteljstvo i turizam d.o.o., 14. travnja 1989. bila upisana kao ovlaštenik prava korištenja, nakon koje se kao vlasnik spornih nekretnina upisala tvrtka U. S. R. s.p.o. 26. lipnja 1997.,

- da se tužitelj upisao kao vlasnik na spornim nekretninama temeljem Ugovora o osiguranju od 27. siječnja 1999. zaključenog sa UP S. R., s time da je prijenos vlasništva obavljen radi osiguranja,

- da kod pretvorbe poduzeća S. d.d. R. u procjenu nije ušla nekretnina na kojoj je prijeporni objekt izgrađen, jer se radi o pomorskom dobru, a da su izgrađeni objekt na pomorskom dobru, pa tako i prijeporni objekt procijenjeni kao ulaganje, sukladno odredbi čl. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

Slijedom takvih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, jer je zaključio da prijeporna zgrada izgrađena na pomorskom dobru, jest pripadnost pomorskog dobra, a nekretnina sa statusom pomorskog dobra je dobro od općeg interesa i to pod osobitom je zaštitom Republike Hrvatske. Zbog toga smatra da tužitelj ne može s osnove vlasništva tražiti predaju ove nekretnine u posjed od tuženika.

Nasuprot tome, drugostupanjski sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pravcu da su zgrade i građevine izgrađene na pomorskom dobru pripadnost pomorskog dobra. Međutim, s obzirom na način i vrijeme stjecanja vlasništva od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika, predmetni slučaj prosuđuje kroz odredbu čl. 1038. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94 i 43/96 – dalje PZ), pa smatra da nije utvrđeno da je tužiteljevo pravo vlasništva ograničeno, odnosno njegova prava umanjena ili isključena činjenicom što je sporni objekt izgrađen na nekretnini sa svojstvom pomorskog dobra, a da s druge strane tuženik nije dokazao svoje pravo na posjed prijepornog objekta. Zbog toga, preinačava prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev, te tuženiku nalaže predaju u posjed prijeporne nekretnine.

Nije sporno u ovom postupku da su zgrade i građevine izgrađene na pomorskom dobru pripadnost pomorskog dobra i da se na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava, jer to tako proizlazi iz odredbe čl. 51. PZ, a osnovom čl. 48. PZ, u skladu s odredbom iz čl. 52. Ustava Republike Hrvatske, proizlazi da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i da ima njezinu osobitu zaštitu, a da se upotrebljava, odnosno koristi, pod uvjetima i na način propisan zakonom.

Prema tome, ne može se na pomorskom dobru stjecati pravo vlasništva ni drugo stvarno pravo po bilo kojoj osnovi, već se ono može upotrebljavati, odnosno koristiti, samo na temelju koncesije.

Međutim, navedene zakonske odredbe nisu jedini i isključivi temelj osnovom kojega treba raspraviti ovu pravnu stvar između stranaka, jer se ne radi o sporu između strane koja tvrdi da je vlasnik građevine na pomorskom dobru i Republike Hrvatske koja po zakonu brine o zaštiti pomorskog dobra.

U konkretnom slučaju, a kako to smatra pravilno i drugostupanjski sud, odlučna je, između ostalih, odredba čl. 1038. PZ.

Stavkom 1. navedene zakonske odredbe propisano je da ako je nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine" broj 19/74, 39/75, 17/87 i 18/81) postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu ovog Zakonika, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, s time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu.

U stavku 3. ove zakonske odredbe propisano je da ako vlasnik određenog pomorskog dobra ili nositelj drugog stvarnog prava na pomorskom dobru ne može dokazati valjan naslov i način stjecanja, da će nadležni javni pravobranitelj putem redovitog sudskog postupka zatražiti da se to dobro utvrdi kao pomorsko dobro. Ova osoba nema pravo na naknadu štete, a prinove i građevine koje je izgradila može ukloniti ako je to po prirodi stvari moguće bez štete za pomorsko dno.

Prema tome, imajući na umu da se radi o sporu između vlasnika neposjednika i posjednika nevlasnika, za zaključiti je da odredba čl. 1038. PZ predstavlja iznimku glede stvarno pravnog statusa objekta izgrađenog na pomorskom dobru, dok se ne završi postupak izvlaštenja prijepornog objekta. Ova odredba predstavlja i iznimku prema Republici Hrvatskoj jer upisanom vlasniku, sve dok je takav upis postojeći, daje pravo koje mu kao vlasniku pripada dok se ne provede postupak izvlaštenja.

Prema tome, u ovom pravnom odnosu, između stranaka u ovom sporu, tužitelj kao upisani vlasnik ima u odnosu na tuženika koji je samo posjednik, a jer tuženik ničim nije dokazao da bi imao pravo na posjed, ima pravo tražiti od tuženika predaju u posjed. Da li će tužitelj zadržati vlasništvo prijepornog objekta i je li njegov naslov stečenja vlasništva valjan, kao i sam način stjecanja, stvar je odnosa tužitelja i Republike Hrvatske, a ne tužitelja i tuženika.

Toga je uostalom svjestan i revident kada u svojoj reviziji iznosi kako je pobijanom presudom došlo do povrede prava države - Republike Hrvatske.

Prema tome, pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci nije suprotno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-131/03-2 i slijedom utvrđenih činjenica postojanja iznimke za ocjenu stvarno pravnog statusa prijepornog objekta izgrađenog na pomorskom dobru, sukladno odredbi čl. 1038 PZ, ali i činjenice što se u postupku povodom kojega je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-131/03 radilo o sporu radi utvrđenja prava vlasništva i ispravke uknjižbe između dioničkog društva kao tužitelja, protiv tuženika Grada Vodice, a u ovome se sporu radi o sporu radi predaje nekretnine u posjed između stranaka koje su dionička društva.

Zato sve drugo navedeno u reviziji, a tiče se nastalih promjena statusa prijeporne nekretnine, u kontekstu svega navedenog, nije odlučujuće za spor između ovih stranaka.

Revizijskim navodima stoga odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, pa je valjalo reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju nije dosuđen, jer je ocijenjeno da on nije bio potreban u postupku izjavljene revizije, a sukladno odredbi iz čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 12. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.