I Kž-478/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-478/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović, Neve Šibl i Marijana Hranjski, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 16. lipnja 1997. godine br. K-121/97, u sjednici održanoj 8. travnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH zbog kojeg je opt. B.S. proglašen krivim u toč. 1. izreke i za to djelo, na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP/93, protiv optuženika

ODBIJA OPTUŽBA

da bi dana 17. listopada 1996. godine u svom stanu u Z., protivno odredbama Zakona o oružju ("Narodne novine", br. 69/92) posjedovao oko 285 grama plastičnog eksploziva, električni upaljač za eksploziv na smotuljku žice, 20 cm sporogorućeg štapina, 2 komada električnih upaljača, 245 komada streljiva za automatsku pušku call. 7,62 mm, 52 komada streljiva call. 7,9 mm, 2 komada protuzrakoplovnog detonirajućeg streljiva, call. 20 mm, 10 komada plinskih čahura call. 8 mm,

da bi dakle neovlašteno držao u posjedu municiju i eksplozivne tvari čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, nedopuštenim držanjem oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH.

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH zbog kojeg je proglašen krivim u toč. 1. izreke, na temelju čl. 196. st. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 1996. do 16. lipnja 1997. godine.

III. U ostalom se dijelu žalba optuženika a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju kao neosnovane, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B.S. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke počinio kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na način opisan u toč. 2. kazneno djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je za ta djela, uz primjenu propisa za djela u stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 1996. do 16. lipnja 1997. godine.

Ujedno mu je po čl. 60. st. 1. i 2. OKZRH izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja narkomana u zdravstvenoj ustanovi.

Istom presudom, optuženik je oslobođen od optužbe da je na način opisan u oslobađajućem dijelu presude počinio kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio, da se pobijana presuda ukine u toč. 1. osuđujućeg dijela i u oslobađajućem dijelu presude, te u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. da mu se izrekne primjereno stroža kazna.

Optuženik se žali zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. osuđujućeg dijela presude i predlaže, da se pobijana presuda u tom dijelu ukine odnosno, preinači i za to djelo on oslobodi od optužbe te preinači u odluci o kazni izricanjem uvjetne osude.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik je predložio, da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog, da se djelomično prihvati i žalba optuženika i žalba državnog odvjetnika te postupi sukladno u tim žalbama istaknutim prijedlozima, a kod takovog je prijedloga ostao i na sjednici vijeća koja je održana u odsutnosti optuženika u smislu čl. 361. st. 4. (rečenica druga) ZKP kao i u odsutnosti njegovog branitelja, odvjetnika B.Š. (rečenica prva čl. 361. st. 4. ZKP/93).

Žalba optuženika je djelomično osnovana dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je pod toč. 2. izreke pobijane presude optuženika proglasio krivim što je dana 17. listopada 1996. godine u svom stanu u Z. držao municiju i eksplozivne tvari čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno.

Međutim, prema Zakonu o oružju ("Narodne novine", br. 69/92) i to njegovim čl. 79. st. 1. propisano je, da su građani koji posjeduju oružje čija je nabavka, držanje i nošenje prema odredbama tog zakona zabranjena, dužni to oružje i streljivo predati nadležnom tijelu najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona.

U st. 2. čl. 79. propisano je međutim, da se protiv građana koji postupe prema st. 1. tog članka neće voditi kazneni niti prekršajni postupak.

Međutim, taj je zakon više puta izmijenjen i to baš glede roka predaje oružja koji je produljivan, pa je tako, prema Zakonu o izmjenama Zakona o oružju od 19. veljače 1997. godine ("Narodne novine", br. 20/97) taj rok istekao dana 19. kolovoza 1997. godine.

Kako se optuženiku inkriminira neovlašteno držanje eksplozivnih tvari dana 17. listopada 1996. godine, dakle, unutar roka u kojem ih je mogao sam predati (neovisno o tomu što to nije učinio do tada) bez ikakove odgovornosti, trebalo je uzeti, da navedena odredba specijalnog zakona zapravo predstavlja procesnu smetnju za pravomoćno dovršenje kaznenog postupka protiv optuženika za predmetno kazneno djelo jer spada u druge okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje optuženika, pa je već prvostupanjski sud bio dužan, budući da u vrijeme donošenja prvostupanjske presude još nije bio protekao taj rok, navedenu odredbu primijeniti, jer je omogućavala da se protiv optuženika optužba odbije. Budući da je to propušteno, trebalo je prihvatiti žalbu optuženika u tom dijelu i u smislu čl. 339. toč. 6. ZKP/93 protiv optuženika za navedeno kazneno djelo optužbu odbiti.

Kada je pak riječ o kaznenom djelu iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH za koje je optuženik oslobođen od optužbe, državni odvjetnik ustraje u stajalištu, da je optuženik počinio upravo to kazneno djelo jer da već iz obrane optuženika neprijeporno proizlazi, da je makar tijekom jednog mjeseca kontinuirano kupovao drogu od neidentificirane osobe nadimkom K. i to svaka dva do tri dana i svaki put količinu od 2 do 4 grama heroina, koju je potom prepakiravao i prodavao neposrednim ovisnicima, pa je iz njihovog takovog sastajanja i količine koja prelazi količinu potrebnu za osobne potrebe optuženika, trebalo zaključiti, da su se njih dvojica makar i prešutno dogovorili o zajedničkoj prodaji droge, neovisno o tomu što nema čvrstih dokaza u pogledu njihovog udruživanja i preprodaje, kada postoje gore iznijete okolnosti koje čine zatvoreni indicijalni krug o njihovom udruživanju radi prodaje.

Ovo osobito, smatra državni odvjetnik, kada se ima u vidu, da paketići droge koji su nađeni kod optuženika (dva paketića prilikom osobne pretrage i pet paketića kod pretrage njegovog stana) nisu sadržavali po 1 gram heroina, koliko su, kako sam optuženik kaže, sadržavali kada ih je kupovao što znači, da ih je prepakiravao i tako pripremio radi prodaje neposrednim konzumentima za njihovu jednokratnu upotrebu, a osim toga, za kupnju onolike količine droge trebalo mu je oko 3.000 DEM koje on nije mogao zaraditi baveći se programiranjem.

Međutim, suprotno takovom stajalištu državnog odvjetnika, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije dokazano da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo pa je i pravilno postupio kada ga je za isto oslobodio od optužbe a oglasio krivim za samo neovlašteno posjedovanje droge, što je jedino neprijeporno utvrđeno, odnosno, za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Naime, kada nije prijeporno da je optuženik osoba s poremećajem ličnosti ovisna o opojnim drogama i to upravo o heroinu, tako da su mu dnevno bile potrebite količine i od 2 grama heroina, onda je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik od osobe nadimkom K. (ali i od drugih osoba) kupovao heroin za svoje potrebe, kada nije dokazan ni jedan makar pokušaj prodaje heroina od strane optuženika a kupljena količina sama po sebi nije takova da bi se već iz toga moglo zaključiti, da je optuženik istu kupovao i radi daljnje prodaje. Poglavito se ne može s nedvojbenom sigurnošću zaključiti da je kod optuženikovog nabavljača, tj. osobe zvane K. postojala svijest da druga osoba, ovdje optuženik, tu drogu osim što je sama konzumira, još i dalje preprodaje, da bi se moglo govoriti o njihovom udruživanju radi prodaje u smislu čl. 196. st. 3. OKZRH, pa niti o kaznenom djelu iz st. 2. čl. 196. OKZRH, poglavito što ni optužba tog snabdjevača u pripremi droge za preprodaju i u samoj preprodaji nije obuhvatila.

Ovo sve tim prije, kada se ima u vidu daljnji ispravan zaključak suda prvog stupnja da nije dokazano ni prepakiranje kupljene droge od strane optuženika, niti takav zaključak opovrgava računica državnog odvjetnika iznijeta u žalbi prema kojoj u svakom paketiću nađenom kod optuženika nedostaje upravo 20-30 mg heroina koji je on onda očito preprodavao, kada se istovremeno navodi, kako je optuženik, istina od K. kupovao paketiće po jedan gram ali i dodaje, da te paketiće nije mjerio, pa to onda treba tako u korist optuženika i uzeti, dakle, da je nije prepakirao, kao što je to uzeo i sud prvog stupnja. Uostalom, sve da ih je optuženik i prepakirao, odnosno dozirao na način na koji to pretpostavlja državni odvjetnik, i to je mogao učiniti za sebe (a ne za prodaju) kako bi potrebnu mu dnevnu dozu mogao konzumirati postupno, u više navrata.

Konačno, a jer je optuženik opisao svoje imovinske prilike kao dobre (novac od prodane kuće i bavi se programiranjem) pa je imao i financijske mogućnosti za nabavku droge proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kada je u postupanju optuženika našao sva bitna obilježja presuđenog a ne terećenog kaznenog djela radi čega žalba državnog odvjetnika nije mogla biti prihvaćena.

Budući da je protiv optuženika za kazneno djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH optužba odbijena, to je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na to djelo postala bespredmetna, dok nije obrazložena, a niti je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni glede kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, kao što u tom dijelu nije osnovana ni žalba optuženika.

Naime, ovaj sud nalazi da ocjena i značaj svih utvrđenih okolnosti koje po čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na to da kazna bude veća ili manja, koje je dao sud prvog stupnja, žalbenim navodima optuženika nije došla u pitanje, jer se one zapravo u žalbi samo ponavljaju. Stoga ovaj sud nalazi da njihova preocjena nije potrebita i da je za očekivati, da će kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja.

S obzirom da je optuženiku pravilno i zakonito izrečena te dostatno obrazložena i sigurnosna mjera iz čl. 60. st. 1. i 2. OKZRH, to je sa žalbama stranaka na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 postupljeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. travnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.