Revr-1049/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1049/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz Z., zastupanog po punomoćnici G. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. M. & G d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku N. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, sudskog raskida radnog odnosa i isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi tuženika kao protutužitelja I. M. & G d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku N.

I., odvjetniku u Z., protiv tužitelja kao protutuženika J. R. iz Z., zastupanog po punomoćnici G. V., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika J. R. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1530/10 od 29. ožujka 2011., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-898/09 od 29. travnja 2010., u sjednici održanoj 6. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-898/09 od 29. travnja 2010. utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 3. srpnja 2001. zbog čega tužitelju radni odnos nije prestao 5. srpnja 2001. (toč. I.), utvrđen sudski raskid ugovora o radu tužitelju kod tuženika sa 29. travnja 2010. (toč. II.), naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa do 15. travnja 2002. iznos 150.792,82 kn, na ime razlike plaće za razdoblje od 15. travnja 2002. do 15. lipnja 2003. iznos 182.787,22 kn, na ime naknade štete iznos 65.148,84 kn, te iznos 100.643,61 kn na ime parničnog troška, sve s pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to pobliže određeno u toč. III., IV. i V. izreke te presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 130.297,68 kn sa zateznom kamatom na ime naknade štete, te zateznu kamatu na iznos 195.446,52 kn za razdoblje od 15. travnja 2002. do 28. travnja 2010. (toč. VI.), te je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim je traženo utvrđenje da je ugovor o radu između parničnih stranaka prestao sporazumom u pisanom obliku od 3. srpnja 2001. (toč. VII.).

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1530/10 od 29. ožujka 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužitelju, te da mu radni odnos nije prestao kod tuženika 5. srpnja 2001., preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu toč. II. izreke kojom je tražen sudski raskid ugovora o radu tužitelju sa 29. travnja 2010., u toč. III. izreke kojom je naložena isplata naknade plaće u iznosu 150.792,82 kn sa zateznom kamatom, u toč. IV. izreke kojom je naložena isplata iznosa 182.787,22 kn sa zateznom kamatom na ime razlike plaće i u toč. V. izreke kojom je naložena isplata iznosa 65.148,84 kn na ime naknade štete sa zateznom kamatom. U tom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan, a preinačena je prvostupanjska presuda i u toč. VII. izreke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika i u dijelu toč. V. izreke kojom je odlučeno o parničnom trošku tako da je usvojen protutužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ugovor o radu između parničnih stranaka prestao sporazumom u pisanom obliku 25. lipnja 2011. i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da tužitelj isplati tuženiku iznos 3.934,50 kn na ime troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, te je usvojen protutužbeni zahtjev tuženika tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a odbijanjem protutužbenog zahtjeva tuženika, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

O okolnostima konkretnog slučaja, a kada je u postupku utvrđeno da je „Sporazum o prestanku ugovora o radu“ potpisan među strankama 25. lipnja 2001., te da drugi sporazum takve vrste nije potpisan, tada okolnost što je drugostupanjski sud odlučujući o protutužbenom zahtjevu tuženika kao datum tog Sporazuma naveo 25. lipnja 2001., a ne 3. srpnja 2001. nema značaj prekoračenja tužbenog zahtjeva u smislu suđenja „ultra petitum“, pa time ni postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a na što revident ukazuje. U pitanju je očita greška u pisanju (lapsus machinae) koje se potkralo tuženiku prilikom postavljanja protutužbenog zahtjeva (zapisnik od 19. listopada 2009. – list 300 spisa), a koju je drugostupanjski sud u svojoj odluci pravilno otklonio, pri tome sadržajno ne mijenjajući zahtjev protutuženika.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju sporazuma ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. S tim u svezi treba reći da su sudovi polazeći od odredbe čl. 8. ZPP-a prema svom uvjerenju, ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili dokazanim odlučne činjenice, uz ostalo i onu da je među strankama sklopljen Sporazum o prestanku ugovora o radu 25. lipnja 2001.

Revizijski pak navodi tužitelja, a kojima prigovara pravilnosti utvrđenja sudova o potpisivanju, a time i sklapanju Sporazuma o prestanku ugovora o radu 25. lipnja 2001. među strankama, su prigovori činjenične naravi o kojima međutim u revizijskom stadiju postupka kao što je ovaj više nije dopušteno raspravljati, sve na temelju odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega i nema potrebe se dalje osvrtati na ove revizijske navode tužitelja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio radnik tuženika, te je na temelju Ugovora o radu sklopljenog 27. studenoga 2000. obavljao poslove rukovoditelja gradilišta, u skladu s čim

- da je tužitelj obavljao poslove rukovoditelja gradilišta u Rafineriji D. u T. u Nizozemskoj, gdje je 40-ak tuženikovih radnika radilo u odorama njemačke tvrtke M., čiji je kooperant bio tuženik,

- da je dopisom od 18. lipnja 2001. izravno upućenom nizozemskoj tvrtki D. tužitelj zatražio izdavanje mu dozvole za parkiranje vozila u krugu rafinerije, a sve u cilju lakšeg zbrinjavanja radnika u slučaju potrebe, a koji postupak tužitelja

- da je nizozemska tvrtka D. ocijenila nedopuštenim ponašanjem tužitelja, te se obratila njemačkoj tvrtki M. čiji kooperant je bio tuženik i zatražila od njega povlačenje tužitelja s gradilišta, nakon čega

- da je tuženik pozvao tužitelja u Republiku Hrvatsku, te da su 25. lipnja 2001. stranke potpisale Sporazum o prestanku ugovora o radu, no

- da je 26. lipnja 2001. tužitelj uništio primjerak potpisanog sporazuma o prestanku ugovora o radu, nakon čega

- da je Odlukom od 3. srpnja 2001. tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju.

Polazeći od prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da se u okolnostima konkretnog slučaja postupanje tužitelja nije moglo podvesti pod otkazne razloge iz čl. 107. st. 1. (čl. 114.) Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR), a koji opravdavaju izvanredni otkaz u smislu da bi predstavljali osobito važne činjenice zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, te su takvu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju utvrdili nedopuštenom, a zbog čega tužitelju na temelju iste i nije prestao radni odnos.

Ocjenjujući pak Sporazum o prestanku ugovora o radu potpisan od stranaka 25. lipnja 2001. i time njegov značaj na radnopravni status tužitelja, pravilna je ocjena iz pobijane drugostupanjske presude da okolnost fizičkog uništenja primjerka potpisanog sporazuma nije od značaja za njegov pravni opstanak tj. pravni učinak.

Potpisivanjem tog sporazuma stranke su suglasno iskazale svoju volju za prestanak ugovora o radu tužitelju, sve u smislu odredbe čl. 103. (čl. 110.) toč. 5. ZR-a.

Tuženik je, a nakon što je tužitelj 26. lipnja 2001. poderao primjerak tog sporazuma, 3. srpnja 2001. je donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a koji postupak tuženika pravilno drugostupanjski sud nije ocijenio kao odustajanje od sklopljenog sporazuma. Očito je, a u okolnostima konkretnog slučaja da je tuženik prestanak ugovora o radu tužitelju, a na temelju Sporazuma od 25. lipnja 2001. htio osnažiti i Odlukom o otkazu od 3. srpnja 2001., a sve vezano za postupak tužitelja od 26. lipnja 2001. No, izvjesno tuženik time nije manifestirao volju o raskidu sporazuma, kako to tužitelj pokušava sugerirati u reviziji, već naprotiv potvrditi svoju volju o prestanku radnog odnosa tužitelju iskazanu prilikom sklapanja pisanog sporazuma.

U svakom slučaju, a kako je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu bila nedopuštena, što je pravomoćno i utvrđeno, a što više i nije predmet ovog revizijskog postupka, onda je izvjesno da takva odluka o nedopuštenom izvanrednom otkazu nije utjecala na postojanje i učinak sporazuma o prestanku ugovora o radu tužitelju, a prema kojem je tužitelju radni odnos prestao 25. lipnja 2001.

Stoga je usvajanjem protutužbenog zahtjeva tuženika, a odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kako je presuđeno pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 6. ožujka 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.