Revr-77/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 77/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. D. iz Š., zastupane po punomoćnici D. Č., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika „T.-T.“ d.o.o. za …,

Š., (OIB: …), zastupanog po

punomoćniku I. R., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. R., V. G. K. i B. I. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-876/14-2 od 19. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-856/13 od 7. veljače 2014., u sjednici održanoj 8. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici "preostali dio pripadajuće otpremnine" od 46.500,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 1. svibnja 2010. do isplate,

- u stavku II. izreke, tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 8.750,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju „pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku“, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se ta presuda ukine i „predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja“.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se primjenjuje na ovaj spor na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) „samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena“.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 46.500,00 kn na ime "preostalog dijela pripadajuće otpremnine": razlike isplaćene otpremnine i one za koju drži da joj pripada na temelju Kolektivnog ugovora.

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio uz shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike preostalog dijela otpremnine jer iz sadržaja Sporazuma kojeg je sklopila s tuženikom "ne proizlazi da se izrijekom odrekla isplate preostalog dijela otpremnine, već da je o visini otpremnine s tuženikom postigla sporazum“ nakon prestanka radnog odnosa, a „pravo na otpremninu utvrđeno Kolektivnim ugovorom … povoljnije je za tužiteljicu, u odnosu na Sporazum kojeg je s tuženikom zaključila“.

Revident je u reviziji postavio pitanja:

1. „Je li kolektivni ugovor bezuvjetno jači od naknadnog sporazuma poslodavca i radnika?“

2. „Pitanje slobode ugovaranja u radnom pravu?“

3. „Vrijedi li u ugovornim odnosima radnika i poslodavca načelo savjesnosti i poštenja?“

4. „Postoji li pravo ili pak zabrana otpusta budućeg duga - tražbine?“

i pritom je istaknuo da je glede isplate otpremnine potrebno „preispitati pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela“ Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28. svibnja 2007.

Sadržajno revident u reviziji ukazuje na razlog važnosti postavljenih pitanja iz čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP-a.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema prethodno navedenom, odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka) - ili koje bi (ovdje odlučno) iz određenih razloga trebalo promijeniti, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

U ovome slučaju samo time što je konstatirao da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revident nije i postupio prema tom odredbama.

Naime, sve i da se po revidentu postavljenim pitanjima i može dati značaj pravnih pitanja - ona su (onako kako su formulirana) postavljena samo za ovdje (konkretan) prijeporni odnos i sa zahtjevom da se takav preispita (u suštini: da se odgovori je li u ovome predmetu pravilno ocijenjeno da nije valjano odricanje tužiteljice od prava na isplatu pripadajuće otpremnine), a (pored toga: ovdje odlučno) revizija u svezi tih pitanja ne sadrži razloge u izloženom sadržaju, odnosno ne sadrži (u smislu odredaba čl. 382. st. 2. toč. 3. i st. 3. ZPP-a) i naznaku shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova (iz sadržaja kojih bi proizlazilo da je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) - u odnosu na koje bi valjalo zaključiti da postoje pretpostavke "za preispitati pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela“ Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28. svibnja 2007.

U situaciji nepostojanja tih (prihvatljivih) razloga - prema kojima bi nešto u pravnoj praksi na kojoj je temeljena osporena presuda trebalo mijenjati, revizija tuženika ne može se prihvatiti dopuštenom.

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u već istaknutom smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju revidenta valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 8. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.