Rev-1239/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1239/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. K. , II-tužiteljice T. K., III- tužiteljice I. K. , svi iz P., IV-tužiteljice T. R. i V-tužitelja P. R., oboje iz P. Č., svi zastupani po punomoćnici S. M.-L., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika Županije Sisačko-moslavačke, S., kojeg zastupa punomoćnica D. N., odvjetnica u S. i II-tuženika Neuropsihijatrijske bolnice "Dr. I. B.", P., zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D.-G. i B. G. iz K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-911/13 od 19. prosinca 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-469/09 od 21. studenoga 2012., u sjednici održanoj 13. lipnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev prvo do četvrtotužitelja kojim zahtijevaju da im tuženici solidarno isplate na ime naknade štete i to: prvotužitelju 257.226,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250.000,00 kn od dana podnošenja tužbe, na iznos od 7.026,74 kn od 31. ožujka 2005. i na iznos od 200,00 kn od 24. ožujka 2005. do isplate; drugo do četvrtotužiteljima po 250.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, kao i prouzročene parnične troškove (st. I. izreke), te je naloženo prvo do četvrtotužiteljima platiti prvo i drugotuženicima (st. II. i III. izreke) parnični trošak od po 54.983,75 kn svakom tuženiku.

Drugostupanjskom presudom odbijena je djelomično žalba prvo do četvrtotužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev navedenih tužitelja za naknadu štete odbijen (st. I. izreke), uvažena je djelomično žalba prvo do četvrtotužitelja te je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u st. II. i III. izreke prvostupanjske presude te je naloženo prvo, drugo, treće i četvrtotužiteljima da prvo i drugotuženiku naknade parnični trošak u iznosu od po 46.509,00 kn svakom od tuženika. Odbijeni su prvo i drugotuženici s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška te je odbijen zahtjev prvo do četvrtotužitelja za naknadu troška žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju te drugostupanjsku presudu preinačiti na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu parničnih troškova, kao i troškova sastava revizije, podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kako tužitelji u reviziji određeno ne navode koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena pred nižestupanjskim sudovima i u čemu se ista sastoji, to sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja – supruga; drugo i trećetužitelja – djece i četvrotužiteljice – majke sada pok. N. K. koji od tuženika potražuju naknadu štete vezano za ubojstvo sada pok. N. K. koju je počinio V. K. ... 2005. u G. Isti je tog dana hicima iz pištolja za kojeg je imao uredno izdanu dozvolu za držanje i nošenje oružja, osim prednice tužitelja N. K., usmrtio još dvije osobe svoju suprugu sada pok. Ž. K. i V. M.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je na traženje Policijske postaje G. od 4. listopada 1999. dr. J. V. psihijatar zaposlen kod drugotuženika dopisom od 17. listopada 1999. dao mišljenje da je V. K. sposoban i dalje držati oružje,

- da su u medijima javnog priopćavanja odmah nakon štetnog događaja 23. i 24. ožujka 2005. objavljeni podaci o štetnom događaju, o štetniku V. K., kao i da je dr. V. 1999. dao mišljenje o njegovoj sposobnosti za držanje oružja,

- da je tužba u ovom predmetu predana sudu 22. listopada 2008.,

- da su tuženici pored ostalog istaknuli prigovor zastare,

- da je V. K. kao počinitelj kaznenog djela (teškog ubojstva) proglašen krivim presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-37/05 od 23. prosinca 2005. koja je postala pravomoćna 20. veljače 2007.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili prigovor zastare osnovanim u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), nalazeći da je protekao rok od tri godine od saznanja tuženika za štetu (za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smrti člana uže obitelji i za materijalnu štetu za troškove pogreba pok. N. K.) i za osobu koja je štetu počinila (za V. K.). K tomu, shvaćanje je nižestupanjskih sudova da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni "privilegiranog" roka iz čl. 377. st. 1. ZOO kojim je propisano da kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, te da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istakne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. To iz razloga jer se rok iz čl. 377. st. 1. ZOO primjenjuje prema počinitelju kaznenog djela (štetnika) i osobama koje odgovaraju za počinitelja, a da tuženici nisu odgovorne osobe za djelovanje počinitelja kaznenog djela V. K. u smislu odredbe čl. 170. ZOO, niti na temelju odredbe čl. 181. ZOO.

I prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili ocjenjujući prigovor zastare osnovanim.

Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

Iz navedene odredbe jasno proizlazi da se rok zastare iz čl. 377. st. 1. ZOO ne odnosi samo na štetnika nego i na odgovornu osobu, kada ona odgovora trećima za štetu koju su počinile osobe za koje ta tuženica odgovara (tako i ovaj sud u Rev 65/90 od 17. svibnja 1990. i Rev 2319/14-2 od 25. rujna 2018.).

Međutim, polazeći od utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi zaključili su da prvotuženik (Županija Sisačko-moslavačka), a jednako tako niti drugotuženik (Neuropsihijatrijska bolnica "Dr. I. B.") nisu odgovorni tužiteljima za štetu koja je počinjena od strane V. K. jer navedeni tuženici nisu osobe odgovorne za djelovanje V. K. (počinitelja kaznenog djela za koje je pravomoćno osuđen), a takav zaključak revizijskim navodima nije bilo čime doveden u sumnju.

U skladu s navedenim zaključkom pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni "privilegiranog" roka iz čl. 377. st. 1. ZOO, te da je u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO istaknut prigovor zastare osnovan. Posljedično tomu pravilno je tužbeni zahtjev odbijen.

Na navode revizije kojima se ponovno ukazuje na neosnovanost prigovora zastare jer da su tuženici odgovorni za utuženu štetu u bitnom zbog izdavanja tj. obnove dozvole V. K. za držanje i nošenje oružja, valja odgovoriti, da iz odredbe čl. 47. st. 1. Zakona o oružju ("Narodne novine", broj 46/97 i 27/99) proizlazi da bi se u okolnostima konkretnog slučaja eventualno moglo raditi o (ne)zakonitosti odnosno (ne)pravilnosti rada službenika Policijske postaje G. za čiji rad odgovara Republika Hrvatska sukladno odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03 i 199/03), a ne tuženici.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 13. lipnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.