Gž-614/2009-7 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-614/2009-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, te Ivanke Maričić Orešković i Lidije Oštarić Pogarčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženice D. K. iz V., M., koju zastupaju punomoćnici D. M. i G. M., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-71/06 od 25. srpnja 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 2011. godine,

p r e s u d i o j e

P r e i n a č u j e s e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-71/06 od 25. srpnja 2008. godine u točki I. njene izreke te sudi:

Nalaže se tuženici da isplati tužitelju iznos od 54.732,45 EUR sa zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR za razdoblje od 1. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do isplate sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 34.390,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 402.283,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 1. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 14% godišnje kao i da im naknadi parnični trošak u iznosu od 34.390,00 kn sve u roku od 15 dana.

U točki II. izreke tužitelj je odbijen s preostalim dijelom zahtijeva za isplatu zakonske zatezne kamate kao i s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Rješenjem suda prvog stupnja tuženica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

Protiv presude u točki I. izreke žali se tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08; dalje ZPP) i predlaže da ovaj sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koji ukazuje tuženica budući presuda sadrži jasne i određene razloge o pravno odlučnim činjenicama pa ju je moguće ispitati. Isto tako, donošenjem pobijane presude nije ostvarena niti neka od drugih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8., i 9. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja utvrđuje da između P. b. Z. d.d. P. R., tuženice kao korisnika pozajmice i tužitelja kao vlasnika depozita dana 28. rujna 2000. godine sklopljen Ugovor o kratkoročnoj pozajmici na temelju kojeg je banka odobrila tuženici pozajmicu u kunskom iznosu protuvrijednost iznosa od 50.000,00 DEM s rokom vraćanja iste do 28. rujna 2001. godine a ista je odobrena na osnovu nenamjenskog oročenog depozita tužitelja u iznosu od 370.000,00 USD koja novčana sredstva su ustupljena banci radi osiguranja tog kredita čiji je nositelj tuženica.

Utvrđuje se nadalje da je tuženica kao korisnik kratkoročne pozajmice od 28. rujna 2000. godine broj ... koristila pozajmicu na način da su dana 2. listopada 2000. godine sredstva u iznosu od 192.599,65 kn prenesena u korist njezinog tekućeg računa, s time da istog dana taj iznos uplatila u korist tekućeg računa broj ... na ime tužitelja.

Utvrđuje se da između P. b. Z. d.d. P. R. R. tuženice kao korisnika pozajmice i tužitelja kao vlasnika depozita dana 7. kolovoza 2001. godine sklopljen Ugovor o dugoročnoj pozajmici na temelju kojeg je tuženici odobrena pozajmica u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 DEM s rokom povratka do 6. kolovoza 2006. godine s ugovorenom kamatom. Ista je također odobrena na osnov nenamjenskog deviznog depozita tužitelja u iznosu od 370.000,00 USD prema Ugovoru o deviznom štednom ulogu od 31. srpnja 1998. godine na način da je tužitelj ta novčana sredstva ustupio banci radi osiguranja tuženičine pozajmice a potpisom kojeg ugovora stranke su ovlastile banku kako je to i naznačeno u odredbi čl. 6. tog ugovora da ukoliko korisnik pozajmice ne plati bilo koju dospjelu tražbinu po tom Ugovoru, tužitelj kao vlasnik depozita i tuženica kao korisnik pozajmice da su suglasni da banka ima pravo učiniti dospjelim cjelokupnu tražbinu po tom Ugovoru, ujedno ovlašćujući banku da bez posebne obavijesti raskine Ugovor i prije isteka roka oročenja te da se cjelokupni iznos tražbine naplati iz sredstava oročenog depozita.

Iz podataka pribavljenih od P. b. Z. utvrđuje se da su sredstva odobrena tužiteljici na temelju ugovora o dugoročnoj pozajmici od 7. kolovoza 2001. godine prenesena u korist tekućeg računa tuženice 9. kolovoza 2001. godine u iznosu 213.865,63 kn, 24. kolovoza 2001. godine u iznosu od 28.000,00 kn te 13. rujna 2001. godine u iznosu od 22.778,05 kn s time da je dana 25. rujna 2005. godine prenesen iznos od 17.273,42 kn.

Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je tuženica 9. kolovoza 2001. godine uplatila iznos od 191.546,60 kn u korist pozajmice broj 9195028187 na ime K. D. time na taj način zatvara iznos duga prema banci po kratkoročnoj pozajmici po ugovoru od 28. rujna 2000. godine koja joj je odobrena u iznosu od 50.000,00 DEM s rokom povratka do 28. rujna 2001. godine.

Sud isto tako utvrđuje da je banka tuženici otkazala predmetni ugovor otkazom 20. rujna 2004. godine te da se sukladno odredbi čl. 6. ugovora od 1. svibnja 2005.godine cjelokupno dospjelo dugovanje tuženice u iznosu od 54.732,45 EUR u protuvrijednosti od 402.283,51 kn podmiruje s računa depozita tužitelja na temelju kojeg je pozajmica i odobrena.

Sud prvog stupnja prihvaća iskaz tuženice da je iznos od 50.000,00 DEM kojeg je ostvarila na temelju pozajmice po ugovoru od 28. rujna 2000. godine uplatila na račun tužitelja pri čemu tužitelj osporava da je s tuženicom potpisao ugovor od 25. rujna 2000. godine iz kojeg proizlazi da tuženica podiže predmetni novčani iznos za njega a prema kojem sporazumu da se obvezao vraćati iznos pozajmice s time da je priložio ugovor od 27. rujna 2000. godine a iz kojeg proizlazi da tuženica podizanjem tog novčanog iznosa od banke te uplatom novca u korist tužitelja podmiruje zapravo dugovanje koje je imala prema tužitelju po pozajmici iz 1999 godine a potpis na tom ugovoru ovjerio je suprug tuženice.

Ocjena je suda prvog stupnja da upravo činjenica ovjera potpisa po suprugu tuženice potvrđuje da je ugovor takvog sadržaja među strankama sklopljen 27. rujna 2000. godine dok tuženica ne ulaže u spis original Ugovora od 25. rujna 2000. godine a prema kojem da on preuzima obvezu povrata banci podignutog iznosa od 50.000,00 DEM. Pritom sud smatra da je takav sporazum sklopljen da bi tuženica raspolagala i originalnim primjerkom ugovora i da u takvom slučaju tuženica sigurno ne bi novčani iznos sama vratila banci kako je to učinila u konkretnom slučaju i to upravo iz novčanog iznosa koji joj je stavljen na raspolaganje na temelju dobivene dugoročne pozajmice po ugovoru sklopljenom s P. b. Z. d.d. 7. kolovoza 2001. godine već bi da je prema dogovoru obvezu vraćanja po Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 28. rujna 2000. godine preuzeo tužitelj, pustila da isto bude namireno iz sredstava novčanog depozita tužitelja kojim je isti jamčio banci i za tu pozajmicu tuženice.

Sud prvog stupnja smatra da se u konkretnom slučaju raspravlja o obvezi tuženice na temelju Ugovora od 7. kolovoza 2001. godine te Ugovora o dugoročnoj pozajmici koju je sklopila s bankom 7. kolovoza na temelju koje se tužitelj obvezao tuženici dati garanciju za podizanje novčanog iznosa od 75.000,00 DEM a temeljem kojeg sporazuma se tuženica i obvezala tužitelju da će ona snositi obvezu vraćanja dobivenog novca po ugovoru s P. b. Z..

Sud nadalje utvrđuje da tuženica sklapa Sporazum 6. travnja 2002. godine kojim zapravo priznaje postojanje obveze prema tužitelju vezano za iznos od 75.000,00 DEM jer isti ona ne bi potpisala da ju ne obvezuju obveze Ugovora sklopljenog između stranaka od 7. kolovoza 2001. godine a na temelju kojeg ugovora se obvezala da će snositi sve obveze prema banci nastale temeljem sklopljenog Ugovora o dugoročnoj pozajmici.

Sud pri tome ne prihvaća tvrdnje tuženice da ju je tužitelj ucjenjivao na potpisivanje Ugovora od 6. travnja 2002. godine jer da nije htio maknuti hipoteku s kuće tako da je tek nakon toga podnijela tužbu sudu tražeći zaštitu. Da je to točno smatra da bi tuženica sigurno zahtijevala poništenje takvog ugovora a osim toga svoja prava glede oslobađanja nekretnine od hipoteke u korist tužitelja mogla je a i ostvarila je sudskim putem u parničnom postupku koji se među strankama vodio od poslovnim brojem P-2648/02 u kojem je tuženici u toj parnici (tužiteljici) pravomoćnom presudom od 13. rujna 2005. godine pružena zaštita te tužitelju naloženo izdavanje tabularne isprave za brisanje hipoteke s nekretnine tuženice s obzirom da je u postupku utvrđeno da je prestalo potraživanje tužitelja prema tuženici iz ugovornog odnosa na temelju kojeg je potraživanje tužitelja bilo osigurano hipotekom na nekretnini tužiteljice a nije u svezi sa zahtjevom tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari.

Iz navedenih razloga sud pozivom na odredbu čl. 1013. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO) nalaže tuženici da isplati tužitelju iznos od 402.283,51 kn te dosuđuje tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće od 1. svibnja 2005. godine pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08; dalje ZOO).

Odluku o parničnom trošku sud temelji na odredbi čl. 154. st. 3. i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04, 37/05, 59/07; dalje Tarifa) nalažući tuženici da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 34.390,00 kn.

Tuženica u žalbi ističe da sud ne prihvaća postojanje Ugovora od 21. rujna 2000. godine zbog toga što nema original ugovora a isto tako niti Ugovor zaključen 15. studenoga 2001. godine kojim se tužitelj obvezao vratiti banci pozajmicu od 75.000,00 DEM a koje je ugovore potpisao tužitelj smatrajući da je to pogrešno i da je odlučan dogovor stranaka a ne forma u kojoj je on postignut zbog čega da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Isto tako ukazuje da je odlučno ako je tužitelj taj koji je koristio sredstva iz prijašnjeg kredita i ako iz ovog kredita zatvoren taj stari onda bi se radilo o dugovima tužitelja. Proizlazilo bi da tim novim kreditom tužitelj namiruje svoje prethodne dugove a sud da pogrešno razdvaja te poslove budući da se radi o povezanim poslovima i načinima ispunjenja. Jedna obveza, obveza iz Ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2001. godine ispunjena je na način da je tim kreditom zatvoren jedan raniji kredit koji je koristio tužitelj a odlučnu činjenicu tko je koristio taj prijašnji kredit te tko ima vratiti taj prijašnji kredit sud nije utvrđivao a o tome da ovisi rješenje predmeta. Razdvajajući ta dva pravna posla tuženica da se dovodi u situaciju da treba vraćati nešto što ona nije koristila i to dva puta.

Ovi žalbeni navodi nisu relevantni budući činjenica da li je tužitelj iz ranijih poslovnih odnosa s tuženicom naplatio od iste nešto na što nije imao pravo nije odlučna za odlučivanje o konkretnom tužbenom zahtjevu te ispunjenju obveze tuženice prema tužitelju koja je za istu nastala 1. svibnja 2005. godine nakon što je banka iz novčanog depozita tužitelja namirila potraživanje koje je imala prema tuženici. Osim toga tuženica sklapa s tužiteljem dana 6. travnja 2002. godine Sporazum kojim priznaje postojanje obveze prema tužitelju vezano za iznos od 75.000,00 DEM odnosno dug koji ima prema P. b. Z. a isti ona sigurno ne bi potpisala da nije držala da je ne obvezuju odredbe ugovora sklopljenog između stranaka 7. kolovoza 2001. godine na temelju kojeg Ugovora se obvezala prema tužitelju da će snositi sve obveze prema banci temeljem sklopljenog ugovora o dugoročnoj pozajmici.

Sudu prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženici naložio isplatu iznosa od 402.283,51 kn budući iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj jamčio svojim deviznim depozitom za obvezu tuženice iz ugovora o kreditu zaključenim s P. b. Z. d.d. pa kako tuženica nije vratila taj kredit banka je od tužitelja naplatila devizni iznos depozita od 54.732,45 EUR a to proizlazi i iz činjeničnih navoda tužbe gdje tužitelj između ostalog tvrdi da je postupanjem tuženice „olakšan“ za iznos od 54.732,45 EUR što na dan konverzije da iznosi 402.283,51 kn.

S obzirom na sadržaj odredbe čl. 307. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi ispunjenje se sastoji u izvršenju onog što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Prema tome postoji dospjela i osnovana tužiteljeva novčana tražbina i ista se treba dosuditi u onoj novčanoj jedinici koliko je banka naplatila tuženičin dug.

Slijedom svega obrazloženoga pozivom na odredbu čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Iako je tuženica u ovom žalbenom postupku djelomično uspjela nije bilo osnova za preinačenje odluke suda prvog stupnja o parničnom trošku pa je stoga valjalo presudu potvrditi i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki I. njene izreke te je tako i odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke i rješenje kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci, 1. lipnja 2011. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović, v.r.