Gž R-1593/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 10. Gžr-1593/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Migotti Gajski, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Antonete Valentić i Vlatke Fresl Tomašević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. - I. N. d.d., Z., …, koga zastupa punomoćnica T. T., odvjetnica u O. društvu Ž. V.-D. & partneri j.t.d. u Z., radi povrede prava osobnosti i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5082/08-28 od 01. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj dana 07. veljače 2012.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5082/08-28 od 01. travnja 2011.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. I. zahtjeva, kojim zahtijeva od tuženika isplatu na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 200.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te na ime neisplaćene stimulacije iznos od 10.440,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim (toč. II. zahtjeva), te pod toč. III. zahtjeva na ime neisplaćenih prekovremenih sati iznos od 225.936,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim pod tom točkom, te u toč. IV. zahtjeva je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka sa kamatama.

Pod toč. II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 40.722,50 kn.

Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže preinačenje u smislu žalbenih navoda, podredno ukidanje pobijane presude, uz naknadu troškova žalbe.

Žalba je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, koji tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je zbog šikaniranja, uznemiravanja i ometanja od strane nadređenog I. P. na radnom mjestu, pretrpio duševne boli. Tužitelj prigovara da ga je nadređeni šikanirao tako da je određivao radne zadatke koje nije moguće izvršiti, naložio mu je da neće voziti više cisternu koju je vozio 25 godina.

Uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao da je šikaniran i uznemiravan od strane nadređenog, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete kao neosnovan odbio.

Tužitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda uz paušalnu tvrdnju da iz cjelokupnog provedenog postupka proizlazi osnovanost zahtjeva.

Suprotno neobrazloženoj tvrdnji tužitelja nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa ni one iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja ispitao je činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude, te je na temelju raspoloživih izvedenih dokaza, primjenom odredbe čl. 221.a. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Za svoje utvrđenje dao je logične i uvjerljive razloge, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju i koji se u cijelosti prihvaćaju po ovom sudu.

Nije stoga osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

Također je pravilno odbio zahtjev tužitelja za isplatu stimulacije u iznosu od 10.440,00 kn, a za razdoblje od 2006. do 2008. godine, uz obrazloženje da njegovi radni učinci ne opravdavaju isplatu stimulacije, jer prema čl. 26. Pravilnika o radu tuženika, stimulaciju poslodavac može isplatiti uz pripadajuću plaću samo na prijedlog nadležnog rukovoditelja i uz suglasnost direktora, što tužitelj nije dobio, niti dokazao pretpostavke za takvu isplatu.

Tužitelj je zahtijevao isplatu naknade za prekovremeni rad.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj obavljao specifične radne zadatke, koji ponekad prelaze radno vrijeme od 8 sati dnevno. Međutim, radnici tuženika obavljaju tijekom jednog tjedna takve poslove, a slijedeći tjedan su slobodni onoliko dana koliko su prekovremeno radili. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da tužitelj nema pravo na naknadu za prekovremeni rad, nego mu pripada pravo na korištenje slobodnih dana, pa je stoga pravilno i odbio tužbeni zahtjev tužitelja i po toj osnovi (čl. 18. Kolektivnog ugovora za INA d.d.)

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i u skladu je sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09), pa je i u tom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena odluka o trošku temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Zagrebu, 07. veljače 2012.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Dubravka Migotti Gajski, v.r.