Rev-1380/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1380/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Aleksandra Peruzovića, mr. sc. Jadranka Juga i Jasne Guštek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz T., protiv tuženika: I. Š. L. iz B., i II. K. M. iz K., oba zastupana po punomoćnici D. V., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji I-tuženika Š. L. izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1086/04 od 30. ožujka 2007., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Biogradu na Moru broj P-22/03 od 15. travnja 2004., u sjednici održanoj 24. rujna 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika Š. L. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je da su tuženici Š. L. i K. M. dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 184.200,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I-tuženika Š. L. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na tog tuženika, dok je u odnosu na II-tuženika K. M. preinačena tako da je protiv njega odbijen tužbeni zahtjev.

Ujedno je naloženo tužitelju da II-tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 13.115,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio I-tuženik Š. L. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija je neosnovana.

Ovaj revizijski sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392. a) ZPP-a u okviru razloga koji se određeni navedeni u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama koje nisu u međusobnoj suprotnosti niti proturječe stanju spisa.

Prvostupanjski sud je ocijenio iskaz svjedoka I. L. i dokumente koji se odnose na tog svjedoka, te dao obrazložene razloge zašto je prihvatio iskaz tužitelja, a činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prihvatio je i drugostupanjski sud koji je na žalbene razloge odgovorio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, dakle samo na one navode koji su od odlučnog značenja.

U biti navodi tuženika u reviziji dovode u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova na način da se ocjena provedenih dokaza suprotstavlja onoj sudskoj, a time se upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, taj prigovor nije dopušten revizijski razlog u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sporno je i u ovoj fazi postupka je li utuženo potraživanje proizlazi iz pozajmice koju je tužitelj dao tuženiku 17. kolovoza 2002. budući da ugovor nije sačinjen u pisanom obliku.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj pozajmio I-tuženiku iznos od 184.200,00 kn, koji je ovaj trebao vratiti u roku od 15 dana;

- da je ugovor realiziran na taj način što je tužitelj sa svog tekućeg računa u Z. b. u Z. po nalogu I-tuženika prebacio novac na tekući račun II-tuženika (inače zeta I-tuženika);

- da je II-tuženik uplaćeni iznos podigao i dio dao I-tuženiku svom tastu za otplatu kredita, a dio zadržao za sebe.

Sudovi su s osnovom zaključili da opisanom novčanom transakcijom preko banke nije izvršeno prebijanje s dugom koji bi navodno tužitelj imao prema usmenom sporazumu prema trećoj osobi tj. I. L. bratu I-tužitelja, a koju tvrdnju I-tuženik ponavlja i u reviziji.

Prema odredbi čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO) zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete.

Kako je utvrđeno da je rok za vraćanje zajma bio određen i to 15 dana protekom tog roka tužitelju pripadaju osim glavnice i zatezne kamate u smislu čl. 277. st. 1. ZOO, a koje mu je sud i dosudio.

Tvrdnja revidenta, da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na obračun kamata i visinu kamatne stope je neosnovana.

Naime, sud je u izreci odluke o kamatama obvezao tuženika na isplatu "zakonske zatezne kamate", a pritom se pozvao na odredbu čl. 277. st. 1. ZOO prema kojoj odredbi dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, koja odredba je prinudne naravi.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi iz revizije valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. rujna 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.