Gž-1700/2011-3 · Županijski sud u Velikoj Gorici



Posl. broj: 15 Gž-1700/11-3

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nikole Opatića, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TA iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Zorislavu Krivačiću i Daliboru Diviću, odvjetnicima u Bjelovaru, J. J. Strossmayerova 4, protiv prvotuženika CA iz [adresa i drugotuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, zastupanog po punomoćnici Vesni Vignjević Žak, odvjetnici u Bjelovaru, J. Jelačića 7, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Ivanić-Gradu, Stalne službe u Čazmi posl. broj P-391/09-99 od 24. lipnja 2011., na sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe tuženika RA i Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu, Stalne službe u Čazmi posl. broj P-391/09-99 od 24. lipnja 2011.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Čazmi broj Ovr-817/05 na 2/5 dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] kuća i dvor sa 300 čhv.

II. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da tužiteljici nadoknade parnične troškove u iznosu od 9.992,23 kn zajedno sa zateznom kamatom u visini od 14 % godišnje, a u slučaju promjene zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

Protiv te presude žali se tuženik CA, ne navodeći određeno žalbene razloge, ali se iz sadržaja žalbe zaključuje da se žali zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka žali se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalbe su neosnovane.

Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" br. 148/11. – pročišćeni tekst, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Iskaze saslušanih svjedoka sud je ocijenio sukladno s odredbom čl. 8. ZPP pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju sadržajno ističe prvotuženik. Sud je pravilno ocijenio iskaz svjedoka T i OA (list 86 i 159), kao i svjedoka IA (list 87), s obzirom da su svi navedeni svjedoci, pa tako i svjedok IA, suglasno naveli da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora životna zajednica tužiteljice i prvotuženika više nije postojala.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 201. st. 3. ZPP ni time što sud prvoga stupnja nije odredio provođenje novog vještačenja, jer sud nije dužan angažirati novog vještaka kada je, u konkretnom slučaju, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Borisa Rodića, nakon što se navedeni vještak jasno i detaljno očitovao na primjedbe i prigovore parničnih stranaka.

Tužiteljica je pokrenula ovu parnicu sukladno s odredbom čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04. – dalje: OZ), kojom je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, može zatražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom. Parnicu je pokrenula na temelju obavijesti ovršnoga suda, sukladno s odredbom čl. 56. st. 1. OZ.

Za ishod spornog odnosa među strankama odlučno je ima li tužiteljica takvo pravo koje sprječava ovrhu, tj. namirenje novčane tražbine drugotuženika kao ovrhovoditelja i založnog vjerovnika iz vrijednosti 2/5 dijela nekretnine č.k.br. ... kuća i dvor sa 300 čhv, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Sud prvoga stupnja utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

- da je rješenjem o ovrsi toga suda posl. br. Ovr-817/05 (od 4. kolovoza 2005.) određena ovrha na nekretnini č.k.br. ... k. o. [katastarska općina], protiv prvotuženika RA,

- da je tužiteljica (dopisom od 9. veljače 2006.) obaviještena od strane ovršnoga suda da u roku od 15 dana protiv stranaka može pokrenuti parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena,

- da su tužiteljica i prvotuženik CA zaključili brak 13. studenoga 1982. te da je njihova životna i ekonomska zajednica faktično prestala 8. prosinca 2002., s time da je brak navedenih stranaka razveden presudom posl. br. P-30/03 od 11. travnja 2003.,

- da je za korist pravnog prednika drugotuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., bilo upisano pravo zaloga pod br. Z-625/82 i Z-255/95 (očitom greškom u pisanju naveden je posl. br. 625/02 i Z-255/05),

- da je ovršna isprava (javnobilježnički akt), Sporazum o osiguranju novčane tražbine broj OU-297/03 od 3. ožujka 2003., sklopljen temeljem kreditnog zahtjeva prvotuženika RA za reprogramiranjem ranijeg kredita, realiziranog 1998. godine,

- da je na predmetnoj nekretnini uknjiženo založno pravo za korist drugotuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Zagreb (Z-249/03),

- da je prvotuženik CA u vrijeme sklapanja sporazuma o osnivanju založnog prava bio upisan kao samovlasnik navedene nekretnine u zemljišnoj knjizi,

- da tužiteljica nije dala odobrenje ni suglasnost za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini,

- da je spornu nekretninu (sa starom kućom, štalom i štagljem), tuženik stekao darovanjem od roditelja, da je, prije sklapanja braka s tužiteljicom, izgradio prizemlje sadašnjeg stambenog objekta, a da su katni dio objekta za vrijeme trajanja braka zajedničkim radom, do 1985. godine, izgradili tužiteljica i prvotuženik,

- da su tijekom trajanja braka tužiteljica i prvotuženik bili zaposleni te svojim radom (podjednako) doprinosili stjecanju zajedničke imovine,

- da su tužiteljica i prvotuženik CA sklopili sudsku nagodbu u predmetu toga suda posl. br. P-118/04 od 14. studenoga 2006., kojom su suglasno utvrdili da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine u 2/5 dijela, a prvotuženik CA u 3/5 dijela,

- da tržišna vrijednost nedovršene nekretnine (prema stanju u kojem je ista bila prije zaključenja braka tužiteljice i prvotuženika) iznosi 21.553,24 EUR, a da njezina današnja tržišna vrijednost 69.283,25 EUR. Pritom ovdje valja ukazati da je navedenu vrijednost vještak dodatno umanjio za koeficijent umanjenja od 0,85 te utvrdio da tržišna vrijednost dovršene stambene katnice s navedenim umanjenjem iznosi 58.890,76 EUR (list 285 spisa), a vrijednost nedovršene stambene katnice (kao posebne imovine prvotuženika RA) 18.320,25 EUR (list 287 spisa). Iz navedenoga, dakle, proizlazilo bi da je vrijednost nekretnine zajedničkim radom stranaka uvećana za iznos od 40.570,51 EUR, dok je u preostalom dijelu ista posebna imovina prvotuženika. Međutim, navedeno pogrešno utvrđenje suda prvoga stupnja ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke, jer utvrđeni omjeri prava suvlasništva stranaka i u odnosu na tako utvrđenu vrijednost predmetne nekretnine ostaju nepromijenjeni.

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je navedena nekretnina u vrijeme sklapanja sporazuma od 3. ožujka 2003. bila zajednička imovina parničnih stranaka, jer su je tužiteljica i prvotuženik CA stekli zajedničkim radom i sredstvima tijekom braka, pozivajući se pritom na odredbu čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78., 45/89. i 51/90. – dalje: ZBPO), s obzirom da je gradnja kuće dovršena za vrijeme važenja tog zakona.

Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo propisano citiranim zakonskim odredbama, kada je ocijenio da je tužiteljica dokazala da, u dijelu nekretnine koja je predmet ovrhe, ima pravo koje sprječava ovrhu te da je, slijedom toga, sporazum o zasnivanju založnog prava na spornoj nekretnini djelomično ništav i to u odnosu na 2/5 dijela nekretnine, u kojem dijelu je utvrđeno suvlasništvo tužiteljice (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO/91).

Kraj nesporne činjenice da je sam prvotuženik spornu nekretninu dao u zalog, okolnosti što je založno pravo na predmetnoj nekretnini bilo zasnovano još 1982. godine, (koje je brisano na temelju brisovnog očitovanja drugotuženika od 12. veljače 2004.) te što se radi o reprogramiranoj kreditnoj obvezi (koja je nastala u vrijeme kada su stranke bile u braku), nisu od utjecaja na ishod spornog odnosa među strankama, jer je izričitom zakonskom odredbom bila isključena mogućnost raspolaganja i opterećivanja pravnim poslom među živima (i vlastitog) udjela u zajedničkoj imovini bez suglasnosti bračnog druga.

Okolnosti koje žalitelj CA ističe u žalbi, da je raniji kredit (koji je reprogramiran spornim ugovorom o kreditu) utrošen za potrebe obrta, od kojega su tužiteljica i on u to vrijeme zajedno živjeli, nemaju utjecaja na prava stranaka u ovoj pravnoj stvari. Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja pravilno je ocijenio doprinos bračnih drugova u stjecanju predmetne imovine, a taj doprinos jednak je utvrđenju samih stranaka iz sudske nagodbe sklopljene u predmetu toga suda posl.br. P-118/04 od 14. studenoga 2006.

U odnosu na žalbene navode drugotuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, kojima ističe da je u ovršnom predmetu posl. br. Ovr-817/05 predmet prodaje 3/5 dijela sporne nekretnine te da se predmetna ovrha niti ne vodi na 2/5 suvlasničkog dijela tužiteljice, slijedom čega da tužiteljica ne bi imala pravni interes za vođenje ove parnice, treba reći da je predmetno rješenje o ovrsi doneseno u odnosu na cijelu č.k.br. ... k. o. [katastarska općina] pa je tužiteljica, ako ne bi uspjela spriječiti ovrhu (ako, npr. izlučna parnica ne bi bila pravomoćno okončana prije dovršetka ovršnog postupka), ovlaštena u posebnoj parnici tražiti da joj ovrhovoditelj vrati ono što je ovrhom stekao bez osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO, jednako kao i čl. 210. ZOO/91). Stoga, s obzirom na doneseno rješenje o ovrsi, tužiteljica evidentno ima pravni interes za vođenje ove parnice.

Bez pravne osnove su i žalbeni navodi drugotuženika, kojima ističe da je predmetni sporazum ništav iz razloga što suglasnost tužiteljice nije dana u pismenom obliku, jer takav zaključak iz pobijane odluke suda prvoga stupnja ne proizlazi. Naprotiv, sud prvoga stupnja ocjenu o ništavosti predmetnog sporazuma temelji na činjenici da tužiteljica nije bila upoznata s time da prvotuženik podiže novi kredit radi reprogramiranja duga i osniva založno pravo na predmetnoj nekretnini, dakle na nepostojanju suglasnosti, a ne na nedostatku njezine pismene forme.

U odnosu na žalbeni navod drugotuženika koji se tiče primjene odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09. i 153/09. – dalje: ZOV), treba reći da se na temelju povjerenja u zemljišne knjige, određeno stvarno pravo može steći samo ukoliko su ispunjene opće i posebne pretpostavke za uknjižbu propisane odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 73/00., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08. i 126/10. – dalje: ZZK), a u konkretnom slučaju jedna od tih pretpostavki – valjanost pravnog posla, nije ispunjena, jer je sporazum (dijelom) ništav (čl. 103. st. 1. ZOO), budući da je sklopljen protivno prisilnim propisima iz čl. 283. ZBPO.

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP), tako i po visini dosuđenih troškova, odmjerenih sukladno s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 91/04., 37/05. i 59/07. te 148/09. – dalje: Tarifa).

Slijedom navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici, 6. veljače 2013.

Predsjednik vijeća:

Nikola Opatić