Rev-2205/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2205/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. F. iz O., kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., B. R. i I. B. u O., protiv I-tuženika N. S. iz O., te II-tužene D. F. iz O., koje oboje zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2993/2012-2 od 15. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-157/2012-4 od 15. ožujka 2012., u sjednici održanoj 30. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 2993/2012-2 od 15. svibnja 2014. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-2993/2012-2 od 15. svibnja 2014. Odbio je žalbu tužitelja te je potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-157/2012-4 od 15. ožujka 2012. kojom je suđeno:

„I/ O d b i j a se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između drugotužene D. F. iz O. kao darovatelja i prvotuženika N. S. iz O. kao daroprimatelja od 8. siječnja 2009.g. glede darovanja nekretnine upisane u zk. ul. 16582 PU2 k.o. O., u naravi stan broj 2, u prizemlju stambeno- poslovne zgrade u O., sagrađene na kč. br. 213/1 k.o. O. gubi učinak prema tužitelju K. F. radi namirenja tražbine u iznosu od 750.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2008.g. do isplate, u visini eskontne stope koju objavljuje HNB uvećane za 5%-tnih poena.

Prvotuženik je dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja u vrijednosti predmetne nekretnine u roku od 15 dana.

Tuženici su dužni solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana."

Tako je suđeno u sporu radi pobijanja pravne radnje II-tuženice - ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog između II-tuženice kao darovatelja i I-tuženika kao obdarenika, s ciljem da poduzeta radnja izgubi učinak prema tužitelju K. F. radi namirenja njegove tražbine prema II-tuženici u iznosu od 750.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženice nisu odgovorile na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 ZPP samo u dijelu u kojemu se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj u reviziji nije određeno naveo neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je inače dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu po čl. 385. st. 5. toč. 1. i 2. ZPP. Međutim iz sadržaja revizije slijedi da je tužitelj opisno ukazao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 213. st. 1. točka 1. ZPP, za koju drži da je počinjena time što prvostupanjski sud nije na prijedlog tužitelja prekinuo ovaj parnični postupak do okončanja parničnog postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem spisa P-1102/09. Tužitelj drži da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja glede postojanja njegove tražbine prema II-tužiteljici, a o tome se vodi navedeni parnični postupak pred istim prvostupanjskim sudom, i postoji mogućnost da tužitelj uspije u parnici P-1102/09, a da odbijanjem tužbenog zahtjeva u ovoj parnici ne može uspješno pobijati pravnu radnju II-tuženice radi namirenja tražbine.

U odnosu na ovaj revizijski razlog valja poći od odredbe čl. 385. st. 2. ZPP prema kojoj protiv drugostupanjske presude, protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP, revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Sve kada bi ovo i bio dopušten revizijski razlog, valja imati na umu:

- odredbu čl. 12. ZPP, a prema kojoj, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

- odredbu čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP, a prema kojoj će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12.).

U ovom slučaju rješenje spora koji se vodi zbog pobijanja pravne radnje dužnika, odluka u sporu doista ovisi o tome ima li tužitelj (vjerovnik) tražbinu koju ne može namiriti od svojega dužnika, ali je o tome Općinski sud u Osijeku već donio pravomoćnu presudu poslovni broj P-1102/09-16 od 1. ožujka 2010., potvrđenu presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2008/2010-2 od 30. lipnja 2011., pa nije bilo mjesta prekidu postupka.

Valja posebno napomenuti da su rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2387/11-2 od 22. studenog 2016. ukinute presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1102/09-16 i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2008/2010-2. Radi o činjenici koja je nastala nakon donošenja pobijane presude, pa tu činjenicu ovaj sud ne može razmatrati kod ocjene o osnovanosti podnesene revizije, ali tužitelj može na temelju te činjenice koristiti druga pravna sredstva u odnosu na ovaj spor (čl. 421. st. 1. toč. 8. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene pretpostavke za pobijanje pravne radnje (ugovora o darovanju nekretnine) dužnika, ovdje tuženice. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 66-70 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08, dalje ZOO) kojima su uređena pravila za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

-da su tužitelj i II-tuženica bili u braku, te su prije razvoda braka, a radi uređenja međusobnih imovinskopravnih odnosa, dana 12. rujna 2006. sklopili bračni ugovor u odnosu na imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu,

-da je prema bračnom ugovoru II-tužiteljici trebala pripasti kuća u O., upisana u zk. ul. 15285 k.o. O.,

-da je nakon pokretanja postupka za razvod braka raskinut bračni ugovor, ali je u međuvremenu II-tužiteljica prodala kuću, te je kupila stan u O., ulica …, a potom je sklopila ugovor o darovanju kojim svojemu ocu, ovdje I-tuženiku, daruje stan, te je izvršen prijenos prava vlasništva na predmetnom stanu u korist obdarenika.

U postupku je bilo sporno ima li tužitelj novčanu tražbinu prema II-tuženici u iznosu od 750.000,00 kuna, koji iznos prema tvrdnjama tužitelja predstavlja vrijednosti 1/2 kuće, a za koji tužitelj drži da mu pripada jer je II-tuženica otuđila kuću koja predstavlja bračnu stečevinu, pa je time otuđila i onaj dio koji bi diobom bračne stečevine na jednake dijelove pripao tužitelju.

U odnosu na ovu spornu činjenicu prvostupanjski sud je utvrdio da tražbina tužitelja prema II-tuženici ne postoji, jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P- 1102/09 od 1. ožujka 2010. godine, koja je potvrđena presudom ovoga suda broj Gž- 2008/2010-2 od 30. lipnja 2011. godine, tužitelj po osnovi bračne stečevine odbijen sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje suvlasništva na nekretninama u O., i sa zahtjevom za isplatom vrijednosti 1/2 suvlasničkog dijela u iznosu od 750.000,00 kn.

S obzirom na to da je postojanje tražbine temeljna pretpostavka za pobijanje pravne radnje dužnika, a pravomoćnom presudom je odbijen zahtjev ovdje tužitelja da sud naloži tuženici isplatiti tužitelju 750.000,00 kuna, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za pobijanje ugovora o darovanju.

Drugostupanjski sud je prihvatio činjeničan utvrđenja i pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, te je potvrdio presudu, jer je ocijenio da je presuda donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/08, dalje: ZOO).

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO, te je ponovio tvrdnje iznesene tijekom postupka a prema kojima je kuća u O., bila bračna stečevina, te je nakon raskida bračnog ugovora trebalo utvrditi suvlasničke dijelove svakoga i 1/2, i izvršiti diobu bračne stečevine. S obzirom da to nije moguće, jer je II-tuženica prodala kuću i kupila stan, a stan je darovala svojemu ocu, tužitelj drži da ima novčanu tražbinu prema II-tuženici, te da su ispunjene pretpostavke za pobijanje ugovora o darovanju.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava. Napominje se pri tome da Vrhovni sud RH nije ovlašten u postupku po reviziji sam utvrđivati činjenice odlučne za rješenje spora, a ocjenu o (ne)osnovanosti revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava donosi na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Za rješenje spora je mjerodavna odredba čl. 66. ZOO koja glasi:

(1) Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

(2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Navedenom odredbom uređene su opće pretpostavke za pobijanje pravne radnje dužnika takozvanom paulijanskom tužbom, a to su: 1) postojanje dospjele tražbine vjerovnika, 2) insolventnost dužnika, 3) dužnikova pravna radnja, 4) oštećenje vjerovnika tom pravnom radnjom i 5) da se pobijanjem pravne radnje omogućava namirenje vjerovnika.

Opće pretpostavke pobijanja moraju biti kumulativno ispunjene.

Tužitelj dakle prvenstveno mora dokazati svoju aktivnu materijalno pravnu legitimaciju, a to je postojanje i dospjelost tražbine.

U ovom slučaju je pitanje postojanja tražbine bilo sporno, odnosno bilo je sporno postoji li pravo tužitelja potraživati od tuženice 750.000,00 kuna, a o tom pitanju je već odlučeno presudom Općinskog suda u Osijeku, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2008/2010-2 od 30. lipnja 2011., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja K. F. kojim traži da se utvrdi da su stranke suvlasnici svaki u 1/2 dijela kuće u O., upisana u zk ul.15285 k.o. O., te da je tužena dužna tužitelju na ime vrijednosti 1/2 suvlasničkog dijela platiti 750.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

U ovoj parnici je sud vezan pravomoćnom presudom glede prethodnog pitanja o (ne)postojanju tužiteljeve tražbine kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje tražbine, iz čega slijedi da nije ispunjena osnovna pretpostavka za pobijanje dužnikove pravne radnje. Stoga je pravilno pravno shvaćanje da tužbeni zahtjev nije osnovan primjenom odredbe čl. 66. st. 1. ZOO već i samo zbog toga što tužitelj nema dospjelu tražbinu prema II-tuženici.

Naknadno doneseno rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2387/11-2 od 22. studenog 2016., kojim su ukinute presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1102/09- 16 i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2008/2010-2 nisu odlučne za ovaj revizijski postupak. Radi o činjenici koja je nastala nakon donošenja pobijane presude, pa tu činjenicu ovaj sud ne može razmatrati kod ocjene o osnovanosti podnesene revizije, a tužitelju stoji na raspolaganju drugo pravno sredstvo.

Stoga je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 30. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.