Rev-700/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 700/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja P. D. pok. G. iz S., i II-tužiteljice K. M. rođ. K. iz S., zastupani po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada Supetra, zastupanog po T. Š., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-4857/05 od 15. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru broj P-528/04 od 12. srpnja 2005., u sjednici održanoj 7. travnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužitelja P. D. i K. M. protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-4857/05 od 15. studenoga 2007. kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

II. Odbacuje se revizija gore navedenih tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-4857/05 od 15. studenoga 2007. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Dužan je tuženik Grad Supetar isplatiti tužiteljima ad. 1. P. D. iz S., iznos od 118.950,00 kn i ad. 2. K. M. r. K., iz S., iznos od 118.950,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na te iznose teče od dana utuženja, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Rješenjem prvostupanjski sud je odlučio:

„I. Odbija se prijedlog tužitelja ad. 1. i 2. za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

II. Odbija se prijedlog za izdavanje privremene mjere koja glasi:

„1. Zabranjuje se tuženiku svako raspolaganje novčanim sredstvima koja se nađu na njihovim računima kod odgovarajućih zavoda za platni promet do visine utuženog iznosa.

2. Ova privremena mjera stupa na snagu danom njenog donošenja i ima trajati do pravomoćnog okončanja ove parnice.

3. Eventualno izjavljena žalba protiv ove privremene mjere ne odlaže njeno izvršenje.“

III. Nalaže se tužiteljima da tuženiku u roku od 15 dana naknade parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn.“

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijene su žalbe tužitelja kao neosnovane i u cijelosti je potvrđena prvostupanjska odluka.

Protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odluku prvostupanjskom sudu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija protiv presude je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijane odluke u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kako je drugostupanjska odluka donijeta prije stupanja na snagu ZID ZPP/08 („Narodne novine“, broj: 84/03 – koji je stupio na snagu 1. listopada 2008.) revizijski sud po službenoj dužnosti ne pazi ni na jedan revizijski razlog.

Revizija izrijekom ne ukazuje ni na jednu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a niti ih konkretizira već se navodi da su pogrešno primijenjene odredbe parničnog postupka, te da svoj pravni zaključak sud temelji na sudskoj praksi (revizijskim odlukama), a da u konkretnom predmetu nije proveo dokaze koji su predlagani tijekom postupka, pa da je zbog toga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Dakle, navodima revizije se dovode u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i na njima utemeljeno pravno stajalište što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to nije dopušten revizijski razlog u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet ovog spora je isplata naknade za protupravno oduzeto zemljište tužiteljima.

Na temelju provedenog postupka sudovi su utvrdili slijedeće relevantne činjenice:

- da su tužitelji upisani kao suvlasnici u određenim dijelovima na pobliže navedenim česticama upisanim u z.u. – 539 k.o. S. na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Supetru broj O-51/04 od 7. svibnja 2004. iza smrti ostaviteljice M. D. svoje majke,

- da su predmetne nekretnine nacionalizirane i postale su društveno vlasništvo temeljem rješenja SO B. od 5. siječnja 1965.,

- da sporne nekretnine pobliže označene u tužbi predstavljaju formirane putove u S. i da su oni izgrađeni tijekom 70-ih godina (što tužitelji nisu osporavali tijekom postupka),

- da sporne nekretnine su oduzete tužiteljima bez provedenog postupka izvlaštenja, te njihovim precima nije nikad isplaćena naknada.

Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja koje navodi revizije ne mogu dovesti sumnju, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Naime, izgradnjom putova je prestao stvarnopravni zahtjev za povrat nekretnina i nastao je obveznopravni zahtjev za isplatu naknade po osnovi neosnovanog stjecanja.

Prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) obveznopravni zahtjev po osnovi stjecanja bez osnove (čl. 210. st. 1. ZOO-a) zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.

U smislu čl. 361. ZOO-a zastarijevanje počinje teći od dana kada je prestao stvarnopravni zahtjev za povrat nekretnina i nastao obveznopravni zahtjev za naknadu.

Tužitelji ni tijekom dokaznog postupka, niti u žalbi nisu doveli u sumnju vrijeme gradnje putova preko spornih nekretnina, već sada u reviziji navode da putovi nisu potpuno dovršeni i na tu okolnost predlažu građevinsko vještačenje, te ostale dokaze.

Isticanje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u smislu čl. 385. ZPP-a nije dopušteno, pa stoga utvrđenja sudova da su putovi izgrađeni 1974. – 1975. revizijski navodi nisu mogli dovesti u sumnju.

Kako je u konkretnom slučaju tužba podnijeta sudu 30. kolovoza 2004., a kod utvrđene činjenice da su putovi izgrađeni 1974. do 1975. nastupila je zastara prava potraživanja naknade po osnovi neosnovanog stjecanja.

Valjalo je stoga na temelju čl. 393. ZPP-a reviziju protiv presude odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke.

Revizija protiv rješenja nije dopuštena.

U smislu čl. 400. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda – kojim je postupak pravomoćno dovršen, - u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 383. ZPP-a).

Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja kojim je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere, kao i prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi revizija nije dopuštena, jer tim rješenjem postupak pravomoćno ne završava.

Stoga je valjalo na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci pod toč. II., te odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 7. travnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.