Rev-495/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-495/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., koga zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu, br. Gž-6617/96 od 08. srpnja 1997. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. lipnja 1996. godine, br. Pn-4414/91, u sjednici održanoj dana 16. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

“I. Tuženik d.d. C. O., dužan je platiti tužitelju M.B. iz Z., iznos od 30.680,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i to na iznos od 30.665,15 kn tekućom od 06. lipnja 1996. godine pa do plateža, na iznos od 13,08 kn tekućom od 18. svibnja 1990. godine pa do plateža, na iznos od 2,27 kn tekućom od 16. travnja 1990. godine pa do isplate, kao i da tuženi plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.750,80 kn, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu, a za iznos od 43.350,20 kn.”

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

“Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i u pobijanom odbijajućem dijelu (st. II izreke), potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. lipnja 1996. godine, br. Pn- 4414/91.

Žalba tuženice odbija se kao djelomično neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 06. lipnja 1996. godine, br. Pn-4414/91 potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je tuženica obvezana platiti tužitelju ukupno 16.944,52 kn sa zateznim kamatama po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate i to na iznos od 16.932,24 kn od 06. lipnja 1996. godine do isplate, na iznos od 10,46 kn od 18. svibnja 1990. do isplate, i na iznos od 1,81 kn od 16. travnja 1990. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Žalba tuženice usvaja se kao djelomično osnovana, pa se navedena prvostupanjska presuda preinačuje u pobijanom dosuđujućem dijelu za iznos od 13.735,98 kn i u odluci o parničnom trošku i sudi:

Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.735,98 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Tuženica je dužna naknaditi tužitelju cjelokupne parnične troškove u iznosu od 1.728,60 kn.”

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, a u dijelu za koji je odbijen s tužbenim traženjem pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da njegovom traženju bude u cijelosti udovoljeno uz obvezu na plaćanje cjelokupnog parničnog troška.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a temeljem čl. 386. ZPP-a. O ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija bez obzira da li je riječ o onim apsolutno ili relativno bitnim, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kad se revident na takve povrede u reviziji određeno i konkretno poziva. Tužitelj ne obrazlaže u reviziji niti jednu od takvih povreda konkretno ih ne naznačujući, a niti opisno ukazujući na iste. On zapravo ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga po izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a, revizija se iz tog razloga ne može izjaviti.

Dakle, nije ostvarena bitna povreda ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom stadiju postupka je prijeporno pitanje suodgovornosti revidenta i vozača vozila osiguranog kod tužene za nastalu prometnu nezgodu, a prijeporna je i visina tužitelju dosuđene nematerijalne štete.

Odlučujući o postojanju odgovornosti, a u okviru toga i osnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti za prometnu nezgodu u kojoj su učestvovali osobni automobil vlasništva tužitelja kojim je upravljao tužitelj i osobnog automobila kojim je upravljao osiguranik tuženika sudovi su utvrdili:

- da se dana 01. travnja 1990. godine dogodila prometna nezgoda na kolniku u Z., dok je tužitelj upravljao pod utjecajem alkohola osobnim automobilom desnim prometnim trakom u smjeru sjeveroistoka, te da je lijevim prometnim trakom pretjecao osobni automobil osiguranika tuženog koji je upravljao desnim prometnim trakom istog kolnika, te da je pri kraju spomenute radnje pretjecanja tužitelj skrenuo s lijeve kolovozne trake preko desne u Z.1 ulicu, pri čemu nije vodio računa o položaju i brzini kretanja automobila osiguranika tuženog radi čega je taj automobil prednjim dijelom naletio na stražnji dio vozila tužitelja,

- tužitelj da je u opisanoj prometnoj situaciji vozeći pod utjecajem alkohola postupio nepropisno kao učesnik u prometu, jer se vožnjom pravovremeno nije razvrstao za skretanje udesno u Ulicu Z.1, pa je tako skretanjem s lijevog kolovoznog traka preko desnoga prepriječio pravac kretanja osiguranika tuženog, koji je u toj prometnoj situaciji zadržavao pravac svog kretanja ravno, pa je očito da je tužitelj opisani manevar pretjecanja te vraćanja u desnu traku a potom u ulicu skretanja izvršio a da se nije uvjerio da li takvu radnju može izvršiti bez ugrožavanja ostalih učesnika u prometu. Tužitelj da je bio pod utjecajem alkohola, pa je i alkoholiziranost tužitelja u uzročnoj vezi s takvim protupravnim ponašanjem, kao učesnika u prometu.

Osiguranik tužene da se nalazio udaljen od mjesta sudara za oko 50,8 m u trenutku kada je tužitelj počeo skretati udesno, pa da je dakle osiguranik tužene na toj udaljenosti mogao i prikočivanjem izbjeći nalet na vozilo tužitelja. Što znači, da osiguranik tužene u opisanoj prometnoj situaciji nije dovoljno upotrijebio dužnu pažnju na ostale učesnike u prometu.

Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja po nižestupanjskim sudovima i po stajalištu ovog revizijskog suda sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da je revident doprinio nastanku štetnog događaja u visini od 60%, a vozač vozila osiguranog kod tužene 40%.

Prema odredbi čl. 187. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), u slučaju prometne nezgode koja je uzrokovana motornim vozilima u pokretu svaki imalac motornog vozila odgovara za ukupnu štetu srazmjerno stupnju svoje krivnje.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio udarno krvne podljeve glave, potres mozga, edem kapaka oba oka, te eroziju rožnice desnog oka, radi čega je trpio bolove jačeg intenziteta 8 dana, srednje-jake boli trpio je 2 dana, manje bolove osjećao je mjesec dana, a povremene manje bolove 2 mjeseca. Pretrpio je strah jačeg intenziteta koji je potrajao do smirenja i regresije akutnih simptoma povrjeđivanja i to oko 1-2 dana, a u daljnjem toku liječenja trpio je strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja, te za ishod liječenja. Trajne posljedice povrede da su smanjile životnu i radnu sposobnost tužitelja za 10%.

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO-a, kad su tužitelju u ime pravične novčane naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti dosudili iznos od 20.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove 10.000,00 kn, a za pretrpljeni strah 6.000,00 kn, tj. srazmjerni dio istih, a s obzirom na utvrđenu suodgovornost za nastanak štete.

Kako iz izloženog proizlazi da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ni oni na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 16. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.