I Kž-785/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 785/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, Zlate Lipnjak Bosanac i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. T. zbog kaznenog djela iz 173. st. 2. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06 i broj 110/07 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2010. godine, br. K-129/10, u sjednici održanoj dana 2. studenog 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Inke Jurišić i z.z. branitelja optuženog, M. V., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog N. T. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi N. T. što je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo mu je temeljem istih zakonskih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i kazneno djelo iz čl. 318. st. 1. i 3. Kaznenog zakona za koje kazneno djelo mu je temeljem istih zakonskih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Optuženi N. T. je zatim uz primjenu odredaba o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju iz čl. 60. Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca. U ovu kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. svibnja 2009. godine pa nadalje.

Prema optuženiku su izrečene sigurnosne mjere i to temeljem čl. 80. st. 1 i 3. u svezi s čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – 4,66 grama opojne droge kokain, 10 tableta heptanona, 3 tablete Subotexa, 2 tablete „MST Kontimus“. 1 tableta anksiolitika, 14,6 grama opojne droge heroin i 18,84 grama opojne droge marihuana. Također,

I Kž 785/10-6

prema optuženiku je temeljem čl. 76. Kaznenog zakona izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođena plaćanja istih.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi N. T. po branitelju N. Š., odvjetniku iz Z.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu samo parafrazira tekstom zakona bez da ju obrazloži, povrede kaznenog zakona, koju žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne znatno blaža kaznena sankcija. U žalbi je zatražio i obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženik i njegov branitelj. Kako je optuženik žalbu podnio putem branitelja, a na sjednici drugostupanjskog vijeća stranke mogu samo dati potrebna objašnjenja u odnosu na podnesenu žalbu, to vijeće smatra da nazočnost optuženog N. T., koji nije osobno podnosio žalbu nije svrhovita, jer se on nalazi u pritvoru, a ima branitelja koji je u ime optuženika i podnio žalbu, pa njegova nazočnost nije osiguravana, već je sjednica održana u njegovoj odsutnosti u smislu čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku. Sjednici vijeća bili su nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i uz zamjensku punomoć z.z. branitelj optuženika M. V., odvjetnica iz Z..

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženi kada tvrdi da činjenično stanje ne bi bilo ispravno utvrđeno. Naime, prvostupanjski sud je izveo sve raspoložive dokaze i zatim na temelju tako provedenog dokaznog postupka dao ocjenu krivnje optuženika u odnosu na oba kaznena djela, analizirajući pri tome sve izvedene dokaze kako svaki ponaosob tako i u svojoj ukupnosti, istovremeno povezujući ih i sa obranom samog optuženika. Takvom analizom prvostupanjski sud je i prema mišljenju Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja izveo ispravne zaključke o krivnji optuženika u odnosu na oba kaznena djela za koja je terećen.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da bi sud na temelju pronađene precizne vage za mjerenje utvrdio „da je optuženik drogu dosta i prodavao“. Krivnja optuženika utvrđena je u dijelu da je on od ukupno pronađene i od njega oduzete droge dio iste imao namijenjeno prodaji, a bez utvrđenja suda da bi on i izvršio bilo koju konkretnu prodaju. Dakle njegova kriminalna aktivnost je držanje droge u namjeri prodaje u čemu je inkludirana i kriminalna

I Kž 785/10-6

aktivnost držanja droge za osobne potrebe. Činjenica postojanja i pronalaska vage kod optuženika bila je važna sudu za utvrđivanje njegove namjere da dio pronađene droge kasnije proda, za što je prvostupanjski sud dao jasne i cjelovite razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske. U tome dijelu prvostupanjski sud je dao razloge zašto ne prihvaća obranu optuženika da bi ova vaga bila namijenjena provjeri količine droge koju on kupuje.

Dalje valja istaći da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona prvostupanjski sud jasno i nedvosmisleno navodi sve okolnosti na temelju kojih zaključuje da je dio droge oduzete od optuženika bio namijenjen prodaji ističući da se radi o različitim vrstama droge u utvrđenim količinama, koje okolnosti posebno povezuje sa činjenicom posjedovanja i precizne vage za mjerenje droge. Ove okolnosti prvostupanjski sud povezuje sa pronađenim rokovnikom u kome su navedena imena nekih osoba uz određene novčane iznose, u odnosu na koji dokaz sud ponovno valjano obrazlaže zašto ne prihvaća navod obrane što predstavljaju ova imena i naznačeni novčani iznosi, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja.

Također, nije u pravu optuženik kada relativizira zaključke suda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 318. st. 1. i 3. Kaznenog zakona. U tome dijelu on ponavlja svoju obranu da ne bi bio svjestan da se radi o djelatnicima policije odnosno da se nije radilo o napadu na policijskog djelatnika već o instinktivnoj reakcijo obrane odguravanjem nepoznate osobe.

Međutim, prvostupanjski sud nakon analize i vrijednosne ocjene svih izvedenih dokaza ispravno zaključuje da su se djelatnici policije legitimirali optuženiku nakon čega je on pokušao pobjeći odgurujući policijskog djelatnika I. F., uslijed čega je on posrnuo i u padu udario rukom u zid stepeništa, kojom prilikom je zadobio tjelesnu povredu u vidu krvnog podljeva kože na ruci.

Okolnost istaknuta u žalbi o načinu kako su ga djelatnici policije svladali i koliko je to svladavanje trajalo nije od utjecaja na postojanje kaznenog djela koje je ostvareno u samom početku njihovog kontakta kada optuženik nakon legitimiranja policije jednog od njih odgurava uslijed čega ovaj posrće i udara rukom u zid kojom prilikom zadobiva tjelesnu ozljedu. Upravo takav slijed događanja i prema mišljenju Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja je prvostupanjski su ispravno utvrdio, koje utvrđenje nije dovedeno u pitanje niti ponavljanjem u žalbi navoda obrane optuženika.

U pogledu odluke o kazni optuženik u žalbi ne iznosi niti argumentira neke nove okolnosti već naprosto zaključuje da je kazna prestrogo odmjerena. Međutim, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako olakotne tako i otegotne i zatim im dao odgovarajući značaj. Ispravno ocjenjujući sve ove okolnosti, kako olakotne - blaži stupanj krivnje zbog smanjene ubrojivosti za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, kao i relativno malu količinu droge namijenjen prodaji, zatim sudioništvo u Domovinskom ratu, tako nasuprot tome i otegotnu okolnost - specijalnog povrata, Vrhovni sud smatra da su kako pojedinačne tako i jedinstvena kazna zatvora primjerenom kriminalnoj aktivnosti optuženika i svim olakotnim i otegotnim okolnostima.

I Kž 785/10-6

Odluka o sigurnosnim mjerama i to sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta iz čl. 80. st. 1. i 3. u svezi s čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona kao i sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. Kaznenog zakona izrečene su na temelju ispravno utvrđenog činjeničnog stanja i valjanom primjenom zakona.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. studenog 2010. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanda Janković, v. r.

Ranko Marijan, v.r.