Pž-4350/2018-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-4350/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA STEČAJNOG DUŽNIKA A. d.o.o. u stečaju, R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. N., odvjetnik u R., protiv tuženika S. d.o.o., R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 64.106,57 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-25/2018-23 od 27. travnja 2018., 8. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-25/2018-23 od 27. travnja 2018. u točki I. njezine izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-25/2018-23 od 27. travnja 2018. u dijelu točke II. njezine izreke u odnosu na iznos glavnice od 1.023,48 kn s pripadajućom zateznom kamatom kao i u odnosu na zatezne kamate koje teku na iznos od 63.083,09 kn od 16. ožujka 2014. do isplate iznad stope zatezne kamate dosuđene na taj iznos u točki I. izreke prvostupanjske presude i točki III. izreke ove presude.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-25/2018-23 od 27. travnja 2018. u preostalom dijelu točke II. njezine izreke i u točki III. izreke i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-672/14 od 29. prosinca 2014. donesenom po javnom bilježniku M. G. D. iz R., u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 21.394,55 kn (dvadesetjednatisućatristodevedesetčetiri kune i pedesetpet lipa) sa zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 2014. do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove ovrhe u iznosu od 446,34 kn (četiristočetrdesetšest kuna i tridesetčetiri lipe) sa zateznom kamatom po istoj stopi koja teče od 29. prosinca 2014. do isplate.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 6.616,07 kn (šesttisućašestošesnaest kuna i sedam lipa), u roku od osam dana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Rijeci je održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. G. D. iz R. poslovni broj Ovrv-672/14 od 29. prosinca 2014. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 41.688,54 kn i ovršne troškove u iznosu od 830,00 kn sve pripadajućom zateznom kamatom, (točka I. izreke), ukinuo platni nalog u dijelu naloga za plaćanje iznosa od 22.418,03 kn i ovršnog troška u iznosu od 446,34 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u dijelu zatezne kamate koja teče na iznos od 41.688,54 kn od 16. ožujka 2014. do isplate, iznad stope zatezne kamate dosuđene na taj iznos točkom I. izreke ove presude te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija (točka II. izreke), naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.770,23 kn (točka III. izreke).

U obrazloženju presude sud, u bitnome, navodi da je pravni prednik tužitelja ispunio umjesto tuženika njegovu obvezu plaćanja zajedničke pričuve za njegov poslovni prostor oznake JZ-PP 1-2 u zgradi na adresi u R., površine 365,06 m2, u ukupnom iznosu od 42.712,02 kn. U smislu odredbe čl. 380. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09; dalje: ZV) minimalna zakonska pričuva iznosi 0,54 % godišnje od vrijednosti posebnog dijela. Iz rješenja o dosudi nekretnine tuženiku poslovni broj St-88/10-134 od 12. listopada 2011. razvidno je da je tuženik u stečajnom postupku pravnog prednika tužitelja kupio predmetni posebni dio zgrade po cijeni od 568.398,42 EUR uvećano za PDV od 119.331,84 EUR sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan prodaje, dok je iz zaključka poslovni broj St-88/10-143 od 21. studenog 2011. razvidno da je tuženik platio kupovninu u iznosu od 5.146.742,87 kn. Stoga je sud zaključio da navedeni iznos predstavlja vrijednost tuženikovog posebnog dijela te 0,54% od tog iznosa iznosi 27.792,41 kn. Taj iznos podijeljen sa 12 mjeseci je upravo iznos obvezne zakonske pričuve za taj prostor u iznosu od 2.316,03 kn mjesečno. Sud je primjenom odredbe čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) ocijenio da tužitelj za utuženo razdoblje od osamnaest (18) mjeseci osnovano potražuje naknadu iznosa plaćenog po osnovi zajedničke pričuve u iznosu od 41.688,54 kn. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

Tužitelj u žalbi, u bitnome, navodi da iz odredaba čl. 38. st. 2. i čl. 84. st. 1. ZV-a proizlazi da i troškovi grijanja i hlađenja tuženikovog posebnog dijela kao i troškovi čišćenja zajedničkih dijelova predstavljaju zakonsku obvezu tuženika kao suvlasnika zgrade. Zato obveza plaćanja tih obveza ne proizlazi iz čl. 14. Međuvlasničkog ugovora i Ugovora o čišćenju zgrade sklopljenog s I. D., vl. obrta G.. Zbog navedenog sud je neosnovano odbio tužbeni zahtjev u točki II. izreke presude.

Tuženik u žalbi, u bitnom, navodi da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbu čl. 1119. već odredbu čl. 1112. ZOO-a, jer je tužitelj znao da je novi vlasnik i posjednik prostora tuženik. Drži da sud nije mogao samo na temelju jednostrane isprave treće osobe, društva G. S . d.o.o., utvrditi iznos pričuva za prostor u vlasništvu tuženika. Sud je kao mjerodavnu vrijednost nekretnine bio dužan uzeti etalonsku cijenu građenja kvadratnog metra poslovnog prostora u Republici Hrvatskoj. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.522,50 kn.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve tuženikove žalbene navode.

Tuženikova žalba nije osnovana, dok je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je djelomično pravilna i osnovana na zakonu dok je u naznačenom u točki III. izreke ove presude sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu izdataka koje je učinio za tuženika plaćanjem troškova pričuve u iznosu od 42.712,02 kn kao i troškova grijanja i hlađenja tuženikovog posebnog dijela zgrade u iznosu od 14.985,47 kn te čišćenja zajedničkih dijelova zgrade koji terete tuženikov posebni dio zgrade u iznosu od 6.409,08 kn za razdoblje u od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013.

Tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava vrijednost predmetne nekretnine na temelju koje je prvostupanjski sud obračunao minimalnu zakonsku pričuvu primjenom čl. 380. st. 1. ZV-a iznosi po prvi put u žalbi. Međutim, s obzirom na to da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a) sud ih nije uzeo u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi.

Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbu čl. 1119. ZOO-a već odredbu čl. 1112. ZOO-a. To iz razloga jer se odredba čl. 1112. ZOO-a odnosi na plaćanje neduga odnosno duga koji nije uopće postojao ili više ne postoji dok se odredba čl. 1119. ZOO-a odnosi na plaćanje tuđeg duga, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju.

Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj tek naknadno saznao da je mjesečnim uplatama plaćao i tuženikove dugove koji se odnose na posebni dio predmetne nekretnine u njegovom vlasništvu. Valja istaknuti da i u slučaju znanja tužitelja da plaća tuženikov dug imao bi pravo na naknadu tih izdataka primjenom zakonskih odredaba koje se odnose na nužno poslovodstvo bez naloga prema čl. 1124. ZOO-a.

Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da sud nije mogao samo na temelju jednostrane isprave treće osobe, društva G. S. d.o.o., utvrditi iznos pričuva za prostor u vlasništvu tuženika, jer je sud pravilnom primjenom čl. 8. ZPP-a ocijenio taj dokaz imajući u vidu da se radi o detaljnim i preciznim specifikacijama računa koje je tužitelj platio toj trećoj osobi. Stoga je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom čl. 380. st. 1. ZV-a, utvrdio minimalnu zakonsku pričuvu u ukupnom iznosu od 41.688,54 kn koju je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan platiti za posebni dio nekretnine u njegovom vlasništvu, pa je pravilnom primjenom čl. 1119. ZOO-a ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u tom dijelu.

Tužitelj u žalbi ne iznosi razloge osporavanja prvostupanjske presude u dijelu u kojemu je tužbeni zahtjev pravilno ocijenjen neosnovanim u odnosu na dio utužene pričuve u dijelu u kojemu premašuje minimalnu zakonsku pričuvu u ukupnom iznosu od 42.712,02 kn odnosno u utuženom iznosu od 1.023,48 kn sa zateznom kamatom. Zato je i u tom dijelu pobijanu presudu valjalo potvrditi jer se ne radi o tuženikovoj zakonskoj obvezi.

Odredbom čl. 38. st. 2. ZV-a propisano je da se plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele s među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju, dok je odredbom čl. 84. st. 1. ZV-a popisano da suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine održava taj dio o svome trošku te snosi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom toga dijela, ako nije što drugo zakonom određeno.

Međutim iz stanja spisa ne proizlazi da su se suvlasnici predmetne nekretnine drukčije sporazumjeli u pogledu podjele troškova čišćenja zajedničkih dijelova niti su se u pogledu troškova održavanja njihovih posebnih dijelova mogli drukčije sporazumjeti, valja zaključiti da se i u tim dijelovima radi o tuženikovim zakonskim obvezama.

Zato je tuženik primjenom čl. 1119. ZOO-a, dužan naknaditi tužitelju izdatke u vidu troškova čišćenja zajedničkih dijelova koji terete suvlasnički udio tuženika u iznosu od 6.409,08 kn, troškove grijanja koji se odnose na posebni suvlasnički udio tuženika u iznosu od 14.985,47 kn, što ukupno iznosi 21.394,55 kn.

Stoga, je, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkama II. i III.1. izreke.

Tužitelj nije uspio u ovoj parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (1,6%), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi slijedom čega je odlučeno kao točki III.2. izreke odlučeno je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Prvostupanjski sud pravilnom primjenom mjerodavnih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) obračunao visinu tužiteljevih troškova u iznosu od 6.616,07 kn. Tužitelj nije uspio u ovoj parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (1,6%), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi slijedom čega je odlučeno kao u točki III.2. izreke primjenom čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Zagreb, 8. prosinca 2020.

Sudac

Mirta Matić v.r.