Rev-3104/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3104/2018-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika A. S. d.o.o. u stečaju, S., (OIB: ...), radi isplate, izdavanja tabularne isprave i predaje u posjed, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja A. S. d.o.o. u stečaju, S., (OIB: ...), protiv protutuženika I. P. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-618/13-2 od 12. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-756/11 od 17. svibnja 2013., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja te ukidaju:

- presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-618/13-2 od 12. studenoga 2014. u dijelu odluke kojom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom IV. izreke, i

- presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-756/11 od 17. svibnja 2013. u odluci pod točkom IV. izreke,

te predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) pod točkom I. izreke, “utvrđeno je da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, na ime ugovorne kazne u iznosu od 34.467,52 eura”,

b) pod točkom II. izreke, utvrđeno je “da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 22.931,73 eura”,

c) pod točkom III. izreke, odlučeno je “da se prebija potraživanje tužitelja iz točke I. ove presude s potraživanjem tuženika iz točke II. ove presude”, te je tuženik obvezan platiti tužitelju “11.535,79 eura u kunskoj protuvrijednosti” s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 29. travnja 2012. do isplate,

d) pod točkom IV. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 34.493,79 eura u kunskoj protuvrijednosti s zatraženim zateznim kamatama - “na ime umanjenja kupoprodajne cijene”,

e) pod točkom V. izreke, tuženik je obvezan izdati tužitelju „tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva“ na predmetnom stanu,

f) pod točkom VI. izreke, tuženik je obvezan predati tužitelju stan, „slobodan od svih osoba i stvari“,

g) pod točkom VII. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za „isplatu zateznih kamata (računatih) na iznos od 11.535,79 eura za razdoblje od 27. travnja 2012. do 28.travnja 2012.“, te zahtjev na utvrđenje da Predugovor o kupnji (tog) stana „sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora o kupoprodaji, odnosno da isti obvezuju kao glavni ugovor o kupoprodaji, i da je tužitelj“ u cijelosti „ispunio svoju obvezu prema Ugovoru o kupoprodaji čime je stekao pravo vlasništva“ na predmetnom stanu,

h) pod točkom VIII. izreke, odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu “51.064,00 eura u kunskoj protuvrijednosti“ s zatraženim zateznim kamatama i zahtjev tuženika ujedno i protutužitelja za naknadom troškova parničnog postupka,

i) pod točkom IX. izreke, tuženik ujedno i protutužitelj obvezan je platiti tužitelju ujedno i protutuženiku trošak parničnog postupka od 51.259,25 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 16. svibnja 2013. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„Odbijaju se žalbe tužitelja - protutuženika i tuženika - protutužitelja kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pst-756/11 od 17. svibnja 2013. u pobijanom dijelu“.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda „pod točkom IV.“ izreke i (s tim u vezi) protiv odluke o troškovima parničnog postupka do „potpunog“ iznosa, tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredaba članka 382. st. 1. ZPP-a, a zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude „na način da se usvoji u cijelosti točka IV. tužbenog zahtjeva“ i da se „naloži tuženiku naknada parničnog troška u punom propisanom iznosu“ ili podredno da se u tom dijelu ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati „prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže „revizijskom sudu reviziju odbiti kao neosnovanu“. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora (u revizijskom stupnju) zahtjev je tužitelja za isplatu 34.493,79 eura u kunskoj protuvrijednosti s zatraženim zateznim kamatama - na ime umanjenja kupoprodajne cijene stana kojeg je tužitelj kupio od tuženika.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „su tužitelj i tuženik sklopili predugovor za stan površine 73,38m2 u budućoj zgradi koji se nalazi na 3. katu i nosi redni broj 21, po kojem ugovoru se tužitelj obvezao platiti tuženiku iznos od 114.979,32 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti“,

- da „je tužitelj temeljem citiranog ugovora trebao u roku od 5 dana od dana potpisa predugovora isplatiti tuženiku 10.000,00 eura, iznos od 47.489,66 eura najkasnije do 5. kolovoza 2004., iznos od 34.493,80 eura najkasnije do 30. rujna 2004., iznos od 22.995,86 eura u roku od 15 dana od tehničkog pregleda objekta“, te da je “tužitelj na ime kupoprodajne cijene sveukupno platio tuženiku 92.047,59 eura“,

- da „je tuženik temeljem tog ugovora radove trebao završiti najkasnije do 30. listopada 2004. i tim danom uvesti tužitelja u posjed predmetne nekretnine, te se obvezao predati tužitelju stan bez ikakvog tereta“,

- da „tuženik nije predao tužitelju stan do 30. listopada 2004., pa čak ni u trenutku zaključenja glavne rasprave“,

- da „je tužitelj potpisivanjem Predugovora o kupnji stana od 28. srpnja 2004. bio upoznat“ (toč. 1. Predugovora) da je na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo zaloga u korist H.-A.-A.-B.,

- da „se (tuženik) obvezao predati tužitelju stan bez ikakvog tereta“,

- da „iz brisovne namjere od 15. prosinca 2004. proizlazi da bi založni vjerovnik H.- A.-A.-b. d.d. izdao brisovno očitovanje za brisanje hipoteke na predmetnom stanu ukoliko bi mu bio isplaćen iznos od 30% od 114.979,32 eura tj. iznos od 34.493,79 eura“.

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja za isplatu 34.493,79 eura u kunskoj protuvrijednosti s zatraženim zateznim kamatama - na ime umanjenja kupoprodajne cijene stana, ocijenili neosnovanim te odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da „što se tiče zahtjeva za isplatu iznosa od 34.493,79 eura koji iznos tužitelj potražuje na ime umanjenja kupoprodajne cijene temeljem odredbe č1. 510. ZOO/91, treba reći“ da se „odredba čl. 510. ZOO/91 ne može gledati sama za sebe već u cjelini s odredbom čl. 508. ZOO/91 (tako i VSRH, Rev-979/07)“,

- da „prodavatelj prema odredbi čl. 508. st. 1. ZOO/91 odgovara kupcu uz uvjet da kupac nije bio obaviješten o pravu treće osobe koje pravo isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo“,

- da „u konkretnom slučaju, tužitelj pravo trećega nalazi u tome što je u korist H.-A.- A.-B. na stanu koji je on kupio uknjiženo pravo zaloga“,

- da ovdje relevantnim valja uzeti to što je „tužitelj potpisivanjem Predugovora o kupnji stana od 28. srpnja 2004. bio upoznat o tome što je vidljivo iz toč. I. navedenog predugovora“,

- da „utoliko ne postoji tuženikova odgovornost u smislu odredbi čl. 508. i 510. ZOO/91 pa je u ovom dijelu trebalo odbiti tužbeni zahtjev“, odnosno da „nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 34.493,79 EUR-a koji se odnosi na ime umanjenja kupoprodajne cijene“.

Shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na ono što je u reviziji sporno nije pravilno.

Naime, predmet spora valja raspraviti upravo na temelju:

- navedene odredbe čl. 508. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: „Prodavalac odgovara ako na prodajnoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom“, i

- navedenih odredaba čl. 510. ZOO-a prema kojima: (stavak 1.) „Ako prodavalac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene“, (stavak 2.) „Ako prodavalac ne udovolji kupčevu zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti“, (stavak 3.) „U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete“, (stavak 4.) „Međutim, ako je kupac u času sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje odnosno sniženja cijene“.

Imajući na umu te odredbe i da je u postupku utvrđeno (već navedeno) da „je tužitelj potpisivanjem Predugovora o kupnji stana od 28. srpnja 2004. bio upoznat“ (toč. 1. Predugovora) da je na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo zaloga u korist H.-A.-A.-B., ali i, ovdje bitno, da „se tuženik obvezao predati tužitelju stan bez ikakvog tereta“ (što proizlazi i iz odredbe čl. 1. navedenog Predugovora, prema kojem se tuženik obvezao da će po uplati iznosa od 57.489,66 eura tužitelju „dostaviti pismo namjere gore navedene banke o brisovnom očitovanju tj. skidanju svih tereta“ s predmetnog stana), te da je “tužitelj na ime kupoprodajne cijene sveukupno platio tuženiku 92.047,59 eura“ (dakle: dovoljno za ono što je ugovoreno), u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 508. st. 1. ZOO-a: ovdje se ne može sa osnovom zaključiti, a da bi to bilo logično (kako to tužitelj i ističe u reviziji, a s obzirom na gore navedena utvrđenja), da je tužitelj pristao da će „nakon realizacije kupoprodaje ostati upisano založno pravo spomenute banke“, odnosno da je pristao „uzeti stan opterećen tim pravom“.

Konkretno, iz onog što je utvrđeno revizijski sud ne nalazi da u postupku utvrđene činjenice nisu one o kojima je riječ u odredbi čl. 510. stavka 4. ZOO-a, odnosno da se o predmetu spora ne može odlučiti primjenom te odredbe.

Navedeno valja sagledati u svezi sa činjenicom da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj u svakom slučaju znao ili mogao znati da njegovo pravo u konačnom može biti (ostati) "smanjeno ili ograničeno", a sve jer ugovoreno brisanje tereta nije ovisilo samo od volje tuženika kao ugovorom obvezane stranke: u času sklapanja Predugovora tužitelj je bio upoznat da je na predmetnoj nekretnini („budućoj zgradi koja se gradi“) upisano prijeporno založno pravo i da je postojala mogućnost da njegovo pravo vlasništva (nakon „realizacije“ kupoprodaje) ostane njime ograničeno ako tuženik ne uspije ispuniti svoju obvezu iz Predugovora (ishoditi brisovno očitovanje banke).

Zbog toga, a jer tuženik nije ispunio navedenu ugovorom preuzetu obvezu, tužitelj je imao pravo (suprotno zaključku nižestupanjskih sudova) tražiti sniženje cijene sukladno navedenoj jasnoj i nedvosmislenoj odredbi čl. 510. stavka 4. ZOO-a.

U svezi sa time revizijski sud primjećuje da ovdje nije bilo mjesta pozivanju na „ukidnu“ odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 979/07-2 od 27. studenoga 2007., koja se odnosi na drugačiju činjeničnu situaciju i koja je donesena u postupku u kojemu je tužbenim zahtjevom traženo nešto drugo: utvrđenje da su raskinuti kupoprodajni ugovori na temelju odredbe čl. 510. st. 2. ZOO-a.

Slijedom toga, a kako, prema izloženom, shvaćanje nižestupanjskih sudova iz osporene i prvostupanjske presude nije u skladu sa shvaćanjem ovoga suda - i kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu postupka (posebno u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva), to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

U ponovljenom postupku potrebno je postupiti prema izloženom shvaćanju revizijskog suda i nakon toga donijeti novu odluku o zahtjevu tužitelja na isplatu na ime umanjenja kupoprodajne cijene te „potpunom“ zahtjevu tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (koja mu je umanjena obzirom na njegov uspjeh u postupku pred nižestupanjskim sudovima u opsegu od 70 %).

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 2. srpnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.