Rev-1501/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1501/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz K., protiv tuženice Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, DP Elektrodalmacija Split, Pogon Ploče, radi poništenja odluka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 1. ožujka 1999. godine broj Gž-1095/98, kojim su potvrđene djelomična presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 11. rujna 1998. godine broj P-202/96, u sjednici održanoj 9. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u dijelu kojim se zahtijeva poništenje kao nezakonitih odluke Radničkog savjeta tuženika broj … od 8. lipnja 1989. godine, te odluke zbora radnika tuženika od 4. ožujka 1989. godine, kojom je tužitelj smijenjen kao predsjednik samoupravne radničke kontrole, kao i u dijelu zahtjeva za raspoređivanje tužitelja na radno mjesto dežurnog u pogonu Elektroploče.

Djelomičnom prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za poništenje kao nezakonitih odluka Disciplinske komisije tuženika broj …od 5. lipnja 1989. godine i Radničkog savjeta broj … od 12. srpnja 1989. godine, odluke Komisije za radne odnose broj … od 20. srpnja 1989. godine i Radničkog savjeta broj … od 23. kolovoza 1989. godine, te odluke Disciplinske komisije broj … od 9. ožujka 1990. godine i odluke Radničkog savjeta broj … od 8. svibnja 1990. godine.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđene su djelomična presuda i rješenje suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je izjavio reviziju iz svih razloga propisanih u parničnom postupku, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i rješenja i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred drugim vijećem.

Tuženik nije odgovorio, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O ostalim bitnim povredama postupka, zbog kojih se revizija može izjaviti, revizijski sud je ovlašten voditi računa samo ako se navodima revizije ukazuje na njihovo postojanje. Revident ni opisno ne upućuje na neku od bitnih procesnih povreda, pa nije ostvaren taj revizijski razlog.

Pravilno je pobijanim rješenjem na temelju čl. 333. st. 2. ZPP odbačena tužba u dijelu kojim tužitelj traži poništenje kao nezakonite odluke Radničkog savjeta broj 100/89 od 8. lipnja 1989. godine, jer je o tom zahtjevu pravomoćno odlučeno odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Splitu broj K-IV-S-1946/89 od 27. rujna 1990. godine.

Pobijanim rješenjem pravilno je odlučeno i o zahtjevu tužitelja za poništenje kao nezakonite odluke Zbora radnika od 4. ožujka 1989. godine, kojom je tužitelj smijenjen (opozvan) kao predsjednik samoupravne radničke kontrole.

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koje je prihvatio i sud drugog stupnja, proizlazi da tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava povodom donesene odluke Zbora radnika koju pobija u ovoj parnici. Utvrđeno je u postupku da tužitelj nije primio navedenu odluku, ali je zahtjev za zaštitu prava mogao u smislu čl. 221. Zakona o udruženom radu (u daljem tekstu ZUR) podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a tek kada protekne rok od 30 dana u kojem je nadležni organ dužan donijeti odluku (čl. 222. ZUR) ili ako nije zadovoljan odlukom, mogao je u daljem roku od 30 dana tražiti zaštitu prava pred sudom (čl. 224. st. 1. ZUR). Odredbom čl. 224. st. 2. ZUR propisano je da zaštitu prava pred sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u osnovnoj organizaciji, osim ako ostvaruje novčana potraživanja. U konkretnom slučaju to znači da je u tom dijelu tužba nedopuštena.

Neosnovan je i prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj odlukom Disciplinske komisije broj … od 5. lipnja 1989. godine, koja je potvrđena odlukom Radničkog savjeta broj … od 12. srpnja 1989. godine, oglašen krivim za teže povrede radnih obveza iz čl. 126. toč. 5. i 15. Samoupravnog sporazuma o radnim odnosima tuženika učinjene glasnim

vrijeđanjem direktora i drugih radnika, te mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa uvjetno na godinu dana,

- da je tužitelj odlukom Komisije za radne odnose tuženika broj … od 20. srpnja 1989. godine trajno raspoređen s radnog mjesta dežurnog u pogonu na poslove i zadatke očitanja potrošača i podjele uplatnih knjižica na području Komina i Banje s danom 24. srpnja 1989. godine, sa istom startnom osnovicom za obračun plaće kao i na ranijim poslovima,

- da tužitelj ima stručnu spremu VKV radnika,

- da je tuženik dopisom od 29. kolovoza 1989. godine pozvao tužitelja da stupi na rad i opravda raniji neopravdani izostanak s posla,

- da se tužitelj nije odazvao pozivu i nije opravdao ni kasniji izostanak s posla od 27. rujna 1989. godine do 27. veljače 1990. godine, kada je podnesena disciplinska prijava,

- da je odlukom Disciplinske komisije broj … od 9. ožujka 1990. godine, koja je potvrđena odlukom Radničkog savjeta tuženika broj 46/90 od 8. svibnja 1990. godine tužitelj oglašen krivim za učinjenu težu povredu radne obveze iz čl. 130. toč. 1. Samoupravnog sporazuma o radnim odnosima (neopravdani izostanak s rada najmanje šest radnih dana s prekidima u razdoblju od 12 mjeseci) i to zbog neopravdanog izostanka s posla od 31. srpnja 1989. godine do 29. kolovoza 1989. godine, te od 27. rujna 1989. godine do 27. veljače 1990. godine,

- da tužitelj uopće nije došao niti na poslove na koje je raspoređen, niti na posao radnog mjesta dežurnog u pogonu na kojem je ranije radio.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su disciplinski postupci protiv tužitelja provedeni u skladu sa odredbama Samoupravnog sporazuma o radnim odnosima radnika OOUR Elektroploče Kardeljevo (kao pravnog prednika tuženika), te Privremene odluke o utvrđivanju radnih odnosa, kojom je dopunjen taj samoupravni sporazum.

Prema odredbi čl. 128. navedenog samoupravnog sporazuma za počinjene teže povrede radne obveze iz čl. 126. toč. 5. i 15. istog samoupravnog sporazuma, može se izreći mjera prestanka radnog odnosa, a koja je tužitelju izrečena uvjetno ako u roku od godinu dana ne počini ponovo težu povredu radnih obveza.

Tužitelj je već nakon nekoliko mjeseci počinio težu povredu radne obveze predviđenu u čl. 130. Samoupravnog sporazuma, za koju je istom odredbom propisano izricanje mjere prestanka radnog odnosa, pa je odluka o prestanku radnog odnosa u disciplinskom postupku vođenom zbog ponovne teže povrede radne obveze, kojom je tužitelju utvrđen prestanak radnog odnosa tek pravomoćnošću te odluke (8. svibnja 1990. godine) donesena u korist tužitelja.

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili zakonitim i odluke o rasporedu tužitelja na druge poslove u okviru njegove stručne spreme, sa istom plaćom, sukladno odredbi čl. 38., 39. i 40. Samoupravnog sporazuma o radnim odnosima radnika prednika tuženika, te Pravilnika o organizaciji rada.

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za poništenje tih odluka.

Budući da je odluka o rasporedu tužitelja na druge poslove zakonita, neosnovan je njegov zahtjev za vraćanje na poslove koje je ranije obavljao, pa je i u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev. Odbacivanjem tužbe u tom dijelu donesena je za tužitelja povoljnija odluka od presude kojom bi bio odbijen tužbeni zahtjev.

Prema tome, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tužitelja odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. svibnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.