I Kž-24/2011-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 24/11-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. C. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. B. C., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2010. godine, br. K-5/07, u sjednici održanoj 30. siječnja 2013. godine, u nazočnosti opt. B. C. te njegova branitelja M. L., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. B. C., po službenoj dužnosti, te na temelju čl. 383. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) i u odnosu na opt. N. B., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na opt. B. C. i opt. N. B., te se izriče:

Na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97

protiv:

opt. B. C. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

opt. N. B. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi radnjama opisanim u toč. 1. izreke te presude počinili kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97).

Na temelju čl. 123. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na ta djela padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 24/11-7

Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika i opt. B. C. su u tom dijelu bespredmetne.

II. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. B. C., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. B. C., radnjama opisanim u toč. 1. zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ/97 počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11).

III. Uslijed odluke pod 1. i 2., te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. B. C. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. B. C., na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

IV. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u svezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (NN br. 145/10) utvrđuje da novčani iznos od 186.739,16 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. B. C. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

Utvrđuje se da je iznos od 186.739,16 kn imovina Republike Hrvatske.

Nalaže se opt. B. C. da novčani iznos od 186.739,16 kn uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

V. U ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. B. C., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 15. listopada 2010. godine, br. K-5/07, proglasio je krivima opt. B. C. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 za koje mu je na temelju čl. 337. st. 4. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, poticanje na krivotvorenje službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 u vezi čl. 37. st. 1. KZ/97 za koje mu je na temelju čl. 312. st. 2. u vezi sa čl. 37. st. 2. KZ/97 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, a opt. N. B.. zbog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenje službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 za koje ju je osudio na temelju čl. 312. st. 2. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci i na temelju čl. 67. st. 2. KZ/97 primijenio uvjetnu osudu tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženica u roku od 3 godine računajući od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

I Kž 24/11-7

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/97 opt. B. C. je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti vezanih za obnašanje rukovodnih poslovanja te samostalnog obavljanja financijskih poslova u trgovačkim društvima u trajanju od tri godine.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 opt. B. C. obvezan je na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP/97 u iznosu od 33.480,86 kn i na temelju čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP/97 sudu u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn dok je opt. N. B. na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/97.

Na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 opt. N. B. oslobođena je od optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. u vezi čl. 38. st. 1. KZ/97.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/97 kao i nužni izdaci optuženice te nužni izdaci i nagrada njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Rješenjem od 2. siječnja 2013. godine, br. K-5/07, navedena prvostupanjska presuda je ispravljena.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na oslobađajući dio i kazneno djelo krivotvorenja isprave u odnosu na opt. C. ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik B. C. žali se po branitelju M. L., odvjetniku iz Z. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Moli da se branitelj izvijesti o sjednici vijeća. Optuženik je po istom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

U skladu sa čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljenom Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti opt. B. C. i njegova branitelja M. L., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nije pristupio, a dostava poziva je bila uredno iskazana.

Žalba državnog odvjetnika i opt. B. C. su djelomično osnovane.

U odnosu na odbijajući dio ove odluke

Optuženike B. C. i N. B. se izmijenjenom optužnicom teretilo za kaznena djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 počinjena 31. prosinca 2000. godine.

I Kž 24/11-7

Za navedeno kazneno djelo bila je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, a prema čl. 19. st. 1. al. 4. ZKP/97 kazneni progon se ne može poduzeti kada protekne pet godina od počinjenja djela za koje je propisana kazna teža od tri godine zatvora, ali u svakom slučaju zastara kaznenog progona nastupa kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je prema zakonu određeno za zastaru kaznenog progona (čl. 20. st. 6. ZKP/97).

S obzirom da su kaznena djela počinjena 31. prosinca 2000. godine, zastara kaznenog progona je za navedena kaznena djela nastupila protekom deset godina, pa je povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti, a u odnosu na opt. N. B. i na temelju čl. 383. ZKP/97 (beneficium cohaesionis) odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

U odnosu na ova kaznena djela odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

S obzirom da je odbijena optužba zbog zastare kaznenog progona, žalba državnog odvjetnika koji se u tom dijelu žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opt. B. C., smatrajući da je kazneno djelo krivotvorenja isprave počinio kao supočinitelj, a ne kao poticatelj, kako je proglašen krivim, je bespredmetna, kao i žalba opt. B. C. u tom dijelu.

Na žalbe u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

Optuženik B. C. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da je izreka pobijane presude nerazumljiva što bi ukazivalo na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97.

Navedenu povredu obrazlaže navodom da je u činjeničnom opisu navedeno da je opt. B. sastavila temeljnicu za knjiženje br. 166 s datumom 31. prosinca 2000. na iznos od 186.739,16 kn temeljem koje je u poslovnim knjigama trgovačkog društva "potraživanje" opt. C. s naslova pozajmice neosnovano smanjeno za navedeni iznos.

Očigledno je da se radi o omašci u pisanju koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2013. godine, br. K-5/07 tako da umjesto "potraživanje" treba stajati "dugovanje".

Nadalje, optuženik navodi da je izreka i obrazloženje pobijane presude u izravnoj suprotnosti s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, u čemu također nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ne navodeći o kojoj postupovnoj povredi bi se radilo. Obrazlažući navedenu povredu, optuženik u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o kojem žalbenom osnovu će biti kasnije rečeno.

S obzirom na navedeno, nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 24/11-7

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U tom dijelu žalbe optuženik prvostupanjsku presudu pobija u pogledu postojanja dnevnice 166. s datumom 31. prosinca 2000. godine, kojom je smanjeno dugovanje optuženika za iznos od 186.739,16 kn.

Protivno žalbenim navodima, postojanje navedene temeljnice nije bilo sporno u tijeku postupka, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud. Njezino postojanje, iako sud nije raspolagao izvornikom, nisu osporavali niti optuženici, a taj poslovni dokument je bio razlog intervencije djelatnika Porezne uprave, koji su obavljali nadzor u tvrtki i koji su posjedovali originalnu temeljnicu. Navedeno ne osporava niti opt. C., koji u žalbi navodi da je Porezna uprava bila zadnja u posjedu te temeljnice, pa stoga niti sam optuženik u suštini ne osporava njezino postojanje, a potrebno je napomenuti da je opt. B. u obrani priznala da ju je ona sačinila, pa prema tome niti ona ne osporava njezino postojanje.

Osnovano je prvostupanjski sud prihvatio i obranu opt. B. da je tu temeljnicu sačinila po nalogu opt. C., jer nije utvrđeno da bi opt. B., koja je vodila knjigovodstvene i računovodstvene poslove za tvrtku S. –. a. čiji je direktor bio opt. C., imala ikakav interes ili eventualnu korist za takvo postupanje.

Naime, navedenom temeljnicom je smanjen dug trgovačkog društva optuženika prema tvrtki G. koji dug nije bio sporan. Iz temeljnice je proizlazilo da je opt. C. taj koji je dug vratio smanjivši na taj način svoje dugovanje prema svom trgovačkom društvu S. –. A., pa stoga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je korist od te temeljnice imao jedino opt. C.. U podnesenoj žalbi optuženik nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost opt. B., navodeći da je vlasnik obrta suprug optuženice, a ne ona, iako je to irelevantno za utvrđenja u pogledu sporne temeljnice. Na taj način optuženik nije s uspjehom osporio zaključke prvostupanjskog suda da je opt. B. istu sačinila po nalogu opt. C..

Činjenica da opt. C. nije imao znanja potrebna za detaljne upute osobi koja mu vodi knjigovodstvene i računovodstvene poslove, još i ne znači da nije dao nalog opt. B. da postupi na način da mu dug umanji. Optuženika C. se niti ne tereti za provedbu, već za davanje naloga, što je u provedenom postupku i utvrđeno. Osnovano stoga prvostupanjski sud ne prihvaća obranu opt. C., za razliku od obrane opt. B., za koju utvrđuje da nije imala bilo kakve potrebe, interesa ili koristi za sačinjavanje navedene temeljnice, već je radila po nalogu optuženika.

Neosnovano opt. C. osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu pribavljene imovinske koristi, jer iznos od 186.739,16 kn proizlazi upravo iz navedene temeljnice (list 39 spisa) te nalaza i mišljenja sudskih vještaka za financije i računovodstvo mr. M. S. i R. P..

Naime, kako je to utvrđeno provedenim vještačenjima, opt. C. je navedenom temeljnicom smanjio svoje dugovanje za iznos od 186.739,06 kn trgovačkom društvu S. –. A. prikazavši da ga je uplatio društvu G. d.o.o. prema kojem je trgovačko društvo S. –. A. imala dugovanje s osnova pozajmice.

I Kž 24/11-7

Sve navedeno u tijeku postupka nije bilo sporno, kako navedeni iznos iz sporne temeljnice, tako niti činjenica da iznos nije bio plaćen, jer temeljnicu nije pratila bilo kakva dokumentacija, koja bi to potvrđivala, niti je to opt. C. tvrdio u obrani. Naprotiv, optuženik i dalje priznaje postojanje duga prema G. pa stoga nije osnovana niti žalba u tom dijelu.

Optuženik u žalbi navodi i da na opisani način nije mogao umanjiti dug prema G. i da nije imao takvu namjeru, međutim optuženika se za to niti ne tereti. Na opisani način optuženik je umanjio svoje dugovanje prema trgovačkom društvu S. –. A., pribavivši sebi imovinsku korist za navedeni iznos. Stoga je opširno žalbeno elaboriranje da dug prema G. i dalje postoji, bespredmetno.

S obzirom na sve navedeno, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, jer da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Odjela za prekršajni postupak od 10. studenoga 2007. ur. br. 513-0-01-07-8, klasa UP/I-740-04/05-02/3070 proglašen krivim "što je za prvookrivljenu pravnu osobu (TD S. –. A. d.o.o.) u prijavama poreza na dobit za 2000. iskazao netočne podatke na način da je u prijavi za tu godinu podnijetoj dana 27. travnja 2001. godine, nije iskazao izuzimanje gotovog novca iz blagajne u iznosu od 174.984,14 kn". Međutim, rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 16. siječnja 2008. br. Fpz-1628/07 prvostupanjsko rješenje je preinačeno u izreci upravo u tom dijelu i iz izreke je izostavljen opis koji se odnosi na poreznu prijavu poreza na dobit za 2000. godinu, zbog nastupanja apsolutne zastare prekršajnog postupka.

Tim pravomoćnim rješenjem optuženik je kažnjen zbog prekršaja iz čl. 171. st. 1. toč. 17. i st. 2. Općeg poreznog zakona što nikako nije moguće dovesti u korelaciju s radnjama optuženika za koje je proglašen krivim u ovom kaznenom postupku, pa da bi se radilo o presuđenoj stvari.

Naime, navođenje neistinitih podataka u poreznoj prijavi S. –. A. kao pravne osobe i obveznika poreza na dobit, za što su kažnjeni u prekršajnom postupku pravna osoba i optuženik, kao odgovorna osoba, je samo još jedno postupanje optuženika kao odgovorne osobe koje je sankcionirano, ali koje nije istovjetno postupanju za koje je proglašen krivim u ovom kaznenom postupku, kada je na gore opisani način sebi pribavio znatnu imovinsku korist.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja je utvrdio da je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon i da zlouporaba položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 u konkretnom slučaju odgovara kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11 pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao u vidu i pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada i 3. i 19. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela.

I Kž 24/11-7

Prema navedenom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" (čl. 246. st. 2. KZ/11) postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, pa navedena činjenica navedeno kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. godine utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn, pa je stoga u smislu čl. 3. KZ/11 odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

S obzirom da kvalifikatorni element sada tri puta prelazi vrijednost utvrđenu pravnim shvaćanjem, a ne više šest puta kao ranije, te prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđenih okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, prihvaćena je žalba optuženika zbog odluke o kazni i izrečena mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine, koja će po mišljenju ovog suda ostvariti sve vidove svrhe kažnjavanja.

Protiv tog dijela presude žali se i državni odvjetnik zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi u čemu je u pravu, jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da si je optuženik pribavio imovinsku korist u iznosu navedenom u izreci pobijane presude koja je trebala biti oduzeta, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, pa je stoga prihvaćena žalba državnog odvjetnika i odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.

Izrečena sigurnosna mjera je u skladu sa zakonom.

Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, državni odvjetnik tvrdi da sačinjavanje neistinite temeljnice od strane opt. B., nije bilo bez razloga, već da je to učinjeno sa svrhom da se takva temeljnica stavi u promet i da se na taj način smanji dugovanje opt. C. prema društvu S. –. A..

Protivno žalbenim navodima, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da nema dokaza da bi opt. B. pomagala opt. C. u zlouporabi položaja i ovlasti, neovisno o tome što je ispostavila predmetnu temeljnicu. U vrijeme njezina ispostavljanja, opt. B. nije znala da dug nije vraćen, budući tvrtka G. nije tražila povrat duga, pa prvostupanjski sud nije imao razloga ne prihvatiti obranu optuženice, jer protivnim dokazima nije raspolagao. Optuženica je u obrani navela da je pripremila izradu završnog računa, spomenula opt. C. dug od preko 500.000,00 kn, na što je on odgovorio da je to vratio i da ima papire. Kako su je pritiskali rokovi, sačinila je temeljnicu jer joj je optuženik rekao da će dostaviti potrebnu dokumentaciju, što međutim, nije učinio.

Takva obrana optuženice nije s uspjehom osporena u tijeku postupka, pa niti sada u žalbi. Njezino postupanje nije bilo u skladu s propisima, na što državni odvjetnik opravdano ukazuje, međutim to još ne govori u prilog da je tada znala da dug nije vraćen i da je imala svijest da pomaže optuženiku da mu na taj način pribavi protupravnu imovinsku korist. Takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima državnog odvjetnika.

I Kž 24/11-7

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučen je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. siječnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Dražen Tripalo, v. r.