Gžp-1102/2012-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžp-1102/2012-1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. L. iz V., koga zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sinju, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbe tuženice protiv djelomične presude Općinskog suda u Sinju broj P- 52/12 od 23. veljače 2012. godine i presude Općinskog suda u Sinju broj P-52/12 od 11. svibnja 2012. godine, u sjednici održanoj dana 11. srpnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalba tuženice kao neosnovane i potvrđuju:

- djelomična presuda Općinskog suda u Sinju broj P-52/12 od 23. veljače 2012. godine i

- presuda Općinskog suda u Sinju broj P-52/12 od 11. svibnja 2012.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbe tuženice.

Obrazloženje

Djelomičnom presudom prvostupanjskog suda broj P-52/12 od 23. veljače 2012. godine naloženo je tuženici da na ime pretrpljene neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 195.000,00 kuna, od čega na ime pretrpljenog straha iznos od 22.000,00 kuna, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 18.000,00 kuna, na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 120.000,00 kuna, te na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 35.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 24. veljače 2012. godine do isplate po stopi koja je određena člankom 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena ( toč.I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženici da iz osnove naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu isplati tužitelju iznos od 3.240,00 kuna sa zateznom kamatom od 24. veljače 2012. godine do isplate po stopi koja je određena člankom 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena ( toč.II. izreke). Ujedno je određeno da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o zahtjevu za naknadom parničnog troška odlučiti naknadno ( toč.III. izreke).

Presudom suda prvog stupnja broj P-52/12 od 11. svibnja 2012. godine naloženo je tuženici da na ime razlike plaće, odnosno naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, za razdoblje od studenoga 2006. godine pa zaključno s mjesecom ožujkom 2012. godine, isplati tužitelju iznos od 97.995,66 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je to navedeno u toč.I. izreke presude. Istom je presudom tuženica obvezana plaćati tužitelju mjesečni iznos od 1.458,32 kune počevši od 1. travnja 2012. godine pa nadalje, s time da je dospjele obroke dužna platiti odjednom u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do svakog 15-og u mjesecu, sve pod prijetnjom ovrhe ( toč.II. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 86.026,35 kuna sa zakonskom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena ( toč.III. izreke).

Protiv navedenih presuda žali se tuženica zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 , 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) s prijedlogom da se predmetne presude preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na žalbe tuženika, usprotivio se iznesenim žalbenim navodima i predložio odbiti žalbe kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Neutemeljeno tuženica prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženica na druge povrede odredaba parničnog postupka u žalbama posebno ne ukazuje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi uslijed ozljeda koje je zadobio dana 30. travnja 2005. godine prilikom eksplozije mine na neoznačenom minskom polju na području Crnih njiva na planini Dinari.

U ovom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženice za štetu koju tužitelj trpi zbog predmetnog događaja.

Prvostupanjski je sud na temelju brižljive ocjene svih izvedenih dokaza pravilno zaključio da je tužitelj nastradao prilikom eksplozije protupješačke mine na neoznačenom minskom polju na području Crnih njiva na planini Dinari, kojom prilikom je smrtno stradao T. K., dok je uz tužitelja ozlijeđen i N. K.

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na rezultatima provedenih dokaza i njihovoj valjanoj ocjeni, a posebno mapi i dokumentaciji koja se nalazi u spisu, te iskazu svjedoka N. K., pa ih kao logična i uvjerljiva u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Neutemeljeno tuženica u žalbi ustraje na tvrdnji da su u vrijeme stradavanja tužitelja na tom području bile postavljene table upozorenja na mine, jer na suprotan zaključak upućuje ne samo iskaz svjedoka N. K., već i sadržaj pravomoćne presude donesene u postupku vođenom kod prvostupanjskog suda pod brojem P-349/06 po tužbi roditelja smrtno stradalog T. K. protiv tuženice, a radi naknade štete iz istog događaja.

Upravo je u navedenom postupku svjedok I. Č. koji je obavljao poslove predstojnika Hrvatskog centra za razminiranje-Podružnica Z., izričito iskazao da na tom području nisu postojale table koje bi upozoravale na opasnost od mina postavljenih za vrijeme Domovinskog rata, jer zbog visokog snijega i lošeg vremena nisu uspjeli završiti posao postavljanja tabli i time zaokružiti cijeli prostor označavanjem na opasnosti o mina od Ravnog Vrdova do Bitelića, s time što su table postavljali tjedan dana prije stradavanja tužitelja. Niti iz iskaza navedenog svjedoka u ovom predmetu, suprotno tvrdnjama tuženice, ne proizlazi da su u trenutku nezgode na mjestu nezgode bile postavljene oznake opasnosti od mina.

Tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužitelj znao da je područje na kojemu je nastradao minirano, te da je sam pridonio nastanku štetnog događaja, pa neosnovano u žalbama ustraje na ovom prigovoru.

Tuženica je temeljem odredbe članka 69. Ustava Republike Hrvatske («Narodne novine» broj 41/01-pročišćeni tekst, 76/10) i članka 2. Zakona o razminiranju ("Narodne novine", broj 19/96, 86/98 i 64/00) u okviru brige za zdrav okoliš radi zaštite ljudi, bila dužna nakon prestanka neprijateljstava u Domovinskom ratu u razumnom roku osigurati da sva područja za koja postoji sumnja da su minirana obilježi na odgovarajući način. U konkretnom je slučaju upravo zbog blizine linije razdvajanja Hrvatskih i neprijateljskih snaga u Domovinskom ratu (od 1991.godine do 1996.godine) nakon prestanka neprijateljstava bilo potrebno u razumnom roku provjeriti područje na kojem su stradali sada pok. T. K., N. K. i tužitelj, te postupati u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o razminiranju – a to je bila dužnost tuženice kao države u smislu navedene odredbe Ustava Republike Hrvatske i odredaba navedenog zakona. U takvoj situaciji postoji odgovornost države za štetu zbog propusta tuženice u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi koji se ogleda u pomanjkanju upozorenja na minsko polje čija je posljedica kretanje ljudi u području koje nije bilo sigurno, a što je rezultiralo nailaskom pok. T. K. na minu, njegovom smrću i ranjavanjem tužitelja i N. K.

Odgovornost tuženice za štetu zbog tog propusta temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i članka. 158. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95,7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), koje se u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05 i 41/08), jer je štetu uzrokovala mina postavljena od strane hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, a tuženica područje na kojem je bila postavljena mina nije označila kao minirano i opasno.

Kako visina naknade imovinske i neimovinske štete koja tužitelju pripada iz štetnog događaja tijekom postupka nije bila sporna, to je prvostupanjksi sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 201. stavka 1. ZOO-a i članka 195. st. 1. ZOO-a kada je pobijanim presudama prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primijenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a

Kako dakle, nisu ostvareni žalbeni navodi tuženice, niti je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti njezine žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijane prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi i odluku o troškovima postupka.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbe tuženice jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. st. 1. u svezi s člankom 155. st. 2. ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu 11. srpnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Ankica Matić, v. r.