Gzz-144/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-144/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. H. iz L., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku u P., protiv tužene Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske Zagreb, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije Požega, sada nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 14. lipnja 2000. godine, broj: G-DO-742/01, protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Pakracu, broj: P-22/01 od 03. travnja 2001. godine, u sjednici održanoj 13. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pakracu, broj: P-22/01 od 03. travnja 2001. godine tužena je obvezana isplatiti tužitelju na ime neisplaćene uvećane plaće za razdoblje 07. prosinca 1997. – 01. prosinca 2000. godine iznos od 25.055,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom na način kako je to pobliže naznačeno u izreci te presude, te ujedno naknaditi tužitelju parnični trošak od 3.416,00 kn.

Protiv navedene pravomoćne presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, a iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njegovo prihvaćanje, ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Osporavajući zakonitost pobijane presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske nalazi pogrešnu primjenu materijalnog prava u tome što je odluka o isplati uvećane plaće tužitelju donesena bez da je to pravo tužitelja utvrđeno rješenjem koje je trebalo biti doneseno u upravnom postupku i imalo značaj upravnog akta.

Prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, br. 74/94), rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljanju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima i obvezama i odgovornostima državnih službenika predstavlja upravni akt.

Tužitelj raspoređen na službeničko mjesto višeg policajca u ... Policijskoj postaji P. jest državni službenik, koji obzirom na nespornu činjenicu njegovog prebivališta i boravišta u L. spada u krug osoba koje temeljem odredbi Zakona o područjima posebne državni skrbi (“Narodne novine”, br. 44/96, 124/97, 73/00 – dalje: ZPPDS), u spornom razdoblju (prosinac 1997. – prosinac 2000. godine), imaju pravo na isplatu uvećane plaće za 25%.

Naime, odredbom čl. 19. st. 1. ZPPDS propisano je uz ostalo da se plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave na područjima posebne državne skrbi uvećavaju u odnosu na plaću u drugim dijelovima Republike Hrvatske u propisanom postotku od 50% na područjima prve skupine, odnosno 25% na područjima druge skupine.

Odluka o plaći državnog službenika po svojoj pravnoj prirodi jest upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tužene. Ta okolnost međutim nije zapreka da sud, a kada rješenje o pravu na uvećanu plaću nije doneseno, o pitanju da li tužitelja pripada pravo na uvećanu plaću odluči kao o prethodnom pitanju, sve u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), sa učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Naime, u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a kada odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, time da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Stoga je stajalište ovog suda da nema zapreke da o pitanju da li tužitelja pripada pravo temeljem zakona ili ne (čl. 19. ZPPDS), sud sam kao prethodno riješi to pitanje, a u slučaju kada nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je to slučaj u ovom predmetu, dok naprotiv sud ne bi bio ovlašten odlučivati o nekom prethodnom pitanju protivno odnosno drugačije nego što je nadležno tijelo ili sud o tome već konačno tj. pravomoćno odlučilo. Kako dakle nije počinjena pogrešna primjena materijalnog prava, te kako je sud u odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti ograničen samo na ispitivanje povreda na koje

državni odvjetnik ističe u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, to je temeljem odredbe čl. 408. st. 1., a u svezi s čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.