Revt-351/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 351/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz Š., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. V. odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. G. O., O., OIB ..., tuženika 2. O. L., L., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., tuženika 3. O. M. D., M. D., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i partneri j.t.d. R., tuženika 4. O. M., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. O. odvjetnik u R., i tuženika 5. N. L. d.o.o. O., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. odvjetnici u R., radi sklapanja ugovora o prodaji dionica, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4656/2014 -2 od 7. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12- 35 od 12. ožujka 2014., u sjednici održanoj 13. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja B. G. iz Š. u odnosu na odluku o glavnoj stvari – dio toč. I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4656/2014 -2 od 7. ožujka 2017., kojim je potvrđena toč. I. izreke presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014., kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužitelja B. G. iz Š. protiv odluke o troškovima parnice, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži sklapanje ugovora o kupoprodaji dionica u obliku javnobilježničke isprave podobne za ovrhu čiji je sadržaj detaljno opisan u prvostupanjskoj odluci, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka I. izreke presude) te je naloženo je tužitelju platiti tuženicima trošak postupka (toč. II. do IV. izreke presude), dok su tuženici odbijeni s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka (toč. V. do VII. izreke presude).

Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4656/2014 -2 od 7. ožujka 2017., suđeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u pobijanim točkama I., II., i IV. njene izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u dijelu pobijane točke III. njene izreke, kojom je naloženo tužitelju u roku 8 dana platiti trećetuženiku O. M. D. troškove postupka u iznosu od 162.275,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate koja će se obračunavati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u dijelu pobijane točke III. njene izreke, kojom je naloženo tužitelju u roku 8 dana platiti trećetuženiku O. M. D. troškove postupka u iznosu od 38.512,50 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev trećetuženika O. M. D. da mu tužitelj isplati trošak postupka u iznosu od 38.512,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 12% godišnje, koja na taj iznos teče od 12. ožujka 2014. godine (od dana donošenja presude) do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate će se obračunavati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

IV. Odbija se kao neosnovana žalba četvrtotuženika O. M. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1265/12-35 od 12. ožujka 2014. u pobijanoj točki VII. njene izreke.“

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te protiv odluke o troškovima parnice u dijelu u kojem nije uspio sa žalbom. Tužitelj predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da reviziju uvaži te da pobijane presude preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o glavnoj stvari (zahtjevu za sklapanje ugovora o prodaji dionica), odnosno kojim je potvrđena toč. I. izreke prvostupanjske presude nije osnovana, dok u dijelu koji se odnosi na troškove postupka (točke II., III. i IV prvostupanjske presude) nije dopuštena.

O reviziji protiv odluke o glavnoj stvari (zahtjevu za sklapanje ugovora o prodaji dionica) – dijelu toč. I. izreke drugostupanjske presude kojim je potvrđena toč. I. izreke prvostupanjske presude:

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmetni spor vođen je po tužbi od 13. lipnja 2012., kojom je tužitelj (mali dioničar – vlasnik 500 redovnih dionica društva L. R. H. d.d. O. – dalje: LRH) tražio da se tuženiku naloži sklapanja ugovora o prodaji dionica tog trgovačkog društva na temelju članka 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine" broj 109/07., 36/09. i 108/12.; u daljnjem tekstu: ZPDD). Ovaj zahtjev tužitelj je temeljio na tvrdnji da je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA) konačnim i ovršnim rješenjem, Klasa:

UP/U451-04/07-10/18, Ur.broj: 326-111/09-26 od 4. lipnja 2009., utvrdila da je za tuženike dana 14. lipnja 2007. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje trgovačkog društva L., koju tuženici još uvijek nisu objavili te da, prema odredbi čl. 16. st. 6. ZPDD, prosječna cijena dionica na uređenom tržištu za razdoblje od 14. lipnja do 14. rujna 2007. iznosi 6.263,28 kn, po kojoj su tuženici obvezni otkupiti dionice od tužitelja.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (u daljnjem tekstu: HANFA) rješenjem klasa: UP/I-451-04/07-10/18, ur.broj: 326-111/09-26 od 4. lipnja 2009. utvrdila da je za tuženika, O. L., O. M., O. M. D. i trgovačko društvo N. L. d. o. o. O. 14. lipnja 2007. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva L. R. H. d. d. O.;

- da je protiv tog rješenja HANFE pokrenut upravni spor u kojem je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom broj: Us-8089/09 od 13. lipnja 2012. uvažio tužbu Grada Opatije te je rješenje HANFE od 4. lipnja 2009. poništeno;

- da je u navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS) izraženo pravno stajalište da za G. O. nije nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva L. R. H. d. d. O.,

- da je, nakon toga, HANFA zaključkom od 4. listopada 2012., ispravljenim zaključkom od 22. studenoga 2012., obustavila postupak kojeg je bila pokrenula po službenoj dužnosti s obzirom na to da je presudom VUS-a pravomoćno utvrđeno da su tuženici –G. O., O. L., O. M., O. M. D. i trgovačko društvo N. L. d.o.o. O. dionice L. R. H. d. d. O. stekli izvorno u postupku pretvorbe pa zbog toga za njih ne postoji obveza za objavljivanje ponude za preuzimanje.

Sudovi su utvrdili je da obveza objave ponude nastaje ex lege, ali je za odluku u parnici prethodno pitanje ima li tuženik tu obvezu ili nema te da odgovora na to pitanje ovisi je li tužbeni zahtjev osnovan ili ne. Na temelju gornjih utvrđenja sudovi su zaključili da zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o kupoprodaji dionica na temelju članka 49. ZPDD nije osnovanim, budući da je u gore navedenim odlukama negativno odlučeno o prethodnom pitanju (obvezi preuzimanja).

Predmetnom revizijom tužitelj dovodi u pitanje zakonitost pobijane drugostupanjske presude istim razlozima kojima je tijekom parnice osporavao protivljenje tuženika tužbenom zahtjevu i na kojima je temeljio žalbu protiv prvostupanjske presude, a o kojima su se oba nižestupanjska suda u svojim odlukama vrlo jasno očitovala.

Opširno obrazloženje uvodno istaknutih revizijskih razloga svodi se, u bitnom, na prigovore tome što se sudovi „(…) nisu upustili u procjenu načina stjecanja dionica“, odnosno tome što je prvostupanjski sud propustio (i odbio) sam utvrditi činjenice odlučne za procjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, posebno navode o zajedničkom djelovanju tuženika te što se drugostupanjski sud nije očitovao o tom propustu prvostupanjskog suda. Pritom tužitelj činjenično i pravno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je na strani tuženika nastala obveza objave ponude za preuzimanje po samom zakonu i da je ta obveza neovisna o odlukama VUS-a i HANFA-e. Osporava i navedenu presudu Visokog upravnog suda kao mjerodavnu za rješavanje parnice pred trgovačkim sudom jer smatra da taj sud nije proveo spor pune jurisdikcije s obzirom na to da je vođen na temelju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/91., 9/92. i 77/92.) te stoga smatra da ona ne može biti osnova za razrješenje odnosa između stranaka. Nadalje, tužitelj osporava vezanost sudova odlukom Visokog upravnog suda i navodi razloge zbog kojih smatra da ona nije relevantna u odnosu na nastupanje obveze preuzimanja.

U reviziji tužitelja nema jasno određenih revizijskih razloga, s obzirom na to da cjelokupno obrazloženje predstavlja kombinaciju činjeničnih, materijalnopravnih i procesnopravnih navoda. Stoga ovdje treba općenito navesti kako, suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude, odnosno neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Naročito, presuda sadrži vrlo jasne razloge za zaključak o postojanju obveze tuženika na objavu preuzimanja kao prethodnom pitanju. Nakon toga, treba zaključiti kako tužiteljevi prigovori (kojima izražava protivljenje ovom zaključku) predstavljaju prigovor bitne povrede postupka (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP), dok su u preostalom dijelu to (nedopušteni) činjenični prigovori te materijalnopravni prigovor koji se svodi na to jesu li sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 49. ZPDD kad su odbili zahtjev na sklapanje ugovora.

Po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili i pravilno obrazložili primjenu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP kad su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da na strani tuženika ne postoji obveza objave preuzimanja s obzirom na to da je tako odlučio nadležni sud (VUS), a potom i upravno tijelo (HANFA). Pravilno je i njihovo shvaćanje o tome da su u pogledu postojanju obveze objave preuzimanja, kao prethodnom pitanju vezani odlukom suda odnosno drugog nadležnog tijela. S razlozima navedenim u obrazloženju nižestupanjskih odluka u potpunosti je suglasan i ovaj sud.

Pritom se smatra korisnim naglasiti kako je o istim pravnim pitanjima (u povodu ustavne tužbe dioničara LRH) odlučivao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj Broj:

U-III-3/2014 od 23. svibnja 2014., te odluci broj U-III-5080/2013 od 30. lipnja 2016. gdje je u odnosu na identične razloge drugostupanjske odluke – presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske protiv istih tuženika - navedeno kako „(…) Ustavni sud napominje da je ustaljena sudska praksa prema kojoj "sud ne može kao prethodno riješiti ono pitanje o kojem je sud ili drugo nadležno tijelo već donijelo pravomoćnu odluku" (Vrhovni sud, Rev-1108/87 od 29. srpnja 1987.), a sudovi su, u konkretnom slučaju, postupili sukladno toj praksi (…).„

Također, u odluci Ustavnog suda broj: U-III-5658/2016 od 8. veljače 2017., u povodu tužbe manjinskog dioničara B. d.d. D.) u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio da je pravilno odbijen prigovor (koji je ponovljen i u ustavnoj tužbi) navedeno je da „(…) Ustavni sud utvrđuje da je Visoki trgovački sud u osporenoj presudi, za svoju ocjenu zašto smatra da je tužbeni zahtjev podnositelja neosnovan dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i Ustavni sud.“ U razlozima koje je Ustavni sud prihvatio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u presudi broj Pž- 8573/2013-2 od 8. rujna 2016.) je naveo da sud nije dužan odlučivati o postojanju obveze objave ponude za preuzimanje, jer je u ovom slučaju odluka o tom prethodnom pitanju već donesena u upravnom postupku koji je vođen kod HANFA te da je pravomoćnost zaključka HANFA-e od 13. prosinca 2012. kojim je obustavljen postupak povodom preuzimanja obvezujuća ne samo za stranke tog postupka već i za sve „subjekte na koje se može odnositi“ uključujući i podnositelja kao dioničara tog društva.

Zbog navedenog ovaj sud smatra nepotrebnim očitovati se na pojedine navode revizije kojima tužitelj osporava valjanost odluke upravnog suda (osporava materijalnopravne zaključke te odluke o izvornom stjecanju dionica), kao i razloge kojima osporava njene učinke i obvezujući karakter.

Osim upućivanja tužitelja na citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, s obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge nižestupanjskih odluka, to se umjesto njihova ponavljanja (temeljem odredbe čl. 396. a. st. 1. ZPP), ovaj sud poziva na razloge iz obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske odluke.

Na internetskim stranicama (čl. 396.a. st. 2. ZPP) uz ovu presudu objavit će se presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-1423/10-21 od 29. lipnja 2012. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4656/2014 -2 od 7. ožujka 2017.

Podredno, revizijski sud smatra potrebnim još navesti kako tužitelj - unatoč tome što u reviziji napada dio obrazloženja kojim je drugostupanjski sud otklonio njegov prigovor povrede prava na „pravično suđenje“ (prigovarajući da drugostupanjski sud nije ovlašten procjenjivati sadržaj ustavnih prava, niti jesu li ista prava povrijeđena u konkretnom parničnom postupku) – sada u reviziji ponovno prigovara da su ga nižestupanjski sudovi provođenjem postupka i pobijanim presudama „(…) faktično onemogućili u tome da nadležni sud odluči o njegovim pravima u smislu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, ali su i povrijedili i čitav niz drugih ustavnih prava“.

Prema mišljenju ovoga suda, tužitelj ne može dovoditi u pitanje pravo (i obvezu) suda da u svojoj odluci izrazi shvaćanje o tome zašto određeni prigovor nije osnovan - što uključuje i prigovor povrede Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje - jer time nije odlučeno o povredi toga prava, niti je na bilo koji način ograničeno pravo stranke da zaštitu povrijeđenog prava zatraži pred za to nadležnim Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP.

U odnosu na dio revizije protiv odluke o troškovima:

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP, o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Slijedom svega izloženog, reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima parnice valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 13. rujna 2017.

Predsjednica vijeća

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.