Revr-521/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 521/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Ramušćaka kao predsjednika vijeća, te Ljubice Munić, Gordane Matasić-Špoljarić, Miroslave Vekić i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz V, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u P., protiv tuženika INA, industrija nafte d.d. Zagreb, koju zastupaju punomoćnici L. S. i D. P., odvjetnici u P., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. lipnja 2003. godine broj Gž-329/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 5. prosinca 2002. godine broj P-2042/02, u sjednici održanoj dana 18. kolovoza 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je poništena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj KS-OT-18/01 od 18. rujna 2001. godine kao nezakonita i nedopuštena te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao prodavača u sektoru trgovine na malo Poslovna jedinica Pula, benzinska postaja U., sve uz naknadu troška postupka u iznosu od 3.416,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu te traži trošak revizije.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, te traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se kao nezakonita i nedopuštena poništi odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2001. godine te da se naloži tuženiku vraćanje tužitelja na posao.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud se ne osvrće, jer se revident određeno i konkretno ne poziva ni na jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se može izjaviti revizija.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužitelj sa tuženikom imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta prodavač, sistematiziranog u sektoru trgovine na malo, Poslovna jedinica Pula, benzinska postaja U. (dalje BP U.),

- da dana 3. rujna 2001. godine radeći sam u poslijepodnevnoj smjeni kod prijema goriva nije postupio po propisanom načinu rada, te kod dolaska cisterne nije zatvorio pumpu i nije poduzeo određene pripremne radnje za prijem goriva, zbog čega je došlo do miješanja goriva na način da je u spremnik tuženika R-1 u kojem se nalazilo 24.460 litara BMB-95 utočeno 15.148 MB-98 tako da je ukupna količina degradiranog goriva iznosila 41.608 litara koje je kasnije tuženika prodao kao MB-98 pri čemu je tuženik pretrpio štetu.

Tuženik je zbog navedenih propusta donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. Utvrđeno je da je Pravilnikom tuženika propisano da se benzinska pumpa U. 1 (na kojoj je poslove obavljao tužitelj) zatvara za vrijeme prijema goriva, dok za to vrijeme svoj rad nastavlja benzinska pumpa U. 2 (manja benzinska pumpa) ali da je bilo uobičajeno da se zatvara manja benzinska pumpa Učka 2, a svoj rad nastavlja benzinska pumpa Učka 1 što je tuženik znao ili mogao znati, a u svakom slučaju je za takav rad znao neposredni rukovoditelj tužitelja – E. Š..

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev sa ocjenom da je tužitelj doduše počinio povredu svojih obveza iz radnog odnosa zbog koje je za poslodavca nastupila šteta no da u konkretnom slučaju se ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje dalji radni odnos nije bio moguć. To iz razloga što na benzinskoj pumpi nije bilo dovoljno radnika te je tužitelj konkretnog dana sam obavljao sve poslove na benzinskoj postaji U. 1 koju doduše u trenutku dolaska cisterne nije zatvorio, no da je pozivajući u ispomoć radnika druge benzinske postaje ipak poduzeo sve da se takvo njegovo postupanje ne pretvori u postupanje sa krajnjom nepažnjom. Niži sudovi uzeli su u obzir činjenicu da je takvo postupanje bilo uobičajeno i da ga je odobravao tužiteljev neposredni rukovoditelj. Ova utvrđenja nižestupanjskih sudova djelomično osporava revident, no kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP) to te revizijske navode ovaj sud nije uzeo u obzir pri odlučivanju.

I po ocjeni ovog suda gore spomenuto ponašanje tužitelja predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa, no i ovaj sud slaže se sa ocjenom nižestupanjskih sudova da njegovo ponašanje u konkretnoj situaciji ne predstavlja tako tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Takva odluka može se donijeti samo kada zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa, ili zbog neke druge osobito važne činjenice, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć, što se u konkretnom slučaju nije ostvarilo. Tužitelj je prilikom dolaska cisterne pozvao u ispomoć radnika sa druge benzinske postaje, pa prema tome pretakanje benzina nije prepustio samo vozaču cisterne, a osim toga takav način poslovanja prilikom primitka goriva odobravao je i neposredni rukovoditelj tužitelja. Stoga se i usprkos činjenice da je propustom tužitelja za tuženika nastala određena šteta, u okolnostima ovog konkretnog slučaja ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu predviđene odredbom čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje ZR).

Na revizijske navode se ističe da se niži sudovi u donošenju odluke nisu upuštali u ocjenu usklađenosti organizacijskih propisa tuženika sa stvarnim stanjem, već su s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja utvrdili da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu (čl. 107. ZR).

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tuženika odbijena kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 166. st. 1. u svezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 18. kolovoza 2004. godine.

Predsjednik vijeća:

Marijan Ramušćak, v.r.