Us-8285/2011-7 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-8285/2011-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća, te sudske savjetnice Franciske Dominković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada N. V., zastupanog po gradonačelniku O. B., protiv rješenja tužene Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Rijeka, Riva 10, klasa: UP/II-363- 03/11-03/1, urbroj: 2170/1-03-08/3-11-2 od 4. srpnja 2011., radi komunalne naknade, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2013.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela poništeno je rješenje Grada N. V., Upravnog odjela za komunalni sustav i zaštitu okoliša, klasa: UP/I-363-03/10-01/6244, urbroj: 2107/02- 08-10-1 od 30. studenog 2010. godine te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 30. studenog 2010. godine utvrđena je obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor obvezniku E., ugostiteljskom obrtu – HOTEL, P. .., N. V. za poslovni prostor u drugoj zoni, za djelatnosti: hoteli u iznosu od 1.508,02 kn mjesečno počev od 1. siječnja 2011. godine.

Tužitelj tužbom pobija osporeno rješenje u bitnom navodeći da je prvostupanjsko upravno tijelo donijelo rješenje od 30.studenog 2010. godine kojim je utvrdilo B. P., vlasnika hotela E. iz N. V. obveznikom plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor na adresi P. .. u N. V., na koje rješenje je isti uložio žalbu, te je tuženo tijelo povodom žalbe zainteresirane osobe poništilo prvostupanjsko upravno rješenje uz pogrešno zauzet stav da je u postupku utvrđivanja komunalne naknade za obveznika plaćanja B. P., vlasnika obrta Hotela E. iz N.

V., trebalo primijeniti odredbu članka 17. Odluke o komunalnoj naknadi. Ističe da je citiranom odredbom utvrđeno da godišnja komunalna naknada za hotele, apartmanska naselja i kampove iznosi 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog u prethodnoj godini raspoređene u 12/12 godišnje. Navodi i da je odredbom članka 27. stavak 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da za hotele, apartmanska naselja i kampove visina godišnje komunalne naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine, ostvarenog u hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području dotične jedinice lokalne samouprave. Prema mišljenju tužitelja citiranim odredbama odluke i zakona izričito je određeno da se na navedeni način obračunava komunalna naknada samo za hotele, apartmanska naselja i kampove. Skreće pozornost da je zapisnikom o utvrđivanju korisne površine stambeno, poslovnog i proizvodnog prostora, odnosno površine izgrađenog i neizgrađenog zemljišta od 5. studenog 2010. te 5. studenog 2010., utvrđeno da je obveznik plaćanja komunalne naknade B. P., vlasnik obrta hoteli E., te da obavlja djelatnost ugostiteljstva u smještenom objektu naziva E., kategorije pansion. Isto tako rješenjem Ministarstva od 28. srpnja 2003. godine da je utvrđeno da ugostiteljski obrt, hotel E. ispunjava minimalne uvjete propisane za vrstu pansion iz skupine „hoteli“, kategorije standard. Sukladno navedenom prema mišljenju tužitelja proizlazi da obrt, Hotel E., vlasnika B. P. ne obavlja djelatnost hotela, nego djelatnost pansiona, kategorije standard iz skupine „hoteli“.

Tužitelj stoga predlaže uvažiti tužbu i poništiti osporeno rješenje.

Tuženo tijelo je po pozivu Suda dostavilo spis predmeta s odgovorom na tužbu u kojem se ističe da prvostupanjsko upravno tijelo prilikom dostave spisa predmeta na drugostupanjsko rješavanje nije istom tijelu priložilo rješenje Ministarstva kojim je predmetni objekt kategoriziran, već samo zapisnik koji nije potpisala ovlaštena osoba. Naime, vlasnik Hotela E. da je B. P., dok je zapisnik potpisala izvjesna J. P.. S druge strane da iz izreke osporenog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tijelo prvog stupnja zainteresiranu obvezalo na plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor djelatnosti: hoteli. Tuženo tijelo ističe da se nadalje ukazuje nejasnim restriktivno tumačenje tužitelja, a obzirom na odredbu članka 4. stavak 1. Pravilnika o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine hoteli (Narodne novine, broj 88/07., 58/08. i 62/09.), što bi se imalo smatrati apartmanskim naseljem na koje se primjenjuju odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, budući da citirani Pravilnik poznaje samo kategoriju turističkog naselja, odnosno turističkog apartmana. Tuženo tijelo je mišljenja da bi ovakvo restriktivno tumačenje propisa, kakvo je primijenio tužitelj, osim gore opisanog, od primjene odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu izuzeo i objekte kategorizirane vrste „hotel baština“ i „aparthotel“, što zacijelo nije bilo intencija zakonodavca.

Tuženo tijelo predlaže odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

Zainteresirana osoba B. P., zastupan po punomoćnici odvjetnici I. A. iz Z., dostavio je po pozivu Suda odgovor na tužbu u kojem ističe da su navodi tužitelja iz tužbe u potpunosti neosnovani te da je tuženo tijelo pravilno utemeljilo na zakonu osporeno rješenje ispravno tumačeći relevantne propise odredivši da se komunalna naknada u konkretnom slučaju treba odrediti primjenom odredbe članka 17. stavak 1. Odluke o komunalnoj naknadi te odredbi članka 27. stavak 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Smatra da tužitelj citirane odredbe Zakona i Odluke pogrešno tumači smatrajući da se iste ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju iz razloga što obveznik komunalne naknade B.

P., vlasnik obrta Hotel E. obavlja djelatnost ugostiteljstva u smještajnom objektu naziva E., kategorije pansion, što je razvidno i iz rješenja Ministarstva od 28. srpnja 2003. godine kojim je utvrđeno da ugostiteljski obrt Hotel E. ispunjava minimalne uvjete propisane za vrstu pansion iz skupine „hoteli“, kategorije standard. Ističe također da je odredba članka 27. stavak 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu opće naravi, obzirom da djelatnosti i vrste te skupine takvih djelatnosti reguliraju drugi posebni zakon i podzakonski akti i to upravno Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti i Pravilnik o razvrstavanju i kategorizaciji, posebnim standardima i posebnoj kvaliteti smještajnih objekata iz skupine „hoteli“ koji je donesen temeljem tog Zakona, pa stoga Zakon o komunalnom gospodarstvu općenito navodi hotele kao opću kategoriju djelatnosti odnosno objekata unutar kojih se takva djelatnost obavlja, a koja svakako uključuje i vrstu „pansion“, sukladno citiranim propisima.

Da je zakonodavac unutar odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu imao namjeru određene adresate iz članka 27. stavak 4. isključiti od primjene te odredbe tada bi to izrijekom i učinio. Nadalje, ističe da citirani Zakon jedinstveno definira oblik jedne od ugostiteljske djelatnosti kao djelatnost hotela, dok citirani Pravilnik detaljnije regulira zakonske odredbe pa tako tu zakonom uređenu jedinstvenu djelatnost – smještajne objekte iz skupine „hoteli“ kategorizira svojim člankom 5. u šest vrsta, od kojih je jedna i pansion. Stoga tužitelj smatra da Zakon o komunalnom gospodarstvu navodeći riječ „hoteli“ podrazumijeva sve ono što spada u navedenu skupinu prema Zakonu o ugostiteljstvu, odnosno sve ono što pada u vrste takve skupine prema citiranom Pravilniku, shodno čemu proizlazi da bi se u konkretnom slučaju na obvezu komunalne naknade imala primijeniti kako odredba članka 27. stavak 4.

Zakona o komunalnom gospodarstvu tako i odredba članka 17. stavak 1. citirane Odluke o komunalnoj naknadi. Ističe da navodi tužitelja da obveznik komunalne naknade ne obavlja djelatnost „hotela“ već djelatnost „pansiona“ da su pogrešni i promašeni obzirom da djelatnost „pansiona“ niti ne postoji, što je vidljivo osim iz citirane odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i iz uvida u Odluku o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti koja takvu djelatnost ne predviđa već pod 55.1., odnosno 55.10. kategorizira djelatnost „hoteli“ i sličan smještaj kao jedinstvenu djelatnost, ne navodeći djelatnost „pansiona“ kao nekakvu posebnu različitu djelatnost.

Smatra da je navedeno razvidno i iz rješenja Državne uprave P.-g. županije od 7. prosinca 2010. godine, ali i rješenja Državne uprave P.-g. županije od 3. lipnja 2011. godine u kojima se navodi da je djelatnost obveznika komunalne naknade kategorizirana prema NKD- u kao 55.10. ugostiteljstvo – hoteli.

Zainteresirana osoba predlaže odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

Tužba nije osnovana.

Odredbom članka 22. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 26/03-pročišćeni tekst, 82/04. i 178/04., 38/09., 79/09. i 153/09.), propisano je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici odnosno korisnici stambenog prostora, poslovnog prostora, garažnog prostora, te građevnog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i neizgrađenog građevinskog zemljišta.

Prema odredbi članka 23. stavak 3. istog Zakona, rješenjem o komunalnoj naknadi utvrđuje se visina komunalne naknade po m[2] obračunske površine, obračunska površina je mjesečni iznos komunalne naknade, osim za nekretnine iz članka 27. stavak 4. ovog Zakona. Prema odredbi članka 27. stavak 4. istog Zakona propisano je da za hotele, apartmanska naselja i kampove visina godišnje komunalne naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine, ostvarenog u hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području jedinice lokalne samouprave. Treba reći i to da je i odredbom članka 17. stavak 1. Odluke o komunalnoj naknadi (Službene novine PGŽ, broj 30/01, 26/02., 20/06. i 49/09.) propisano da godišnja komunalna naknada za hotele, apartmanska naselja i kampove iznosi 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog u prethodnoj godini raspoređene u 12/12 godišnje, bez primjene koeficijenta zone i namjene.

Iz spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 30. studenog 2010. godine, a temeljem odredbe članka 18. citirane Odluke o komunalnoj naknadi utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor obvezniku E., ugostiteljski obrt – HOTEL iz N. V.. Iz citiranog rješenja proizlazi da je komunalna naknada određena za djelatnost: hoteli.

Citirano rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 30. studenog 2010. godine poništeno je osporenim rješenjem povodom žalbe zainteresirane osobe vlasnika obrta Hotel E. N. V. uz obrazloženje da su osnovani prigovori zainteresirane osobe istaknuti u žalbi da je prvostupanjsko rješenje trebalo donijeti temeljem završnog računa ovjerenog od nadležnog tijela, a što nije moguće prije isteka kalendarske godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje obveza. Uz to tuženo tijelo ističe da je osporavanim rješenjem prvostupanjskog tijela donesenim 30. studenog 2010. godine utvrđena obveza zainteresiranoj osobi za 2011. godinu što je suprotno odredbi članka 23. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ali isto tako i odredbi članka 18. stavak 1. citirane Odluke kojim je propisano da se rješenje o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade donosi za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, a da je u konkretnom slučaju osporeno rješenje prvostupanjsko rješenje doneseno za slijedeću godinu.

Naime, zainteresirana osoba je u svojoj žalbi isticala prigovor da u konkretnom slučaju nije primijenjen odgovarajući koeficijent umanjenja budući da obavlja djelatnost manje od 6 mjeseci u godini, slijedom čega bi koeficijent namjene valjalo umanjiti za 50% te naposljetku da nije primijenjena niti odredba članka 17. Odluke prema kojoj je za hotel valjalo utvrditi visinu komunalne naknade u iznosu od 1,5% od dohotka ostvarenog u prethodnoj godini.

Iz naprijed navedenog i u postupku utvrđenog prema ocjeni ovog Suda proizlazi da je u konkretnom slučaju komunalna naknada pravilno utvrđena za djelatnost: hotel. Naime, spisu predmeta prileži rješenje Ureda državne uprave PGŽ-a, Službe za gospodarstvo, Ispostave C., klasa: UP/I-311-02/10-03/155, urbroj: 2170-07-01-10-2 od 7. prosinca 2010. godine, radi upisa u obrtni registar iz kojeg proizlazi i to pod točkom 10. – djelatnost obrtnika i točkom 11. – pretežita djelatnost: ugostiteljstvo-hoteli.

Točni su navodi tužitelja da je zapisnikom o utvrđivanju korisne površine stambenog, poslovnog i proizvodnog prostora, odnosno površine izgrađenog i neizgrađenog zemljišta od 5. studenog 2010. godine te zapisnikom o očevidu od 5. studenog 2010. godine utvrđeno da je obveznik plaćanja komunalne naknade zainteresirana osoba, vlasnik obrta Hotel E., te da obavlja djelatnost ugostiteljstva u smještajnom objektu naziva E. kategorije pansion te da je rješenjem Ministarstva od 28. srpnja 2003. godine utvrđeno da ugostiteljski obrt Hotel E. ispunjava minimalne uvjete propisane za vrstu pansion iz skupine „hoteli“ kategorije standard, međutim navedeno nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Naime, odredbom članka 7. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 138/06., 152/08., 43/09. i 88/10.) propisuje da se ugostiteljski objekti s obzirom na vrstu ugostiteljskih usluga koje se u njima pružaju razvrstavaju u skupine: 1. hoteli, 2, kampovi i druge vrste ugostiteljskih objekata za smještaj, 3. restorani, 4. barovi, 5. katering objekti, 6. objekti jednostavnih usluga.

Odredbom članka 2. stavak 1. Pravilnika o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine „hoteli“ (Narodne novine, broj 88/08., 58/08. i 62/09.) propisano je da se ugostiteljskim objektom iz skupine „hoteli“ podrazumijeva poslovni objekt kojim posluje ugostitelj (pravna ili fizička osoba registrirana za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u skupini hoteli) ili pravna osoba koja nije ugostitelj, ali pod uvjetima propisanim Zakonom za ugostitelja može obavljati ugostiteljsku djelatnost. Prema stavku 1. članka 3. istog Pravilnika u objektu iz skupine hoteli pružaju se usluge: smještaja, prehrane, pića i napitaka, ako ovim Pravilnikom nije drukčije propisano. U objektu se mogu pružati i druge usluge (iz područja drugih djelatnosti) kojima se zadovoljavaju potrebe turista, ako su za obavljanje tih usluga ispunjeni uvjeti u skladu s posebnim propisima.

Odredbom članka 4. stavak 1. citiranog Pravilnika o objektu iz skupine hoteli razvrstavaju se u slijedeće vrste: 1. hotel baština (Heritage) 2. hotel, 3. aparthotel, 4. turističko naselje, 5. turistički apartmani i 6. pansion.

Dakle iz naprijed citirane odredbe članka 4. stavak 1. proizlazi da vrsta pansion pripada objektima iz skupine „hoteli“, te da zainteresirana osoba ugostiteljski obrt Hotel E. pripada vrsti pansion iz skupine „hoteli“, kategorije standard. Stoga Sud ocjenjuje da je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem poništilo rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 30. studenog 2010. godine budući da zainteresirana osoba obavlja u predmetnom poslovnom prostoru djelatnost iz skupine „hoteli“, ali isto tako i iz razloga što je osporavanim prvostupanjskim rješenjem utvrđena zainteresiranoj osobi komunalna naknada za 2011. godinu.

S obzirom na naprijed navedeno Sud prihvaća stajalište tuženog tijela da bi drugačije tumačenje citirane odredbe članka 4. stavak 1. Pravilnika predstavljalo restriktivno tumačenje za koje nema osnova u citiranoj odredbi Pravilnika.

Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91., 9/92. i 77/92.) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 90. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12.) tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 20. studenog 2013.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Franciska Dominković, v.r.

Lidija Vukičević, v.r.