Croatian Supreme Court dismisses appeal on termination of indefinite joint venture contract under Civil Code.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment ordering the termination of a joint venture contract. The court found that the contract was indefinite in duration and validly terminated by the plaintiff without bad faith or untimeliness. The appeal was rejected because the defendant's claim of fictitious transactions to evade laws was inadmissible at the review stage.
Legislator headnote
AI generatedčl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.; čl. 385. st. 3. ZPP.; čl. 393. ZPP.; Paragraf 1212. Općeg građanskog zakonika; Paragraf 830. Općeg građanskog zakonika: In the absence of a fixed term, a partner may terminate a joint venture contract at any time provided the termination is not malicious or untimely, and claims of fictitious transactions to evade laws are inadmissible in appeal proceedings.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 803/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Nenada Perina i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz P., koga zastupa A. Z., odvjetniku u P., protiv tuženika M. L. iz P., koga zastupa P. J., odvjetnik u P., radi iseljenja iz poslovnog prostora, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 5. siječnja 1996. godine, br. Gž- 891/95., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 9. svibnja 1995. godine, br. P- 708/92., u sjednici održanoj dana 7. rujna 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je utvrđeno da je ugovor o ortakluku zaključen između parničnih stranaka 1. kolovoza 1984. godine i 1. prosinca 1984. godine, te ovjeren kod nadležne službe O. P. 3. prosinca 1984. godine, br. 9288 i 9289, odnosno zaključen 24. ožujka 1996. godine, usmenim otkazom 15. veljače 1992. godine, te pismenim otkazom 6. ožujka 1992. godine od strane tužitelja tuženiku, raskinut i prestao važiti te je naloženo tuženika da oslobodi od svojih osoba i stvari prostorije u P., te ih takve preda tužitelju, kao i da nadoknadi parnični trošak u iznosu od 891,00 kn.
Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U postupku je utvrđeno:
- da su tužitelj kao vlasnik krojačkog salona i kao zakupac poslovnog prostora u P., i tuženik sklopili dana 1. kolovoza 1994. godine, ugovor o ortakluku, po kojem je utanačeno da će osnovati novu zanatsku radnju u "dvovlašću" (zajedničku) glede koje je tuženik preuzeo sve obveze koje nastanu poslovanjem te radnje, u vidu plaćanja režija, plaćanja radnika, plaćanja iznosa za socijalno i radno osiguranje za tužitelja, kao i njegove plaće u ugovorenom iznosu, dok se tužitelj obvezao da će poći u mirovinu na navršenih 60 godina života;
- da su potom 1. prosinca 1984. godine sklopili novi ugovor o ortakluku, sa utanačenjem da ga zaključuju na neodređeno vrijeme, navodeći u tom ugovoru koju su imovinu unijeli u ortakluk i to da tuženik ima svaki mjesec tužitelju isplaćivati ugovorenu plaću, a da ostatak dobiti zadrži, s tim da ima snositi sve troškove vezane uz poslovanje zajedničke radnje;
- da su konačno, dana 24. ožujka 1986. godine, u novosastavljenom ugovoru o ortakluku ugovorili da dobitak radnje imaju dijeliti na ravne dijelove, kao i troškove te da će tuženik obavljati sve radnje oko vođenja poslovanja, a tužitelj da se ima brinuti oko proizvodnje, organizacije posla i nadgledanja radnika;
- da je tužitelj raskinuo nastali ortački odnos sa tuženikom i to otkazom prvotno danim usmeno dana 15. veljače 1992. godine i potom pismeni dana 6. ožujka 1992. godine;
- da su zaključeni predmetni ugovori prestali obvezivati stranke, te da je tuženik obavezan osloboditi predmetne prostorije od svojih osoba i stvari i predati ih takve tužitelju;
- da su ugovori koji su sklopile parnične stranke bile odraz njihove prave volje;
- da je tužitelj od 1984. godine do 1989. godine sudjelovao u radu osnovane radnje – za njene potrebe, a da mu je tuženik plaćao sve što je dogovoreno dakle 2.000 DEM mjesečno, a nakon toga tokom 1991. godine da je snizio plaću tužitelju na 500 DEM, što tužitelj nije prihvatio, pa je zatražio od tuženika da se ugovor raskine i da tuženik iseli iz poslovnih prostorija koje je tužitelj imao u zakupu.
U postupku su pravilno primijenjena pravna pravila općeg građanskog zakonika.
Na ugovore koji su sklopili prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 3/94.) kojim su regulirani ortački odnosi, kao što je to ovdje slučaj, primjenjuju se pravna pravila Opće građanskog zakonika (čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. - “Narodne novine”, broj 73/91).
Prema odredbi paragrafa 1212 OGZ-a ako vrijeme kroz koje ortakluk ima trajati, nije bilo izrijekom ustanovljeno, niti se može ustanoviti iz naravi posla, svaki ortak može otkazati pogodbu kad god hoće, samo da to ne učini lukavstvom ili u nevrijeme (paragraf 830).
U ovom sporu je utvrđeno da vrijeme kroz koje ortakluk ima trajati nije bilo izrijekom ustanovljeno i da tužitelj pri otkazu ugovora o ortakluku nije učinio nikakvo lukavstvo niti je otkaz dat u nevrijeme, pa je uz pravilnu primjenu pravnog pravila iz paragrafa 1212 OGZ-a tužitelj otkazao ugovor o ortakluku tuženiku.
O nekom lukavstvu ne može biti ni govora, jer razlog za otkaz je okolnost da tuženik nije ispunjavao svoje ugovorne obveze.
Svojim prigovorima u reviziji da se u ovom slučaju radi o fiktivnim pravnim poslovima sklopljenim radi zaobilaženja pravnih propisa, tuženik pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova pa takvi prigovori u revizijskom stadiju postupka nisu dopušteni, prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 386. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 7. rujna 2004.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.