Legislator Case Law & Legislation
I Kž-56/1992-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld conviction for traffic offense due to procedural and substantive errors by appellant.

Case Number I Kž-56/1992-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance conviction for a traffic offense, confirming the original sentence of one year and six months imprisonment. The appellant argued for a retrial based on alleged procedural violations and factual errors regarding the cause of death and vehicle dimensions, but the court found these claims unsupported by evidence. The court ruled that the first-instance court correctly assessed the facts, including the victim's alcohol consumption and the appellant's position on the road, leading to the rejection of the appeal.

Legislator headnote

AI generated

čl. 379. ZKP; čl. 384. ZKP; žalba u krivičnom postupku je neosnovana kada prvostepeni sud pravilno utvrdi činjenično stanje i odredi kaznu, a prigovori na povredu postupka ili zakona nisu poduprteni dokazima.

Keywords

AI generated
criminal appeal dismissal traffic offense conviction procedural violation claim factual error argument sentencing proportionality

Cited Legislation

AI generated
čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH
zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 17.
čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ
KZH i uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl.
čl. 68. st. 1. KZJ
53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: KZJ) osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i po čl. 68. st. 1. KZJ izrekao mu mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine, a po čl.
čl. 98. st. 1. te čl. 95. st. 2. toč. 1., 4. i 6. Zakona o krivičnom postupku
KZJ izrekao mu mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine, a po čl. 98. st. 1. te čl. 95. st. 2. toč. 1., 4. i 6. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl.
čl. 379. ZKP
S., odvjetniku iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, tako da ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji.
čl. 370. st. 2. ZKP
Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 17.11.1992.
čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske
čl. 371. ZKP
73/91) nije po čl. 371. ZKP obavijestio optuženika i branitelja o sjednici vijeća, iako su to u žalbi zahtijevali.
čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP
čl. 41. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama
Takav položaj vozila optuženika ukazuje na povredu odredbe čl. 41. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, preuzetog temeljem čl.
čl. 41. KZJ
Žalbeni sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kod izricanja kazne i mjere sigurnosti, nalazeći da su sve okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 41. KZJ, odnosno čl.
čl. 68. KZJ
KZJ, odnosno čl. 68. KZJ valjano utvrđene i vrednovane, te da su kazna i mjera sigurnosti zakonito i pravilno odabrane i odmjerene.
čl. 384. ZKP
Slijedom iznijetih razloga je žalba optuženika odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena, (čl. 384. ZKP).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-56/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr Branka, Gasparini Gordane, Hautz Stanka i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R. V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 17. listopada 1991. br. K-177/91-12, u sjednici održanoj 4. ožujka 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Vučković mr Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R. V. i potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e :

Okružni sud u Zagrebu kao prvostepeni sud je presudom od 17. listopada br. K-177/91-12 opt. R. V. oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH i uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: KZJ) osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i po čl. 68. st. 1. KZJ izrekao mu mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri godine, a po čl. 98. st. 1. te čl. 95. st. 2. toč. 1., 4. i 6. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ZKP) obavezao ga na nadoknadu troškova krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 5.500 dinara.

Protiv navedene prvostepene presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju B. S., odvjetniku iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, tako da ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Javni tužitelj nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 17.11.1992. Ktž-132/92 predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Drugostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91) nije po čl. 371. ZKP obavijestio optuženika i branitelja o sjednici vijeća, iako su to u žalbi zahtijevali.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj smatra da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP jer da su njeni razlozi o odlučnoj činjenici o uzroku smrti proturječni, odnosno da u njoj nema objektivno prihvatljivih razloga za to, budući nije obrazloženo da li je oštećenik primio potrebnu preventivnu terapiju (protiv upale pluća).

Takva povreda po stanovištu drugostepenog suda nije ostvarena.

Ne stoji žalbeni prigovor da pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici, o uzroku smrti. Drugo je, zapravo činjenično pitanje da li su iznijeti razlozi objektivno (kako to i žalba kaže) prihvatljivi.

Nije žalitelj u pravu niti kada prvostepenu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP koju nalazi u tome da sud nije primijenio odredbu čl. 15. ZKP, budući nije izveo odgovarajuće dokaze o tome kakvu je terapiju (protiv upale pluća) oštećenik u bolnici primao, odnosno nije proveo vještačenje po stručnjaku za plućne bolesti.

Po ocjeni drugostepenog suda, u toku provedene glavne rasprave bila je jednaka pažnja posvećena utvrđivanju činjenica koje terete optuženika i koje mu idu u prilog. Okolnost da prvostepeni sud nije pribavio podatke i izvodio odgovarajuće dokaze o terapiji koju je primio oštećenik u bolnici nije bila, niti je mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, o čemu će uslijediti razlozi u ovoj presudi u vezi žalbenog osnova kojim je prvostepena presuda pobijana zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tek ako bi ova okolnost utjecala na zakonito i pravilno donošenje presude, bila bi ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP.

Neosnovano žalitelj pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj smatra da je prvostepeni sud izveo pogrešni zaključak kada je utvrdio da je uzrok smrti oštećenika upala pluća izazvana tjelesnim ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi.

Drugostepeni sud, naprotiv, smatra da je slijedom izvedenih dokaza takav zaključak ispravan i da okolnost što prvostepeni sud nije izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, ili izveo odgovarajuće dokaze o tome kakvu je terapiju protiv upale pluća oštećenik u bolnici.primao, odnosno što nije provedeno vještačenje po stručnjaku za plućne bolesti, nije bila od utjecaja na valjanost zaključivanja.

Naime, kod razjašnjavanja pitanja uzročnosti u krivičnom pravu nije od značaja koliko je određeni uvjet djelotvoran, da li je njegovo djelovanje zasebno ili praćeno drugim uvjetima, odnosno da li postoje neka osobna svojstva koja se pokazuju kao suuzrok, već je bitno da li je radnja počinioca krivičnog djela takav uvjet posljedice (ovdje smrti) koji se ne može isključiti.

A prema mišljenju vještaka sudske medicine Z. dr D., koji je neposredno saslušan na glavnoj raspravi i na čije iskazivanje nije bilo pitanja ni primjedbi, upala pluća kao proces nakon ovakvih ozljeđivanja je nešto što se u svakom slučaju može očekivati. U konkretnom slučaju neposredni uzrok smrti je upala pluća, što je inače nesporno. Oštećenje organizma oštećenika, konkretno u znatnoj mjeri bolesno srce i aterosklerotične promjene, igralo je bitnu ulogu u ishodu liječenja, ali je do liječenja došlo upravo zbog povreda koje je oštećenik zadobio u prometnoj nezgodi, pa se taj uvjet za nastanak posljedice smrti ne može isključiti i zato se u smislu krivičnog prava mora uzeti kauzalnim.

Žalitelj općenitom tvrdnjom da je moguće da bolnički tretman nije bio adekvatan i prijedlogom da je trebalo provesti vještačenje po stručnjaku za plućne bolesti, jer tu tvrdnju ničim konkretnim ne podupire (u čemu bi se sastojali propusti u dijagnosticiranju i liječenju) nije uvjerljivo ukazao na vjerojatnost da je spomenuti uzročni lanac bio prekinut, pa se stoga ne ukazuje potreba da se provede vještačenje i po liječniku specijalisti za plućne bolesti.

Niti u preostalom dijelu činjeničnih prigovora žalba nije osnovana.

Ničim žalitelj nije opravdao tvrdnju da je vozilo kojim je optuženik upravljao širine 2,45 m. Radi se o vozilu "Zastava" 640 AN, za koje u nalazu i mišljenju vještaka prometne struke stoji podatak o širini 2,20 m, što nije uspješno osporeno, niti se o ovome u žalbi nude kakovi dokazi.

Niti žalbenu tvrdnju o tome da je kolnik pri rubu bio oštećen u širini oko 30 cm žalitelj ničim nije opravdao.

Naprotiv, iz zapisnika o uviđaju i priloženog fotoelaborata proizlazi, drugi zaključak, da oštećenja nema. Niti u svojoj obrani optuženik nije isticao tu okolnost, a sve da je i točna ta tvrdnja, ona nema utjecaja na ocjenu da li je optuženik povrijedio prometni propis.

Nesporno je utvrđeno, jer to žalitelj niti ne pobija, da je do kontakta vozila optuženika i tijela oštećenika došlo na lijevoj kolničkoj traki. Takav položaj vozila optuženika ukazuje na povredu odredbe čl. 41. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, preuzetog temeljem čl. 1. toč. 4. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi ("Narodne novine" br. 53/91). U dokaznom postupku isključena je istinitost tvrdnje obrane da je oštećenik neposredno pred sudar s vozilom optuženika oduzeo radnju skretanja u lijevo, na liniju kretanja optuženika, a i ova činjenica nije sporna, jer se u žalbi ta tvrdnja više ne ponavlja.

Razlozi žalbe usmjereni na to da utvrđene činjenice kao što su: da je oštećenik bio u alkoholiziranom stanju, da nije biciklom upravljao uz desni rub ceste i da bicikl nije bio osvijetljen, ukazuju na to da uzročnost leži u radnjama oštećenika nisu prihvatljivi. Naprotiv, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da se radi samo o doprinosu oštećenika. Da je optuženik vozilom upravljao u skladu s prometnim propisom svojom desnom stranom kolnika, takovo ponašanje oštećenika ne bi predstavljalo uvjet za nastanak razmatrane posljedice opasne situacije u prometu.

Ostale odlučne činjenice utvrđene u prvostepenoj presudi žalitelj ne pobija i one su nesporne.

Neosnovano žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog povrede krivičnog zakona.

Žalitelj ističe tzv. posrednu povredu krivičnog zakona, dakle onu koja proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Činjenično stanje je, međutim, potpuno i pravilno utvrđeno, o čemu su prethodno iznijeti razlozi, pa nije počinjena ni takva, a ni koja druga povreda krivičnog zakona.

Žalitelj izričito nije isticao osnov kojim se pobija odluka o krivičnoj sankciji.

Drugostepeni sud je prema čl. 379. ZKP ispitao odluku o krivičnoj sankciji koja je optuženiku izrečena u prvostepenoj presudi.

Žalbeni sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kod izricanja kazne i mjere sigurnosti, nalazeći da su sve okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 41. KZJ, odnosno čl. 68. KZJ valjano utvrđene i vrednovane, te da su kazna i mjera sigurnosti zakonito i pravilno odabrane i odmjerene.

Slijedom iznijetih razloga je žalba optuženika odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena, (čl. 384. ZKP).

U Zagrebu, 4. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.¸

Pavišić dr. Berislav, v.r.