Rev-2118/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2118/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja K.I.N. te N.N., oboje iz H., SR Njemačka, koje zastupa punomoćnik I.S., odvjetnik iz S., protiv tuženika ZOIO "C. " Z., Filijala S. i 2) Hrvatske ceste Zagreb, Tehnička ispostava Rijeka ranije Poduzeće za ceste - Rijeka, radi naknade štete, rješavajući reviziju oba tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 10. siječnja 1992.g. br. Gž 3250/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. ožujka 1990.g. br. P 406/86, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 1992.g.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev oba tužitelja radi isplate 20.000 DEM s kamatama tekućim počev od 5.XI.1985. s naslova naknade štete istaknut protiv svih tuženika.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba oba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude oba tužitelja izjavili su pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se javni tužitelj nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev oba tužitelja da im tužena "C. " osiguranje d.d. i tuženo poduzeće za ceste nadoknade štetu nastalu uslijed totalnog uništenja njihovog osobnog motornog vozila marke "Mercedes 190 E" te uslijed znatnog oštećenja njihove prikolice marke "Heinemann" (koja su vozila registrirana u SR Njemačkoj) isplatom iznosa od 20.000 DEM sa pripadajućim zateznim kamatama od 5.XI.1985.g. odnosno od dana štetnog događaja.

Spomenuti odštetni zahtjev tužitelji obrazlažu tvrdnjom, da su naprijed označenog dana doživjeli prometnu nezgodu na cesti Rijeka-Split kada je sa već spomenutim motornim vozilom i prikolicom upravljao tužitelj N.N., koji da je zbog nailaska tog vozila na mrlju ulja koja se nalazila na kolniku u jednom blagom zavoju izgubio kontrolu nad vozilom koje je zbog klizave podloge uslijed naslage ulja skrenulo sa namjeravanog pravca vožnje i udarilo u ivičnjak, odnosno jedan veliki kamen, a što je prouzrokovalo nastupanje totalne štete na motornom vozilu te znatna oštećenja prikolice.

U prvom redu valja odgovoriti revidentima, da po nalaženju ovog suda nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer nije počinjena ona bitna povreda pred nižim sudovima iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "NN" br. 53/91) na koju revizija upućuje, a ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti.

Naime, revidenti tvrde da su niži sudovi pri utvrđenju odlučne činjenice, da li je postojala i uslijed čega je nastala klizavost kolnika na mjestu prometne nezgode u svojim razlozima iznijeli sadržaj nalaza i mišljenja saslušanog vještaka prometne struke koji da je u proturječnosti sa datim nalazom i mišljenjem toga vještaka u spisu predmeta, jer istiću, da je vještak iznio kako je uzrok spomenute prometne nezgode u izuzetnoj klizavosti kolnika koja da je posljedica prisutnosti određene materije koja uzrokuje klizavost, ali da su takve odlučne navode vještaka niži sudovi izostavili u razlozima svojih odluka, pa da su time u pogledu utvrđenja spomenute odlučne činjenice počinili bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Ovaj sud razmatrajući sadržaj spisa predmeta našao je, da iznesene tvrdnje revidenata u navedenom pravcu nemaju podloge u sadržaju i rezultatima provedenog postupka.

Naime, ovaj sud upućuje revidente na one razloge iznesene u obrazloženju drugostepene presude u kojima je već drugostepeni sud odgovorio na istovjetne prigovore revidenata i pri tome ispravno ocijenio, da je saslušani vještak kao osnovne uzroke nastanka predmetne prometne nezgode naveo neprilagođenu brzinu vožnje s kojom je prvotužitelj upravljao vozilom s prikolicom pri ulasku u blagi, ali opasni zavoj (koja je prelazila najveću dozvoljenu brzinu na tom mjestu od 50 km/sat budući da se vozilo tužitelja kretalo brzinom od oko 72 km/sat) te kočenje u zavoju s kojim je tužitelj započeo kad je po ocjeni vještaka zaključio, da neće moći savladati zavoj - pri čemu je vještak doista iznio, da je kolnik bio te zgode izrazito (ali ne izuzetno) klizav - što je prema vještaku svakako bila posljedica kiše koja je prethodno pala, a tu je skliskost po ocjeni vještaka mogla još u većoj mjeri pojačati prisutnost ulja ili nafte na kolniku o kojoj činjenici vještak nije dao svoju ocjenu imajući u

vidu proturječne dokaze u postupku o tome, pa je utvrđenje te okolnosti prepustio sudu. Niži sudovi nakon ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog raspravljanja u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP nisu prihvatili tvrdnju revidenata, da je na kolniku postojala masna mrlja (od ulja ili nafte), a ovaj sud smatra da je takvo utvrđenje nižih sudova ne samo u skladu sa procesnim pravilom iz čl. 8. ZPP već je u skladu i sa odredbom čl. 221.a) ZPP prema kojo odredbi, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što u konkretnom slučaju znači, da je upravo na revidentima koji su u postupku iznijeli tvrdnju o navodnom postojanju masne mrlje na kolniku bio teret dokaza glede utvrđenja navedene činjenice. Stoga ovaj sud nalazi, da su niži sudovi iznijeli jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, a među njima i o okolnostima koje su uzrok prometne nezgode koja je opisana u tužbi, a koji razlozi nisu u proturječnosti sa po sudovima prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke ing. J.K. u spisu predmeta i to tako u odnosu na njegov pismeni elaborat od 30.IX.1989. tako i u odnosu na usmeni iskaz tog vještaka nastavno saslušanog na glavnoj raspravi dana 12.III.1990.g.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Već je naprijed izloženo, da je prema utvrđenju nižih sudova prometna nezgoda u kojoj je nastala šteta na osobnom vozilu i prikolici revidenata prouzrokovana po revidentu N.N. koji je upravljao spomenutim vozilima pri ulasku u blagi zavoj neprilagođenom brzinom, koja je prelazila granicu najveće dopuštene brzine nesumnjivo ograničene zbog zavoja na tom dijelu ceste, ali koja je trebala biti prilagođena i stanju kolnika koji je bio klizav nakon kiše koja je prethodno pala - pri čemu je spomenuti revident pokušao (pri) kočenjem u samom zavoju spriječiti zanošenje vozila što je po mišljenju vještaka samo još više pridonijelo zanošenju vozila i skretanju sa pravca vožnje te naletu vozila na ivičnjak odnosno kamen na suprotnoj strani kolnika.

Takva utvrđenja nižih sudova kraj nepostojanja one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revidenti neosnovano upućuju - revizijski sud je dužan prihvatiti pri odlučivanju o reviziji, jer u reviziji nije dopušteno iznositi kao razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. st. 3. ZPP).

Kako dakle u postupku nije utvrđeno da bi na kritičnom dijelu kolnika postojala masna mrlja (od ulja ili nafte) koja bi bila od utjecaja na nastanak prometne nezgode - to su niži sudovi po nalaženju ovog Vrhovnog suda pravilno primijenili materijalno pravo kad su zaključili, da nije utvrđen osnov odgovornosti tuženika za nastalu štetu (kako u pogledu tuženog osiguratelja koji bi po revidentima odgovarao za nepoznato motorno vozilo koje je navodno ispustilo ulje i naftu na kolnik, tako ni na strani tuženog poduzeća za ceste koje je odgovorno za održavanje ceste) jer nije utvrđeno postojanje takve činjenice koja bi mogla barem djelomično biti uzročno povezana sa nastankom štetnog događaja. Budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje takve radnje ili propusta tuženika kojim bi (makar djelomično) bila prouzrokovana šteta na vozilima revidenata, niži sudovi su opravdano odbili njihov tužbeni zahtjev istaknut prema svim tuženicima (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO, "NN" br. 53/91).

Na temelju svega izloženog proizlazi, da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.