Rev-2093/2012-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2093/12-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. V. iz Z., 2. B. R. iz Z., 3. S. K. iz Z., 4. P. T. iz Z., 5. J. K. iz Z., 6. P. društvo za zaštitu potrošača Hrvatske iz Z., i 7. I. R. iz K., svi zastupani po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Gradansko-upravni odjel i 2. tuženika H. - H. t. d.d. iz Z., koga zastupaju punomoćnici T. D., M. B., M. M., N. P., J. V., E. M., D. L., K. G., D. D., J. B., J. K., S. S., K. M. i M. V., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. D. i P. u Z., radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3978/08-2 od 6. ožujka 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8028/03-79 od 12. travnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2015.,

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3978/08-2 od 6. ožujka 2012., a predmet se vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u odnosu na pitanje:

„Da li se krajnji korisnici usluga koncesionirane javne službe mogu smatrati osobama koje su legitimirane tužbom osporavati koncesijski ugovor, odnosno osobama na podnošenje tužbenog zahtjeva kako je traženo u tužbi i tijekom sudskog postupka imajući u vidu činjenicu kako se upravo koncesijski ugovor sa dodacima isključivo i jedino reflektira u pogledu usluga koje pruža II-tuženik na krajnje korisnike dakle ovdje tužitelje ali i sve korisnike usluga II-go tuženika, koje kao jedan od potpisnika koncesijskog ugovora pruža II-go tuženik, te je li sud o navedenom mogao voditi računa i po službenoj dužnosti?“

2. Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na pitanje:

„Da li je sud neovisno o postojanju ili nepostojanju ugovora koji se poziva ili počiva na općim uvjetima poslovanja u sudskom spisu i uopće, po službenoj dužnosti u mogućnosti rješavati pitanje ništavosti općih uvjeta poslovanja neovisno o činjeničnim navodima tužbe ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu ovisi o rješenju predmetnog pravnog pitanja kao prethodnog, neovisno o činjenici je li ugovor koji se poziva na opće uvjete dostavljen u sudski spis ili ne te da li se u konkretnom slučaju pitanje pretplate i tel. impulsa može smatrati općim uvjetima poslovanja?“

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8028/03-79 od 12. travnja 2007., utvrđen je (točka I. izreke) djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži te je utvrđen djelomično ništavim Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30. srpnja 2001. i to članak 2 "Koncesionarova nova tarifna struktura", čl. 2.1. te 2.2. toč. (I), (II), (IV) te u dijelu Dodatka 1. navedenog Ugovoru čl. 1.1. "Nova Tarifna Struktura" te 1.1.1. "Pretplata" pod točkom 2 - Vrste pretplatnika - privatni - 1 linija te čl. 1.1.2. "Korištenje Usluga nepokretnih javnih telekomunikacija" u dijelu "Jedinstvena tarifa u unutrašnjem prometu" - vremenska obračunska jedinica 1 min."

U preostalom dijelu, u odnosu na ništavost Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži te Dodatka 1 navedenom ugovoru od 30. srpnja 2001. tužbeni zahtjev je odbijen, kao neosnovan (točka II. izreke).

Točkom III. izreke prvostupanjske presude naloženo je 2. tuženiku da za razdoblje od 1. kolovoza 2001. do 1. kolovoza 2003., isplati (vrati) 1-5. tužiteljima i 7. tužitelju (po osnovi plaćene pretplate) iznos od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine obroke koji iznose 50,00 kn, prema specifikaciji iz izreke, a 6. tužitelju vrati iznos od 2.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine obroke koji iznose 100,00 kn sa zateznom kamatom koja dospijeva prema specifikaciji iz ove točke izreke prvostupanjske presude.

Istom su presudom tužitelji su odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate po osnovi pretplate (za razdoblje od 1. kolovoza 2003. do 1. kolovoza 2006.) i telefonskog impulsa prema 2. tuženiku, te u cijelosti s tužbenim zahtjevom prema 1. tuženiku (točka IV. izreke).

Rješenjem istoga poslovnog broja prvostupanjski je sud utvrdio je da je tužba tužitelja E. S. i M. R. povučena, te im je naloženo da 1. tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 3.700,00 kn (točka I. izreke rješenja).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je 2. tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 13.701,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2007. do isplate (točka II. izreke rješenja) te je određeno da tužitelji u odnosu na 1. tuženika i 1. tuženik u odnosu na tužitelje snose svaki svoje troškove postupka (točka III. izreke rješenja), dok je 2. tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke rješenja).

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3978/08- 2 od 6. ožujka 2012., suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8028/03-79 od 12. travnja 2007. godine u stavku I. izreke i odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži te se utvrđuje djelomično ništavim Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30.07.2001.g. i to članak 2 "Koncesionarova nova tarifna struktura", članak 2.1. te 2.2. toč. (I), (II), (IV) te u dijelu Dodatka 1. navedenog Ugovoru članak 1.1. "Nova Tarifna Struktura" te 1.1.1. "Pretplata" pod točkom 2 - Vrste pretplatnika - privatni - 1 linija te čl. 1.1.2. "Korištenje Usluga nepokretnih javnih telekomunikacija" u dijelu "Jedinstvena tarifa u unutrašnjem prometu" - vremenska obračunska jedinica 1 min."

II. Preinačuje se navedena presuda u stavku III. izreke te se odbija tužbeni zahtjev I tužitelja Z. V., II tužitelja B. R., III tužitelja S. K., IV tužitelja P. T. i V tužiteljice J. K. i VII tužitelja I. R. za isplatu iznosa od 1.200,00 kn te zahtjev VI tužitelja P. društvo za zaštitu potrošača Hrvatske za isplatu iznosa od 2.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na obroke pobliže označene stavkom III. izreke.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu stavka IV. izreke kojim su tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva za povrat iznosa plaćene pretplate u razdoblju od 1. kolovoza 2003. godine do 1. kolovoza 2006. godine.

Rješenjem drugostupanjskog suda istog poslovnog broja riješeno je:

„I. Uvažava se žalba I tuženika i preinačuje rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8028/03 od 12. travnja 2007. godine u stavku III. izreke, te se nalaže tužiteljima da naknade I tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.700,00 kn, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se navedeno rješenje u stavku II. izreke te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u odnosu na II tuženika u iznosu od 13.701,44 kn.“

Protiv drugostupanjske presude te odluke o troškovima tužitelji su podnijeli reviziju u dva podneska – u jednom su (redovnu) reviziju tužitelji podnijeli pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP zbog bitnih povreda odredaba ZPP, te zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, a u drugom su reviziju naslovili kao izvanrednu i podnijeli je pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. točke 1., 2. i 3. ZPP u vezi s čl. 385.a ZPP, navodeći kako je izjavljuju 2 toč. 1,2,3 ZPP u svezi s čl. 385 a ZPP zbog materijalnopravnog pitanja vezanog za institut ništavosti uopće te za opće uvjete ugovora (čl. 109., 142. i 143. Zakona o obveznim odnosima). Tužitelji predlažu preinaku drugostupanjske presude u skladu s navodima revizije, te usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška tužiteljima.

Drugotuženik je odgovorio na obje revizije tužitelja. U odgovoru na revizije osporava njihovu dopuštenost zbog toga što nisu ostvarene pretpostavke za podnošenje revizije prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, odnosno zbog toga što nije riječ o pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Zbog toga predlaže njihovo odbacivanje, a podredno odbijanje.

O dopuštenosti revizije:

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude može se izjaviti revizija (redovna revizija) prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11).

Prema navedenoj odredbi stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373. a. i 373. b. toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj parničnoj stvari je nenovčani zahtjev (utvrđenje ništavosti), te novčani zahtjev koji je u odnosu na svakog tužitelja od 1. do 5. te 7. tužitelja iznosi 1.200,00 kn iznosi, dok u odnosu na 6. tužitelja iznosi 2.400,00 kn.

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Iz predmetnog spisa proizlazi da tužitelji u tužbi, a ni kod kasnijih (objektivnih) preinačenja tužbe nisu označili vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani zahtjev (čl. 40. st. 2. ZPP), niti je to učinio prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 40. st. 4. ZPP. Stoga se u ovoj pravnoj stvari u odnosu na nenovčani tužbeni zahtjev vrijednost predmeta spora utvrđuje primjenom presumpcije iz odredbe čl. 40. st. 5. ZPP, pa se smatra da je vrijednost predmeta spora iznos od 50.000,00 kn.

S obzirom na to da vrijednost predmeta spora utvrđena na navedeni način ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn, to nije dopuštena (redovna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

U ovom se predmetu ne radi o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, nije dopuštena (redovna) revizija ni prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Nadalje, neosnovano tužitelji tvrde da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP. Naime, tužitelji pravo na podnošenje redovne revizije u ovoj pravnoj stvari temelje na tvrdnji da je iz obrazloženja pobijane presude jasno vidljivo da je drugostupanjski sud presudu i rješenje donio prema odredbama članka 373.a ZPP.

Suprotno njihovim tvrdnjama, iz obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi primjena odredbe čl. 373. a. ZPP (niti čl. 373. b. ZPP), budući da je drugostupanjski sud pobijanu odluku (kojom je preinačio prvostupanjsku) donio na temelju činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, a na koje je taj sud pogrešno primijenio materijalno, dakle primjenom odredbe čl. 373. st. 1. ZPP na koju se drugostupanjski sud i pozvao u obrazloženju pobijane presude (str. 10.) i na čiju primjenu upućuju svi razlozi koji su navedeni u obrazloženju te presude. Pritom je potrebno naglasiti kako je prvostupanjska presuda donesena 12. travnja 2007., pa drugostupanjski sud u ovoj parnici nije niti mogao primijeniti odredbe članka 373. a. ZPP s obzirom na to da ta odredba unesena u ZPP tek odredbom članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 84/08), koja se temeljem odredbe čl. 52. toga Zakona primjenjuje samo na one postupke u kojima je prvostupanjska presuda donesena nakon 1. listopada 2008.

Zbog svega navedenog u ovoj parnici nije dopušteno drugostupanjsku presudu pobijati ni revizijom prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, pa slijedom svega izloženog u ovoj parničnoj stvari nije dopuštena (redovna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, kad ne mogu podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1 ZPP, stranke mogu protiv pravomoćne presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Takav važan razlog može postojati, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom postupku i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za njeno razmatranje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U reviziji tužitelji postavljanju dva pitanja za koja navode da su materijalnopravne prirode i koja glase:

„1. Da li se krajnji korisnici usluga koncesionirane javne službe mogu smatrati osobama koje su legitimirane tužbom osporavati koncesijski ugovor, odnosno osobama na podnošenje tužbenog zahtjeva kako je traženo u tužbi i tijekom sudskog postupka imajući u vidu činjenicu kako se upravo koncesijski ugovor sa dodacima isključivo i jedino reflektira u pogledu usluga koje pruža II-tuženik na krajnje korisnike dakle ovdje tužitelje ali i sve korisnike usluga II-go tuženika, koje kao jedan od potpisnika koncesijskog ugovora pruža II- go tuženik, te je li sud o navedenom mogao voditi računa i po službenoj dužnosti, (dalje u tekstu: prvo pitanje)

2. Da li je sud neovisno o postojanju ili nepostojanju ugovora koji se poziva ili počiva na općim uvjetima poslovanja u sudskom spisu i uopće, po službenoj dužnosti u mogućnosti rješavati pitanje ništavosti općih uvjeta poslovanja neovisno o činjeničnim navodima tužbe ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu ovisi o rješenju predmetnog pravnog pitanja kao prethodnog, neovisno o činjenici je li ugovor koji se poziva na opće uvjete dostavljen u sudski spis ili ne te da li se u konkretnom slučaju pitanje pretplate i tel. impulsa može smatrati općim uvjetima poslovanja, (dalje u tekstu: drugo pitanje)“

Imajući u vidu sadržaj navedenih pitanja, te cjelokupan sadržaj revizije tužitelja ovaj sud je ocijenio da su u odnosu na prvo pitanje ispunjene pretpostavke prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa je odlučio dopustiti reviziju u odnosu na prvo pitanje, dok u odnosu na drugo pitanje revizija nije dopuštena.

U odnosu na prvo pitanje koje glasi:

„1. Da li se krajnji korisnici usluga koncesionirane javne službe mogu smatrati osobama koje su legitimirane tužbom osporavati koncesijski ugovor, odnosno osobama na podnošenje tužbenog zahtjeva kako je traženo u tužbi i tijekom sudskog postupka imajući u vidu činjenicu kako se upravo koncesijski ugovor sa dodacima isključivo i jedino reflektira u pogledu usluga koje pruža II-tuženik na krajnje korisnike dakle ovdje tužitelje ali i sve korisnike usluga II-go tuženika, koje kao jedan od potpisnika koncesijskog ugovora pruža II- go tuženik, te je li sud o navedenom mogao voditi računa i po službenoj dužnosti?“

Kad odlučuje o reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena, pa je u (odnosu na prvo pitanje) ispitana pravilna primjena materijalnog prava samo u odnosu na to prvo pitanje koje se, po mišljenju ovoga suda, svodi na pitanje prava krajnjih korisnika usluga koncesionirane javne službe zahtijevati utvrđenje ništavosti koncesijskog ugovora u okviru kojeg im se pruža određena usluga.

Revizija je osnovana.

U ovoj parnici koja je pokrenuta radi naknade štete koju tužitelji (krajnji korisnici javne govorne usluge u nepokretnoj mreži) trpe zbog primjene za njih nepovoljnije tarife koja odgovara cjeniku sadržanom u Dodatku 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, prema konačno postavljenom zahtjevu iz podneska od 8. veljače 2006. (i nakon što su se tužitelji na ročištu 28. ožujka 2007. odrekli zahtjeva za povrat iznosa obračunatih za nedovršene minute razgovora), predmet spora je utvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, sklopljenog 31. srpnja 2001. između 1. i 2. tuženika i Dodatka I tom Ugovoru, te zahtjev za solidarnu isplatu (povrat) iznosa koje su tužitelji kao korisnici javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži platili na ime tzv. pretplate u razdoblju od 1. kolovoza 2001. godine do 1. kolovoza 2006., na temelju tih ništavih odredbi Ugovora o koncesiji.

S obzirom na takav predmet spora, odgovor na postavljeno pitanje ovisi o tome može li se ugovor o koncesiji pobijati prema općim odredbama obveznog prava te mogu li se tužitelji (krajnji korisnici usluga koncesionirane javne službe) smatrati zainteresiranim osobama u smislu odredbe čl. 109. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 73/91, dalje: ZOO), koja se na ovaj slučaj primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).

O pitanju aktivne legitimacije tužitelja (trećih, krajnjih korisnika) za pozivanje na ništavost ugovora o koncesiji drugostupanjski sud je u pobijanoj presudom izrazio pravno shvaćanje prema kojem se „Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatak 1 izravno ne primjenjuje na korisnike, niti korisnici javnu govornu uslugu plaćaju temeljem njega. Oni su u ugovornom odnosu s 2. tuženikom temeljem pretplatničkih ugovora sklopljenih s njim kao davateljem usluge i na njih se primjenjuje Cjenik H., koji je objavom u "Narodnim novinama" broj 69/01 (sukladno obvezi iz čl. 12. st. 2. toč. 3. ZT i čl. 39. st. 1. i 2. ZT) postao samostalan, i kao takav predstavlja sastavni dio pretplatničkih ugovora. Stoga korisnici usluga nemaju ni pravni niti stvarni interes za osporavanje Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, pa se ne mogu smatrati zainteresiranim osobama koje bi se u smislu čl. 109. ZOO mogle pozivati na ništavost Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1, jer je do povrede njihovih prava moglo doći tek kroz građanskopravni odnos zasnovan s koncesionarom, pa oni tek kao sudionici tog obveznopravnog odnosa crpe pozitivnim pravom priznato subjektivno materijalnopravno ovlaštenje za ostvarivanje pravne zaštite, bilo deklaratorne, bilo kondemnatorne“.

Navedeno pravno shvaćanje i tumačenje „zainteresiranosti“ tužitelja za utvrđivanje ništavosti predmetnog Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatak 1. tome ugovoru, nije prihvatljivo.

U odgovoru na postavljeno pitanje treba poći od pravne prirode ugovora o koncesiji. To je ugovor koji se sklapa između koncedenta (tijela javne vlasti) i koncesionara (privatne osobe određene odlukom o koncesiji, tj. osobe u korist koje je koncesija podijeljena) i on sadržajno predstavlja ovlaštenje koncesionara da iskorištava određena dobra, izvodi određene radove ili obavlja kakvu djelatnost te način i uvjeti pod kojima će se obavljati djelatnost za koju je koncesija dodijeljena (sukladno odluci o dodjeli koncesije).

Odredba čl. 7. st. 2. Zakon o koncesijama („Narodne novine“ broj 89/92, dalje: ZK) određuje da se ugovorom moraju osigurati odgovarajuća jamstva za ostvarenje gospodarske svrhe koncesije u skladu s interesima Republike Hrvatske.

Dakle, ugovor o koncesiji predstavlja samo okvir u kojem koncesionar može obavljati djelatnost na koju se koncesija odnosi, dok svoje odnose s trećima (korisnicima) u obavljanju povjerene djelatnosti uređuje pojedinačnim ugovorima.

Ovo potvrđuju i odredbe Zakona o telekomunikacijama („Narodne novine“broj 76/99, 128/99, 68/01 dalje ZT) kojim je uređeno sklapanje predmetnog ugovora o koncesiji za telekomunikacijske usluge i kojim je u čl. 12. st. 1. bilo propisano da operator stječe pravo obavljanja javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži na temelju odluke o davanju koncesije (…) i sklopljenog ugovora o koncesiji.

Vodeći računa o citiranim zakonskim odredbama, te vodeći računa o tome da, po prirodi stvari, osim javnopravnog ovlaštenja za obavljanje koncesionirane djelatnosti, ugovori o koncesiji sadrže i odredbe kojima se uređuju međusobna prava i obveze ugovornih strana zaključuje se da je ugovor o koncesiji po svojoj pravnoj naravi ugovor mješovitog tipa jer sadrži i javnopravne (koji se odnose na ovlaštenje za obavljanje javne službe) i privatnopravne elemente (koji se odnose na uređenje međusobnih prava i obveza ugovornih strana). Stoga, po shvaćanju ovoga suda, na pitanja koja se odnose na međusobna prava i obveze ugovornih strana - u odnosu na područja koja nisu uređena propisima koncesijskog prava - na ugovorne strane (koncesionara i koncedenta) valja na odgovarajući način primijeniti opće odredbe o ugovorima građanskog odnosno obveznog prava (o sklapanju i tumačenju ugovora, o dvostranim ugovorima, njihovoj ništavosti, pobojnosti i naknadi štete, o zastari).

S obzirom na činjenicu da niti ZK (kao opći zakon), niti ZT ne sadrže posebne odredbe o ništavosti (kao što je to u slučaju ugovora o javnoj nabavi - po pravnoj prirodi najsličnijih ugovorima o koncesiji - sukladno Zakonu o javnoj nabavi, „Narodne novine“ broj

ugovorne 117/01, koji u odredbi čl. 73. propisuje posebne razloge ništavosti) to se osim na strane i na pitanje aktivne legitimacije trećih (zainteresiranih) osoba koje se pozivaju na ništavost ugovora o koncesiji (koje nije uređeno tim posebnim zakonima) treba na odgovarajući način (vodeći računa o specifičnostima toga ugovora) primijeniti opće odredbe obveznog prava.

U smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Zainteresirane osobe u smislu ove odredbe su stranke ugovora, njihovi univerzalni sukcesori, a pod određenim pretpostavkama i vjerovnici ugovornih strana i njihovi singularni sukcesori u odnosu na pravo koje je predmet ugovora čija se ništavost traži. Osim njih u krug zainteresiranih osoba u smislu ove zakonske odredbe ulaze i one treće osobe koje nisu sklopile ugovor, ali on na njih proizvodi učinak. Učinkom ugovora treba smatrati svako njegovo posredno ili neposredno djelovanje na pravni i ekonomski položaj trećih, što uključuje i djelovanje na njihov položaj na tržištu davanja usluga.

Granice djelovanja pobijanog dijela ugovora o koncesiji proizlaze iz:

- odredbe čl. 98. st. 1. ZT kojom je određeno da će Vlada Republike Hrvatske dodijeliti koncesiju i sklopiti ugovor o koncesiji s H. d.d. (ovdje: 2. tuženikom) te da se tim ugovorom o koncesiji (čl. 98. st. 5. toč. 5. ZT) mora utvrditi postupak određivanja najviše razine cijena koji se temelji na objavljenom cjeniku za korisnike telekomunikacijskih usluga koje se pružaju u skladu s isključivim pravima iz točke 1., 2. i 3. ovoga stavka, u onome opsegu koji je potreban u svrhu osiguranja troškovne orijentiranosti cijena, te zaštite korisnika te da takav postupak zamjenjuje bilo kakvo pojedinačno odobrenje cijena ili potrebe određivanja cijena utvrđene ovim Zakonom.

- odredbe čl. 15. st. 3. ZT, kojom je bilo je propisano da davatelji javnih govornih usluga (sa znatnijom tržišnom snagom) mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama od cijena utvrđenih cjenikom

- odredbe čl. 12. st. 2. toč. 2. ZT, kojom je bila je propisana obvezu 2. tuženika na sklapanje ugovora s korisnicima svojih usluga, dok je prema odredbama čl. 12. st. 2. toč. 3. ZT te čl. 39. st. 1. i 2. ZT bio dužan objaviti cjenik i promjene uvjeta poslovanja (koji su na taj način postajali općim uvjetima pojedinačnih pretplatničkih ugovora).

- odredbe čl. 28. st. 1. ZT, kojom je bilo je propisana obveza korisnika usluga da za pružene telekomunikacijske usluge plaćaju cijenu prema cjeniku davatelja usluga.

Iz navedenih odredbi ZT proizlazi da cjenik usluga iz Dodatku 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji predstavlja okvir koji su sukladno odredbama ZT stranke morale utvrditi prilikom zaključivanja ugovora o koncesiji u svrhu „određivanja najviše razine cijena koji se temelji na objavljenom cjeniku za korisnike telekomunikacijskih usluga, te zaštite korisnika.“

Iz navedenih odredbe ZT, također, proizlazi kako (okvirne) cijene telekomunikacijskih usluga i način njihovog određivanja utvrđeni ugovorom o koncesiji predstavljaju najvišu razinu cijena koju davatelj koncesionirane službe može naplatiti od krajnjeg korisnika, što upućuje na zaključak da nije bilo zapreke da se telekomunikacijske usluge pruže po cijenama koje su niže od (najviše razine) cijena utvrđenih Dodatkom 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji

Međutim, nesporna je i okolnost Dodatak 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji sadrži cjenik, koji je kao „Cjenik H.“ objavljen u "Narodnim novinama" broj 69/01 (sukladno obvezi iz čl. 12. st. 2. toč. 3. ZT i čl. 39. st. 1. i 2. ZT). Na taj način je cjenik sadržan u Dodatku 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, posredno pretvoren u opće uvjete ugovora koji predstavljaju sastavni dio pojedinačnih pretplatničkih ugovora.

S obzirom na navedeno i unatoč mogućnosti davatelja koncesionirane usluge na pružanje usluga po nižim cijenama od onih utvrđenih Cjenikom H., koji je ujedno (u istom sadržaju) sastavni dio Dodatka 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji (i koji u pogledu načina obračuna obvezuje koncedenta/pružatelja usluge), neutemeljeno je tvrditi da taj i takav dio koncesijskog ugovora nema (za aktivnu materijalnopravnu legitimaciju tužitelja) potreban stupanj utjecaja na položaj krajnjih korisnika.

Pritom, treba voditi računa da je za vrijeme trajanja ove parnice (a prije postavljanja zahtjeva za utvrđenje ništetnosti o kojem je odlučeno pobijanom odlukom) stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) te da je zahtjev tužitelja trebalo ocjenjivati i u kontekstu zaštite potrošača. Naime, ovaj sud smatra kako tužitelje (kao krajnje korisnike telekomunikacijskih usluga) treba smatrati potrošačima u smislu toga zakona, neovisno o okolnosti da predmetnom tužbom nije zahtijevana zaštita prava potrošača na način predviđen tim zakonom (utvrđivanje nepoštenih odredbi) i neovisno o tome što tužitelji u ovom postupku nisu zahtijevali utvrđenje ništetnosti ili otklanjanje primjene (općih) odredbi svojih pojedinačnih korisničkih ugovora.

Prema mišljenju ovoga suda, pravo potrošača na zaštitu treba tumačiti u skladu sa svrhom i ciljevima ZZP, i to: a) posebnog cilja koji se odražava u sprječavanju obvezivanja pojedinog potrošača nepoštenom odredbom te b) općeg cilja koji se odražava u onemogućavanju (i obeshrabrivanju) trgovaca da u potrošačke ugovore unose nepoštene odredbe. U tom kontekstu se pravo zaštite potrošača ne može ograničiti samo na one oblike zaštite koje izravno proizlaze iz odredbi ZZP, već im je potrebno omogućiti svaku moguću zaštitu koja proizlazi iz pozitivnopravnih propisa Republike Hrvatske i koja je u skladu s europskim standardima ove zaštite - zaštitom slabije stranu uspostavljati narušenu ugovornu ravnotežu.

Imajući u vidu sve navedeno te polazeći od nesporne činjenice da je dio ugovor o koncesiji koji se pobija tužbom - cjenik iz Dodatka I. Ugovoru - objavom postao Cjenik H. i predstavlja opće uvjete poslovanja, odnosno posredno i dijelom pojedinačnih korisničkih (potrošačkih) ugovora koje su tužitelji sklopili s drugotuženikom, te vodeći računa o tome da je potrošač (s obzirom na svoj pregovarački položaj i svoje znanje) slabija stranka u odnosu na pružatelja usluga, prema mišljenju ovoga suda, drugostupanjski je sud negirajući tužiteljima aktivnu legitimaciju u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZOO, pogrešno primijenio materijalno pravo i, posljedično tome, tužiteljima neopravdano uskratio zahtijevanu pravnu zaštitu.

Kako zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, drugostupanjski sud nije ocijenio postoje li razlozi ništetnosti na koje su se tužitelji pozivali i na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja u odnosu na prvo pitanje te ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje (točka 1. izreke).

U nastavku postupka će, vodeći računa o navedenom, ponovno ispitati prvostupanjsku presudu u povodu žalbi stranaka i donijeti novu i zakonitu odluku.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje koje glasi:

„Da li je sud neovisno o postojanju ili nepostojanju ugovora koji se poziva ili počiva na općim uvjetima poslovanja u sudskom spisu i uopće, po službenoj dužnosti u mogućnosti rješavati pitanje ništavosti općih uvjeta poslovanja neovisno o činjeničnim navodima tužbe ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu ovisi o rješenju predmetnog pravnog pitanja kao prethodnog, neovisno o činjenici je li ugovor koji se poziva na opće uvjete dostavljen u sudski spis ili ne te da li se u konkretnom slučaju pitanje pretplate i tel. impulsa može smatrati općim uvjetima poslovanja?“

Kako je povodom prvog postavljenog pitanja ukinuta drugostupanjska presuda u cijelosti ukinuta te s obzirom na odgovor koji je ovaj sud dao u odnosu na prvo postavljeno pitanje, navedeno (drugo) pitanje nije važno jer ne može utjecati na odluku u predmetnoj parnici, pa je u odnosu na njega, primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, valjalo odbaciti reviziju tužitelja (točka 2. izreke).

Zagreb, 10. lipnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.