Legislator Case Law & Legislation
Revr-224/2003-2 AI generated

Supreme Court allows revocation of lower court rulings on severance pay due to misapplication of labor law regarding termination agreements.

Case Number Revr-224/2003-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appellant's revocation against final judgments denying severance pay. Lower courts had dismissed the claim because the employee allegedly lacked an indefinite-term contract with the first defendant and had rejected a termination agreement with the second defendant. The court ruled that the employer's unilateral decision to accept the termination agreement with severance payment superseded the earlier agreement, thereby establishing the necessary employment relationship and legal basis for the severance obligation.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu; Zakon o parničnom postupku: When an employer unilaterally accepts a termination agreement with a severance payment obligation, this act establishes the legal basis for the severance pay, overriding prior agreements rejected by the employee or earlier determinations of employment status.

Keywords

AI generated
severance pay obligation termination agreement acceptance employment status determination unilateral employer decision labor law misapplication revocation of judgment passive legitimacy

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
čl. 118. st. 1. Zakona o radu
U odnosu na II-tuženika odbili su zahtjev tužitelja jer tužitelj s II-tuženikom nije imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme već ugovor o radu na određeno vrijeme, slijedom čega tužitelju ne pripada pravo na otpremninu ni temeljem odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o radu (NN br.
čl. 7. st. 1. Zakona o radu
čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 224/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz D., kojeg zastupa M. R.-K. odvjetnica iz D., protiv I-tuženika A. p. d.d. D., i II-tuženika A. C. M. C. (ADMC) M., iz L., koje zastupa punomoćnik I. Š., dipl. pravnik, radi isplate otpremnine, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-652/01 od 24. siječnja 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-1528/00 od 13. ožujka 2001., u sjednici održanoj dana 12. svibnja 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž- 652/01 od 24. siječnja 2003. i presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-1528/00 od 13. ožujka 2001. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da o troškovima postupka treba odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je zatražio da se tuženicima naloži da tužitelju solidarno s osnova otpremnine plati iznos od 40.565,00 USD sa kamatom od 03. travnja 1998. pa do isplate, a po stopi na deviznu štednju u USD po viđenju koju isplaćuje domicilna D. b. d.d. D. i naknade troškove postupka (stavak jedan izreke). Tužitelju je naloženo da tuženicima naknadi troškove postupka u iznosu od 21.154,80 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju i dopunu revizije izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka l. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 iz č

– dalje ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presude preinače i prihvati zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu cjelokupnih troškova postupka ili da se presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine.

Niži sudovi odbili su zahtjev tužitelja protiv prvotuženika jer smatraju da tužitelj temeljem sporazuma stranaka od 25. siječnja 1992. nije bio u radnom odnosu sa I-tuženikom, pa su prihvatili kao osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije ovog tuženika i zahtjev tužitelja odbili.

U odnosu na II-tuženika odbili su zahtjev tužitelja jer tužitelj s II-tuženikom nije imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme već ugovor o radu na određeno vrijeme, slijedom čega tužitelju ne pripada pravo na otpremninu ni temeljem odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje ZR), a niti po Nacionalnom kolektivnom ugovoru za hrvatske pomorce.

Činjenicu da je I-tuženik donio odluku o isplati otpremnine niži sudovi tumače kao deklaratornu odluku koja je samo osnova za zaključenje sporazuma između stranaka temeljem kojeg bi tuženici ili jedan od tuženika bio u obvezi isplatiti tužitelju otpremninu, međutim kad tužitelj sporazum nije prihvatio, onda ne može biti osnovan njegov zahtjev za isplatu otpremnine kojeg je I-tuženik ponudio u sporazumu.

Razlozi pobijane presude nisu suprotni stanju spisa i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa revident neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će biti izneseni.

Iz stanja spisa slijedi, da je Uprava Društva I-tuženika tužitelju koji je radio kao radio- časnik (kao i ostalim radio-časnicima) ponudila da radnopravni status riješe na način da se tužitelj prekvalificira u zvanje kormilara ili da se sporazumom raskine sporazum stranaka od 21. siječnja 1992. temeljem kojeg je bio raskinut radni odnos tužitelja i I-tuženika i tužitelj prešao na rad kod II-tuženika ali u radni odnos na određeno vrijeme, odnosno nakon stupanja na snagu ZR-a u ugovoru o radu na određeno vrijeme s tim da tužitelj i I-tuženik sporazumno raskinu radni odnos uz obvezu I-tuženika da tužitelju isplati otpremninu. Tužitelj je pismeno prihvatio sporazumi raskid radnog odnosa uz isplatu otpremnine, a ne prekvalifikaciju.

Uprava Društva I-tuženika za radio-časnike na svojim brodovima i brodovima svojih tvrtki dana 01. srpnja 1998. donijela je odluku o usvajanju sporazuma u odnosu na radio- časnike koji su prestanak radnog odnosa prihvatili uz sporazum i isplatu otpremnine i tom odlukom odredile način obračuna otpremnine i to za sebe i u ime i za račun II-tuženika. Ponuđenom sporazumu u odnosu na način obračuna otpremnine, odnosno duljinu trajanja radnog odnosa kako je određeno odlukom, prigovorio je tužitelj ali prigovor nije prihvaćen. Pogrešna je pravna prosudba nižih sudova da tužitelj temeljem sporazuma od 25. siječnja 1992. nije bio u radnom odnosu sa I-tuženikom kad je ovaj tuženik svojom odlukom od 01. srpnja 1998. sporazum stavio izvan snage i tužitelju priznao radni status u kojem se nalazio prije zaključenja navedenog sporazuma.

Pogrešan je i pravni stav nižih sudova da bi obveza II-tuženika na isplatu otpremnine proizlazila iz prestanka ugovora o radu, jer ta obveza za II-tuženika može samo proizlaziti iz sporazuma stranaka odnosno odluka tuženika, jer je I-tuženik odluke donosio za sebe te u ime i za račun II-tuženika.

Po stajalištu ovog suda ugovor o radu prestao je sporazumom tužitelja i tuženika uz obvezu tuženika da tužitelju isplate otpremninu, koju obvezu su tuženici mogli preuzeti u skladu s odredbom čl. 7. st. 1. ZR-a, s tim da duljina neprekidnog trajanja radnog odnosa sa I- tuženikom nije sporna, ali je sporna sa II-tuženikom.

Pogrešan je i pravni stav nižih sudova da bi obveza tuženika na isplatu otpremnine proizlazila iz sporazuma stranaka kojeg je tužitelj odbio zaključiti, jer obveza na isplatu otpremnine tuženika proizlazi iz sporazuma stranka o prestanku ugovora o radu.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 12. svibnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.