Gzz-109/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-109/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz P., zastupanog po punomoćniku Č. J., odvjetniku iz B., protiv tuženika Đ. N. iz P,zastupanog po punomoćniku A. J., odvjetniku iz B., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 17. svibnja 2002. godine, br. G-DO-488/02. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 7. ožujka 2002. godine, br. Gž-432/02. kojom je potvrđen presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. prosinca 2001. godine, br. P-934/01., u sjednici održanoj dana 20. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odlučeno je da ugovor o darovanju kojeg su dana 29. lipnja 1998. godine, zaključili R.Š. iz B., kao darovatelj i tuženik Đ.N. iz P.1, kao primatelj darovanja, gubi učinak prema tužitelju I.J. iz P.2 u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema R.Š. iz B., u iznosu od 5.600 tadašnjih DM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i to sa zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja obveze tuženika plaća na devizne štedne uloge po viđenju po stopi od 3,5% godišnje i koja na navedeni iznos teče od 28. kolovoza 1999. godine, do isplate, te iznosa od 4.115,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 18% godišnje teče od dana 16. ožujka 2001. godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.

U toč. II. izreke iste presude odlučeno je da je tuženik Đ.N. dužan dopustiti da tužitelj I.J. svoje potraživanje u iznosu od 5.600 tadašnjih DM u kunskoj protuvrijednosti na dan aju Hrvatske narodne banke i to sa zateznom kamatom koja se u isplate prema srednjem teč

mjestu ispunjenja obveze tuženika plaća na devizne štedne uloge po stopi od 3,5% godišnje i koja na navedeni iznos teče od 28. kolovoza 1999. godine, do isplate, te iznosa od 4.115,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 18% teče od dana 16. ožujka 2001. godine, do isplate, namiri prodajom nekretnina upisanih u zk.ul. 2903 k.o. Grad B. i to kč.br. 630/1, … stambena zgrada i dvor sa 5a i 46 m², sve u roku od 15 dana.

Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 700 tadašnjih DM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja obveze tuženika plaća na devizne štedne uloge po viđenju po stopi od 3,5% godišnje i koja teče od 28. kolovoza 1999. godine do isplate.

U toč. II. istog rješenja naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.470,00 kn u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv gore navedene presude suda drugog stupnja, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati, a nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio.

Stranke nisu na zahtjev za zaštitu zakonitosti odgovorile.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, kao vjerovnika novčane tražbine iz ugovora o zajmu, zaključenog sa dužnicima R.Š. i B.Š. dana 15. kolovoza 1999. godine, za pobijanje pravne radnje R.Š. kao dužnice, koju predstavlja zaključeni ugovor o darovanju između ove dužnice, kao darovateljice i tuženika iz ovoga spora, kao daroprimca, dana 29. lipnja 1998. godine, radi namirenja tužiteljeve tražbine u iznosu od 5.600 tadašnjih DM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge, a prodajom darovane nekretnine i namirenjem do visine tražbine tužitelja.

Prvostupanjski je sud udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, a drugostupanjski je potvrdio tu odluku, nalazeći postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

Suprotno zahtjevu za zaštitu zakonitosti nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su postavljenom tužbenom zahtjevu udovoljili.

Naime, odredbom iz čl. 280. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96. – dalje ZOO) propisano je da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

To znači da pravo pobijanja pripada svakom vjerovniku dospjelog potraživanja "i bez obzira kada je njegova tražbina nastala" što dalje znači i bez obzira da li je njegova tražbina vremenski nastala prije ili poslije po dužniku poduzete pravne radnje koja se tužbom pobija. Odredbom pak iz čl. 281. st. 3. ZOO, propisano je da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji, smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Ovo pak znači da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenim pravnim radnjama, neoborivo pretpostavlja (praesumptio iuris et de iure) da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima. Tako otpada potreba svakog dokazivanja od strane vjerovnika da je u vrijeme besplatnog raspolaganja kod dužnika i tuženika kao besplatnog korisnika, postojalo svjesno znanje odnosno skrivljeno neznanje da se poduzetim besplatnim raspolaganjem nanosi vjerovniku šteta.

Slijedom navedenog, a suprotno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, za konkretni slučaj nije odlučno kada je nastala tražbina čije je namirenje osujećeno učinjenim darovanjem, a niti faktična svijest o nanošenju štete vjerovniku takvom raspoložbom, jer se ta svijest, kod besplatnih raspolaganja, kao što je i ovo u konkretnom slučaju, presumira bez mogućnosti dokazivanja suprotnog.

U konkretnom slučaju dokazane su odlučne činjenice za ovo presuđenje, a što se zahtjevom za zaštitu zakonitosti niti ne dovodi u sumnju, a te su da je u vrijeme raspolaganja imovinom R.Š. kao dužnice tužitelja, to raspolaganje bilo besplatno, a jer se radilo o darovanju, da je tužitelj kao vjerovnik tužbu pravovremeno podnio, a u roku od tri godine od učinjenog darovanja sukladno čl. 285. st. 1. ZOO i da je tražbina tužitelja kao vjerovnika dospjela na naplatu. Utoliko su nižestupanjske odluke u svemu na zakonu utemeljene.

Valjalo je zato iz navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. svibnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.