I Kž-1018/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1018/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E SUDA

I

RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Miroslava Šovanja, dr. sc. Zdenka Konjića i Zlate Lipnjak-Bosanac kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene A. H. zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženice i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 13. listopada 2006. broj K-9/06, u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optužena A. H. za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, u koju kaznu joj se na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 5. travnja 2006. do 2. svibnja 2006. godine.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalba optužene A. H. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane pa se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

r i j e š i o j e :

I Kž 1018/06-3

Na temelju članka 390. stavka 2. u vezi s člankom 102. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) određuje se pritvor protiv optužene A. H..

Obrazloženje

Pobijanom presudom optužena A. H. proglašena je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona, na temelju kojeg propisa je, uz primjenu članka 57. stavka 1. i 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđena na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 63. Kaznenog zakona optuženoj A. H. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. travnja 2006. do 2. svibnja 2006. godine.

Na temelju članka 80. Kaznenog zakona od optužene A. H. oduzeta je sjekira.

Na temelju članka 122. stavka 4. Kaznenog zakona optuženoj A. H. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 3.000,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnijela optužena A. H. po branitelju, odvjetniku D. B., zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenim sankcijama, a predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženicu proglasi krivom za kazneno djelo iz članka 92. Kaznenog zakona te da joj se izrekne blaža kazna.

Žalbu je protiv presude podnio i državni odvjetnik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženica je po branitelju, odvjetniku D. B., podnijela odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predloživši njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

U odnosu na presudu:

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a žalba optuženica je neosnovana.

Optužena A. H. se žali zbog povrede kaznenog zakona i tvrdi da je sud prvog stupnja postupanje optuženice trebao pravno označiti kao kazneno djelo ubojstva na mah iz članka 92. Kaznenog zakona. Pritom ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. R. D. prema kojemu je optuženica tempore criminis djeluje afektivno impulzivno, da odluku o počinjenju djela donosi u trenutku, naglo i neočekivano, bez planiranja i prethodnih priprema.

Međutim, kazneno djelo iz članka 92. Kaznenog zakona čini onaj tko drugoga usmrti na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. Ovaj oblik tzv. privilegiranog ubojstva postoji samo onda kada doprinos žrtve koji se očituje u napadu, zlostavljanju ili teškom vrijeđanju

I Kž 1018/06-3

počinitelja neposredno predstoji počinjenju djela, dakle, kada je ponašanje žrtve izravni povod djelu koje se čini u stanju jakog afekta, snažnih emocija pod čijim utjecajem, u situaciji kada žrtva napada, zlostavlja ili vrijeđa počinitelja, ovaj donosi odluku o usmrćenju žrtve. Između takvog provocirajućeg ponašanja žrtve (napada, zlostavljanja ili vrijeđanja) i stvaranja počiniteljeve namjere da ju usmrti mora postojati vremenski kontinuitet: do reakcije počinitelja mora doći istodobno s napadom, zlostavljanjem ili vrijeđanjem, ili pak neposredno nakon takvog postupanja žrtve. Teorija i sudska praksa zauzele su jasno stajalište da svaki veći vremenski odmak od provokacije do usmrćenja otklanja mogućnost kvalifikacije radnji kao postupanja na mah.

Iz dokaza provedenih tijekom glavne rasprave i na njima utemeljenih utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da bi se Đ. H. kritične večeri, a niti toga dana, prema optuženoj A. H. ponašao na način koji bi se mogao opisati kao napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje. I optuženica, a i vještak psihijatar, opisujući razloge njenog dolaska u afektivno stanje u kojem je donijela odluku o počinjenju djela, upućuju na njeno saznanje toga dana da je ukinuta odluka o parničnom trošku u parničnom predmetu koji se između njih vodio povodom tužbe Đ. H. kojom je od optuženice tražio isplatu novčane naknade, uslijed čega se optužena A. H., otišavši na spavanje, razmišljajući o svom životu, radeći bilancu i doživljavajući ga upropaštenim, u visokom stupnju sužene svijesti odlučila svog bivšeg supruga Đ. H. ubiti sjekirom. Dakle, niti jedan dokaz, pa niti obrana optuženice, ne upućuju na postojanje bilo kakvog ponašanja žrtve koje bi neposredno prethodilo počinjenom djelu, a koje bi se moglo podvesti pod opisana postupanja koja su pretpostavka označavanja kaznenog djela kao ubojstva na mah.

Zbog toga je sud prvog stupnja, pravilno analizirajući sve ove okolnosti (3. odlomak na 6. stranici pisane presude), ispravno zaključio da radnje optuženice nije moguće kvalificirati kao počinjenje kaznenog djela iz članka 92. Kaznenog zakona.

Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku, niti je prvostupanjski sud na štetu optuženice počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju ovaj drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu niti državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da ne postoje okolnosti zbog kojih bi ponašanje optuženice trebalo označiti kao ubojstvo na krajnje podmukao način. Naime, sud prvog stupnja pravilno ističe da je, da bi se radilo o kaznenom djelu teškog ubojstva počinjenog na krajnje podmukao način, potrebno da elementi podmuklosti budu ostvareni i u objektivnom i u subjektivnom smislu.

Pritom prvostupanjski sud zaključuje da nije dokazan upravo subjektivni element krajnje podmuklosti koji bi se sastojao u iskorištavanju povjerenja žrtve prema počiniteljici, jer nalazi utvrđenim da su optužena A. H. i njen bivši suprug Đ. H., nakon što je 1981. razveden njihov brak, samo formalno živjeli u istom domaćinstvu, a stvarno da su živjeli sasvim odvojeno, da su odnosi među njima dulje vrijeme bili teško narušeni, da optuženica nekoliko godina prije počinjenja djela nije kuhala bivšem suprugu, da nisu zajedno ni jeli, da Đ. H. nije sudjelovao u poljoprivrednim poslovima te da je on gotovo cijeli život zlostavljao

I Kž 1018/06-3

optuženicu. Osim toga, sud također utvrđuje da optuženica nije planirala počinjenje ovog djela, da je odluku o usmrćenju bivšeg supruga donijela impulzivno, u stanju sužene svijesti, da to nije odlučila hladnokrvno, nakon duljeg razmišljanja i planiranja te razmatranja budućeg razvoja događaja.

Državni odvjetnik, pokušavajući žalbom osporiti ova utvrđenja, navodi da iz iskaza same optuženice, kao i iz iskaza svjedoka I. H., proizlazi da su Đ. H. i optuženica zajednički obrađivali zemlju, hranili stoku i svaki od njih svojim radom pridonosili domaćinstvu, a da je optuženica spremala obroke za cijelu obitelj, pa i za bivšeg supruga. Smatra da je između optužene A. H. i njenog bivšeg supruga postojalo povjerenje koje se ogleda i u činjenici da je on dulje vremensko razdoblje mogao bezbrižno spavati i odmarati se na kauču u kuhinji, pa da je optužena A. H. iskoristila njegovo povjerenje, jer je, sačekavši da on zaspe, iskoristila njegovu nemogućnost bilo kakve obrane. Zaključuje i da bi za postojanje krajnje podmuklog načina usmrćenja bilo dostatno da se odluka o počinjenju djela donese dan ranije, prethodno poslijepodne ili tijekom večeri, pa i par sati prije počinjenja djela, kao i da je žrtva u položaju da niti ne sluti što će joj se dogoditi, a da se u odlasku oštećenice po sjekiru tek kada je bila uvjerena da je njen bivši suprug zaspao ogledaju i elementi hladnokrvnosti.

Prije svega, valja istaći da, s obzirom i na obranu optužene A. H. te ostale provedene dokaze, nije sporno da je ona svog bivšeg muža Đ. H. ubila udarivši ga tri puta snažno sjekirom po glavi dok je on spavao na kauču kuhinje u obiteljskoj kući u kojoj su oni živjeli.

Pravilno prvostupanjski sud nalazi da iz ovakvog načina počinjenja djela - ubijanja Đ. H. sjekirom na spavanju, dakle, kada on nije u mogućnosti niti uočiti napad, niti ga izbjeći ili se pokušati obraniti - proizlazi podmuklo postupanje optuženice koje ukazuje na ostvarenje ranije spomenutog objektivnog elementa krajnje podmuklosti.

Suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, provedeni dokazi ne dovode u sumnju opisani zaključak suda prvog stupnja da nije dokazan i subjektivni element ove kvalifikatorne okolnosti.

Naime, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da iz iskaza optuženice i njenog sina I. H. proizlazi zajednički život optužene A. H. i njenog bivšeg supruga. Optuženica tvrdi da Đ. H. nije sudjelovao u poljoprivrednim poslovima te da nisu svi zajedno jeli, štoviše, da optužena A. H. nije i za njega kuhala, a i njihov sin I. H. potvrđuje da njegov otac, nakon pokretanja postupka u vezi imovine, nije više jeo s njim i optuženicom, da je sam kuhao te da je odbijao išta raditi u kući. Dakle, osim stanovanja u istoj kući, među bivšim supružnicima nije postojao nikakav drugi oblik zajedničkog življenja.

Jednako tako, ispravno prvostupanjski sud ukazuje na brojne dokaze koji upućuju na zaključak da odnos između optužene A. H. i njenog bivšeg supruga nije karakteriziralo povjerenje, već upravo suprotno - da su posljednjih godina oni živjeli u zavadi, a da se njihova komunikacija svodila na svađe i sukobe. Na takve odnose jasno upućuju u prvostupanjskoj presudi detaljno analizirani podaci o prekršajnim, kaznenim i parničnim postupcima koji su se protiv njih odnosno među njima vodili zbog svađa, fizičkih sukoba i oko imovine, o učestalim svađama iskazuje i svjedok I. H., a netrpeljivost između optuženice i njenog bivšeg supruga slikovito je opisala i nedvojbeno nepristrana svjedokinja M. P. S.,

I Kž 1018/06-3

iskazujući o „gotovo opipljivoj mržnji“ koja se osjećala među njima i koja „se mogla rezati kao gusta magla“.

Dakle, očigledno je, a suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, da se odnos između optužene A. H. i njenog bivšeg supruga Đ. H. ne može opisati kao odnos povjerenja, pri čemu valja naglasiti da analiza kako osobe optuženice, tako i njenog odnosa s bivšim mužem, koju državni odvjetnik nudi u žalbi, ukazujući i na doprinos optužene A. H. njihovim svađama, kao i na činjenicu da ona nije odselila iz kuće, nisu od utjecaja na nedvojbeni zaključak o trajnijoj i dubokoj poremećenosti njihovih odnosa.

Utvrđujući vrijeme kada je optuženica donijela odluku o usmrćenju Đ. H., sud prvog stupnja pravilno analizira obranu optuženice i povezuje je s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. R. D. koji stanje u kojem se optuženica nalazila nakon saznanja o gubitku spora koji se vodio između nje i bivšeg supruga opisuje kao krizno stanje, s osjećajem „gubljenja tla ispod nogu“ i promašenošću vlastitog života, što je sve dovelo do afektivno impulzivnog reagiranja i odlučivanja na počinjenje djela, a za njegovo izvršenje vještak kaže da nije predstavljalo smireno postupanje. Konačno, državni odvjetnik, kada tvrdi da je optuženica postupala promišljeno i hladnokrvno, zanemaruje i ponašanje optuženice nakon počinjenja djela - kada ona sama zove policiju i prijavljuje što je učinila - iz čega proizlazi, kako to sud prvog stupnja pravilno ističe, da ona nije postupala planirano, razmišljajući što će se kasnije događati, je niti tada, niti tijekom postupka ona nije pokušala otkloniti ili umanjiti vlastitu kaznenu odgovornost.

Slijedom iznesenog, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da nema dokaza koji bi upućivali na zaključak da je optužena A. H. na naročito himbeni način iskoristila povjerenje žrtve, dakle, da nije dokazan i subjektivni element krajnje prijevarnog načina kao oblika počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva stavljenog joj na teret, jer Đ. H., iako je usmrćen na spavanju, kada se nije mogao ni braniti niti na drugi način otkloniti napad, u tu situaciju nije doveden prijevarom ili zlouporabom povjerenja od strane optuženice.

Stoga sama činjenica da je optužena A. H. svog bivšeg supruga usmrtila na spavanju nije dostatna za zaključak da ga je ona usmrtila na krajnje podmukao način, već ista treba biti cijenjena kao otegotna okolnost.

S obzirom na sve izneseno, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju kojih je zaključio da se u dokazanom ponašanju optužene A. H. stječu svi bitni subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona za koje ju je i proglasio krivom, zbog čega se žalba državnog odvjetnika iz osnove navedene u članku 369. Zakona o kaznenom postupku ukazuje neosnovanom.

Nije u pravu optužena A. H. kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja visine kazne premalo cijenio olakotne okolnosti, posebno dugotrajnost zlostavljanja kojem je bila izložena, njeno priznanje i kajanje.

Suprotno ovome, ispravno državni odvjetnik ukazuje u žalbi da utvrđene olakotne okolnosti, pa niti smanjena ubrojivost optužene A. H., nisu takove da bi, s obzirom na način počinjenja djela, opravdale ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma.

I Kž 1018/06-3

Naime, sud prvog stupnja olakotnim je okolnostima cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženice, teški život kojega je imala s bivšim suprugom koji ju je fizički napadao, zlostavljao i na razne načine vrijeđao, što je kod nje uzrokovalo fizičke i psihičke tegobe, a takvo njegovo ponašanje cijenjeno je i kao izuzetni doprinos ostvarenju kaznenog djela, priznanje optuženice i njeno ponašanje nakon počinjenja djela, a posebno i njenu smanjenu ubrojivost, dok otegotne okolnosti nisu istaknute.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve opisane olakotne okolnosti, ali nalazi da im je sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne da preveliki značaj, a da je istovremeno propustio u dovoljnoj mjeri cijeniti sam način počinjenja kaznenog djela - usmrćenje bivšeg supruga na spavanju - koji, iako ne predstavlja krajnje podmukao način kao element kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona, sadrži visoki stupanj podmuklosti koji isključuje primjenu instituta ublažavanja kazne.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženu A. H. za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona na temelju istog zakonskog propisa osuditi na kaznu zatvora u trajanju šest godina, koju ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počiniteljice, te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počiniteljicu da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona valjalo je optuženoj A. H. uračunati vrijeme koje je provela u pritvoru od 5. travnja 2006. do 2. svibnja 2006. godine.

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, presuđeno je kao pod točkom I. izreke.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, niti je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženice te žalbu državnog odvjetnika u preostalom dijelu odbiti kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U odnosu na rješenje:

Odredbom članka 102. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku propisano je da će se pri izricanju presude uvijek odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.

I Kž 1018/06-3

Budući da je optužena A. H. ovom drugostupanjskom presudom osuđena na kaznu zatvora u trajanju šest godina, zbog ovakve preinake stekli su se opisani uvjeti da se protiv nje odredi pritvor, pa je na temelju članka 390. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku valjalo riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.