Rev-72/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-72/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz K., zastupane po punomoćnici D. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženice D. E. K. iz K., zastupane po punomoćnici R. Ž., radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, povodom revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 9. rujna 1998. godine, br. Gž-483/98 kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 17. prosinca 1997. godine, br. P-537/92 u sjednici održanoj dana 9. studenog 1999. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te su poništene odluke tuženice o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 20. veljače 1992. i 19. ožujka 1992. godine kao nezakonite, te je ujedno naloženo tuženici da tužiteljicu vrati na radno mjesto ing. za nadzor i izgradnju investicije, te da joj naknadi sve tri prinadležnosti koje proizlaze iz radnog odnosa u vrijeme njegovog faktičnog prestanka uz naknadu odgovarajućih kamata.

Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici isplati parnični trošak u iznosu od 9.165,00 kn. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim se utvrđuje da su odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice nezakonite, kao i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za vraćanje na radno mjesto, dok je u preostalom dijelu (u pogledu novčanog potraživanja) vraćen predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinače, podredno ukinu.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi primjenom čl. 376. ZPP po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Tuženica ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ni materijalno pravno nije pogrešno primjenjeno.

Predmet spora je utvrđenje pravne valjanosti odluka tuženice o prestanku radnog odnosa tužiteljici donijetih na temelju pismene izjave tužiteljice da želi raskinuti radni odnos. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je odlukom tuženice od 20. veljače 1992. godine stavljena izvan snage odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 25. studenog 1991. godine (zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopnih) te je utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 15. studenog 1991. godine kada je tužiteljica telefonski obavijestila tuženicu da želi raskinuti radni odnos, što je zatim i pismeno potvrdila u pismu od 18. studenog 1991. godine.

Tužiteljica je u ovom postupku pobijala odluke o prestanku radnog odnosa s razloga što u trenutku davanja svoje izjave da raskida radni odnos nije bila u stanju shvatiti značaj ovakve svoje izjave, a zbog psihičkog stanja u kojem se nalazila.

U svrhu utvrđivanja psihičke uračunjivosti (neuračunjivosti) tužiteljice sud je proveo tri psihijatrijska vještačenja, pa je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio, a koja utvrđenja ni revizijski navodi ne dovode u sumnju, da je tužiteljica imala akutnu prolaznu psihozu koja je počela sredinom studenog 1991. godine, pa za vrijeme davanja pismenog otkaza nije mogla shvatiti značenje pravne radnje niti je mogla slobodno upravljati svojim postupcima.

U takvoj činjeničnoj situaciji pravilno su nižestupanjski sudovi primjenili materijalno pravo kada su poništili pobijane odluke tuženice, jer kako je utvrđeno da se tužiteljica u vrijeme sastavljanja pismene izjave nalazila u stanju neuračunjivosti, dakle nesposobnosti da poduzima pravavaljane radnje zbog svoje poslovne nesposobnosti (pa makar ona bila i prolazna) tada niti odluka o prestanku radnog odnosa donesena na temelju ponašanja poslovno nesposobne osobe nije pravno valjana, pa nije bilo mjesta ni primjeni čl. 75. st. 1. toč. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91).

Da je upravo ta odredba osnov za prestanak radnog odnosa tužiteljici nedvojbeno proizlazi iz sadržaja pobijanih rješenja pa se tuženica neosnovano u reviziji poziva na odredbu čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOR, koja je bila označena kao osnov prestanka radnog odnosa tužiteljici u ranijoj odluci, koju je tuženica sama stavila izvan snage i koja dakle više ne egzistira te ne može biti niti je predmet raspravljanja u ovom postupku.

Pri tom je za valjanost odluke o prestanku radnog odnosa neodlučna okolnost saznanje same tuženice o bolesti tužiteljice i njezine spriječenosti za rad, iako upravo suprotno tvrdnji tuženice proizlazi da je tuženica imala saznanja o tome da je tužiteljica bolesna i da je upravo u razmatranom periodu bila hospitalizirana u MC K. zbog psihičkih poremečaja.

Neosnovano je pozivanje tuženice da postoji nemogućnost vraćanja tužiteljice na rad temeljem čl. 116. Zakona o radu.

Naime posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa je da se tužiteljica u pravilu vraća u ravnopravni status koji je imala prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, a na to je obvezuje i čl. 17. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91 - ZOPRO), koji je u vrijeme prestanka radnog odnosa tužiteljice bio na snazi.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. studeni 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.