Uzz-1/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz-1/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Borisa Guttmanna, Katarine Buljan i Marijana Ramuščaka, kao članova vijeća, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. siječnja 1995. godine broj Ut-296/1994 protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 09. lipnja 1994. godine broj Us-13740/1993 u upravnom sporu tužitelja S. M. i M. Š., oba iz S., protiv tuženika Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Turističke inspekcije, radi zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti, u sjednici vijeća održanoj dana 06. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske od 09. lipnja 1994. godine broj Us-13740/1993 ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 09. lipnja 1994. godine broj Us-13740/1993 poništeno je rješenje tuženika Ministarstva od 19. studenog 1993. godine Klasa: UP/II-334-09/93-02/04; ur. broj:529-02/93, kojim je odbijena žalba tužitelja glede nerješavanja njihovog zahtjeva za zabranu obavljanja ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu u S.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude Upravnog suda Republike Hrvatske polazi se od pravnog stajališta, da tuženo Ministarstvo – nakon presude

istog suda od 20. svibnja 1993. godine, kojom je naloženo tom tuženiku, da je dužan donijeti rješenje o žalbi tužitelja u roku od 30 dana, postupilo je u smislu čl. 246. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (dalje ZUP), kojim je doduše samo bilo ovlašteno riješti tu upravnu stvar o kojoj prvostupanjsko tijelo nije rješavalo (šutnja administracije), ali pri tome je po shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske postupljeno suprotno procesnim pravilima, na štetu pravnih interesa tužitelja.

Naime, u pobijanoj se presudi ističe, da je postupajući u granicama svojih ovlasti prema st. 2. čl. 246. ZUP-a, tuženo upravno tijelo trebalo odlučiti o zahtjevu tužitelja upravljenom na zabranu obavljanju ugostiteljske djelatnosti u objektu u S., dočim da iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi kako je odlučeno o žalbi tužitelja upućenoj tom inače drugostupanjskom upravnom tijelu, koja je odbijena kao neosnovana. Pritom se ističe u pobijanoj presudi, da je tuženo upravno tijelo ako je zaključilo da nije nadležno ispitivati osnovanost zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje, “da li je zračenje navedenih prostora tehnički i građevinski izvedeno na odgovarajući način” trebalo je u tom dijelu zahtjev tužitelja uputiti na odlučivanje nadležnom tijelu, sukladno st. 4. čl. 66. ZUP-a.

Protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem ističe, da u slučaju kad rješavajući žalbu koja je u smislu čl. 218. st. 2. ZUP-a podnesena radi nedonošenja rješenja, žalbeno tijelo takvu žalbu odbija riješilo je stvar, sukladno čl. 246. st. 2. ZUP-a, pa nije bilo mjesta uvažavanju tužbe tužitelja, polazeći od stajališta da tuženik nije riješio stvar. Osim toga u zahtjevu se ističe, da je netočan navod o tome da bi tuženik propustio poslati podnesak tužitelja nadležnom tijelu, sanitarnoj inspekciji sukladno odredbi čl. 66. st. 4. ZUP-a, jer da iz spisa nedvojbeno proizlazi, da je podnesak tužitelja od 27.07.1992. godine dostavljen nadležnoj sanitarnoj inspekciji dana 19.03.1993. godine, ali sve ako tuženik i nije tako postupio to ne bi predstavljalo razlog za uvažavanje tužbe protiv rješenja, kojim upravno tijelo rješava predmet iz svoje nadležnosti.

Iz navedenih razloga u zahtjevu se predlaže da se nakon prihvaćanja zahtjeva pobijana presuda preinači ili ukine.

Tuženik nije odgovorio na podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

U ovom slučaju upravni postupak u pravcu zahtjeva radi zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti u uvodno označenom objektu pokrenut je na zahtjev tužitelja kao stranaka, pa kako prvostupanjsko upravno tijelo nije donijelo rješenje o zahtjevu tužitelja u zakonom propisanom roku, tužitelji su izjavili žalbu tuženom upravnom tijelu u smislu čl. 218. st. 2. ZUP-a, prema kojoj odredbi ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje ili ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je njezin zahtjev odbijen.

Kako tuženik nije donio rješenje o njihovoj žalbi to su tužitelji podnijeli tužbu, pokrenuvši upravni spor u smislu čl. 26. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu ZUS), pa je uvaživši tužbu ranijom presudom Upravni sud Republike Hrvatske od 20. svibnja 1993. godine pod brojem Us-3220/93, naložio tuženiku da donese rješenje o žalbi tužitelja u roku od 30 dana.

Upravo postupajući po spomenutoj presudi Upravnog suda Republike Hrvatske od 20. svibnja 1993. godine, tuženik je donio svoje rješenje od 19. studenog 1993. godine, u kojem je u izreci navedeno da se odbija žalba tužitelja glede nerješavanja zahtjeva za zabranu obavljanja ugostiteljske djelatnosti.

Prema st. 2. čl. 246. ZUP-a, ako drugostupanjski organ može pravnu stvar riješiti prema spisima predmeta donijet će svoje rješenje, a ako ne može sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Iznimno ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo rješenje je konačno. Takvu će odredbu st. 2. čl. 246. ZUP-a drugostupanjsko tijelo primijeniti i samo riješit stvar samo ako nije našlo da prvostupanjsko tijelo nije riješilo stvar u propisanom roku zbog neopravdanih razloga ili bez krivnje stranke, jer u protivnom ako prvostupanjsko tijelo nije donijelo rješenje zbog opravdanih razloga ili krivnjom stranke, u takvom slučaju drugostupanjsko tijelo odredit će rok prvostupanjskom tijelu za donošenje rješenja.

Ovaj Vrhovni sud prihvaća pravno stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske u onom dijelu, prema kojem kad drugostupanjsko upravno tijelo po ovlaštenju iz čl. 246. st. 2. ZUP-a samo rješava stvar, neovisno da li prema spisu predmeta ili provedbom postupka ono odlučuje o toj upravnoj stvari, u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja kojim je pokrenut upravni postupak u pravcu zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti u određenom ugostiteljskom objektu, pa bi i po nalaženju ovog Vrhovnog suda trebalo u izreci rješenja drugostupanjskog tijela riješiti o meritumu stvari, a ne o žalbi izjavljenoj zbog nedonošenja rješenja prvostupanjskog tijela.

Međutim, pri tome treba po ocjeni ovog Vrhovnog suda u svakom konkretnom slučaju ocjeniti, uzimajući u obzir kako izreku tako i obrazloženje odluke (donesene po čl. 246. st. 2. ZUP-a) koji zajedno čine jednu cjelinu, da li je drugostupanjskog tijelo riješilo spomenutu upravnu stvar u cijelosti, a iz obrazloženja rješenja tuženika od 19.11.1993. godine bez obzira na formulaciju navedenu u izreci nesumnjivo slijedi, da je tuženo tijelo riješilo ne samo žalbu tužitelja, nego i njihov zahtjev koji je ocjenio neosnovanim.

Stoga ovaj Vrhovni sud, nije našao da bi tuženo tijelo postupajući po čl. 246. st. 2. ZUP-a propustilo odlučiti o zahtjevu tužitelja, ne ulazeći pri tome u osnovanost za to iznesenih razloga u rješenju tuženika. Zbog toga ovaj Vrhovni sud nalazi, da je pobijana presuda Upravnog suda Republike Hrvatske donesena uz pogrešno tumačenje čl. 246. st. 2. ZUP-a, pa je stoga temeljem čl. 50. st. 2. ZUS-a valjalo prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i pobijanu presudu ukinuti, te predmet vratiti Upravnom sudu Republike Hrvatske, koji zbog svog pogrešnog pravnog pristupa nije ispitao ostale navode iz tužbe tužitelja, kojima se pobija zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja tuženika.

Kod toga ovaj Vrhovni sud prihvaća pravno stajalište izneseno u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, prema kojem eventualni propust tuženika da dostavi zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tuženik nije nadležan za postupanje nadležnom tijelu – ne bi imao za posljedicu nezakonitost pobijane odluke ako je ona donesena u granicama nadležnosti tuženog tijela.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 06. travnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.