Revr-494/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 494/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. Š. iz S., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. J. i J. P., odvjetnici u S., protiv tužene „P.“ d.d. S., koju zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-294/06 od 22. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2343/05 od 21. rujna 2005., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 6.681,22 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose i datume dospijeća do isplate te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.653,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je pobijana presuda. Ujedno je tom presudom na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud dopustio reviziju, zbog pravnog pitanja je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i ne ostvarenje zacrtnih poslovnih planova na razini trgovačkog društva, jednostrano, bez pristanka radnika, umanjiti osnovnu plaću radniku.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, time da revizija nema prijedlog o sadržaju revizijske odluke.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se reviziju tužene odbije kao neosnovanu.

Revizija tužene nije osnovana.

Prema odredbi čl. 385. a. ZPP protiv drugostupanjske presude u vezi s čl. 382. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalno-pravnog ili postupovno-pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

Budući da je u ovoj pravnoj stvari revizija dopuštena zbog materijalno-pravnog pitanja to ovaj sud nije bio ovlašten ispitivati osnovanost revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće (između isplaćene i osnovne plaće) u razdoblju od siječnja 1999. do svibnja 2000.

U postupku je utvrđeno da je tužena tužiteljici prema obračunskim listama u rubici pod oznakom „55“ smanjivala plaću za 10-33% mjesečno. Utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavljala sve postavljene radne zadatke tako da je radila u normalnim uvjetima i ostvarivala uobičajeni radni učinak.

Tužena je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva umanjivala plaću za isti postotak iako tužena nije imala razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.

Slijedom prednjih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da je tužena suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. (sada čl. 88.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) čl. 28. i čl. 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98), Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98), Odluke o proširenju Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98) i Odluke o najnižoj osnovi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje ("Narodne novine", broj 9/98, 14/98 i 20/00), tužiteljici isplatila manju plaću u ukupnom iznosu od 6.681,22 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do svibnja 2000., a kako je to pobliže određeno u izreci prvostupanjske presude i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog „neostvarenog plana“.

Prema čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine određeno je što predstavlja osnovnu plaću radnika i kako se osnovna plaća utvrđuje te da poslodavac bez obzira na ostvarene planove prometa mora obavezno isplatiti radniku osnovnu i najnižu plaću za puno radno vrijeme i uobičajeni učinak na njegovom radnom mjestu, time da je odredbom čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine utvrđeno da se odredbe citiranog ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredaba nije potrebna odgovarajuća razrada u pravilniku o radu.

Prema čl. 28. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, koji uređuje osnovnu plaću, tužena je bila ovlaštena općim aktom utvrditi (normalni učinak) za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenog „normalnog učinka“, a potom ovisno o odnosu ostvarenih rezultata i rezultata koji je tražen kao „normalni učinak“, odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tome odnosu, može biti jednak, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđenog citiranim kolektivnim ugovorom za djelatnost trgovine.

Kako prema naprijed navedenom tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja „normalnog učinka“, pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno kolektivnom ugovoru za djelatnost trgovine umanjila plaće zbog neostvarenog plana prometa na razini društva.

Umanjenje plaće po osnovi neostvarenog plana odnosi se na neostvareni plan prometa na razini društva – tužene kao cjeline.

Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravilno pravno stajalište da je umanjenje plaće po osnovi ostvarenja plana prometa na razini društva nezakonito.

Naime, ni jedan propis niti odredba naprijed citiranih kolektivnih ugovora ne daje osnove za takvo umanjenje plaće.

Okolnost što tužena nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbu čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, jer ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva – tužene kao poslodavca, kojeg tužena ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njihove osnovne plaće.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Nije se dakle ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP kojeg ističe revidentica.

Revizijski sud razmatrao je samo taj revizijski razlog, jer je drugostupanjski sud kao razlog zbog kojeg je dopustio reviziju po čl. 382. st. 2. ZPP radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, označio kao pravno pitanje je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i neostvarenja planiranih poslovnih rezultata na razini trgovačkog društva jednostrano i bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću, dakle materijalnopravno pitanje.

Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužene valjalo odbiti kao neosnovanu. Revizija tužene izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP) nije razmatrana, jer je utvrđeno da u pogledu tih revizijskih navoda ona nije izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojeg je drugostupanjski sud dopustio reviziju (čl. 382. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 5. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, dipl. iur., v. r.